10. Rabuzinovi dani u Novom Marofu: Od stolara do svjetski priznatog umjetnika

Predivna manifestacija Rabuzinovi dani u Novom Marofu, kod Varaždina, ove godine obilježava deset godina postojanja. U čast veličanstvenog, svjetski poznatog umjetnika Ivana Rabuzina (Ključ kod Novog Marofa, 1921. – Varaždin, 2008.), u sklopu 10. Rabuzinovih dana, od 28. ožujka do 27. travnja, održava se niz ultra-atraktivnih događanja. Izložbe, književni susreti, edukativni sadržaji. Namijenjeni su svim generacijama.

Grafički vrt

Rabuzinovi dani su najprestižniji kulturni događaj ovih dana u Hrvatskoj. Idilični Novi Marof, udaljen 60 km od Zagreba, okružen sredonjovjekovnim utvrdama i čarobnim perivojima, u ovih je mjesec dana stvarno grad u kojem se “piše kistom”, najavljuju lokalni mediji. Manifestaciju sjećanja i nezaborava omogućuju obitelj Ivana Rabuzina, Grad Novi Marof, Turistička zajednica Novog Marofa.

Rabuzin je zaštitni znak Novog Marofa. Dragulj čiji sjaj vrijeme sve više intenzivira. Varaždinska županija i Grad Novi Marof znaju kako treba njegovati umjetničku baštinu. Kreneš od Kulturnog centra Ivan Rabuzin, gdje se ovogodišnji okrugli jubilej obilježava dokumentarnom izložbom svih vau trenutaka dosadašnjih izdanja manifestacije.

U Gradskoj knjižnici i čitaonici oči pariš na čudesnom grafičkom vrtu, kako ga se naziva, grafičkim mapama, razglednicama i knjigama posvećenim ovom čuvenom umjetniku. Rabuzinove pričaonice za najmlađe iz škola i vrtića, projekcije dokumentaraca, likovne radionice Hommage a Rabuzin, izložba dječjih radova inspiriranih Rabuzinovim radovima, promocija knjige zagrebačkog povjesničara umjetnosti Vladimira Crnkovića o ovom famoznom umjetniku kojeg poznaje cijeli svijet, dio su službenog programa.

O Ivanu Rabuzinu snimljeno je 10 dokumentarnih filmova i ispisano brdo tekstova. I sve tako zanimljivo... zanimljivo... zanimljivo... Centralni događaj je izložba “Stotinu cvjetova u mom domu”. Snažna simbolika. Izložba je postavljena u umjetnikovoj kući u gradskom naselju Ključ. Rabuzin je govorio da želi da njegova kuća bude dom za njegove slike. Ova velika želja sada je ostvarena.

Izložba je otvorena 28. ožujka, na dan 105. godišnjice rođenja Ivana Rabuzina, kojeg se smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara naive. Kako se danas sjećamo Rabuzina? – pitam autoricu izložbe, poznatu varaždinsku povjesničarku umjetnosti Mirjanu Dučakijević, s dugogodišnjim iskustvom muzejske savjetnice u Muzeju grada Varaždin. Sjećamo se, kako se može vidjeti i na najnovijem izdanju manifestacije posvećene ovom velikom umjetniku, kaže gđa Mirjana u razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja.

“Otvorena je Rabuzinova kuća kao memorijalna zbirka, za taj čin obitelj je vrlo zaslužna, ali isto tako i Grad Novi Marof, i to pokazuje činjenicu da imamo potrebu gledati Rabuzinove slike, doživljavati njegovu umjetnost, pogotovo što je ona vezana za predivan objekt svjetski poznatog arhitekta Vjenceslava Richtera. Djela su sada izložena, znači da su nam nedostajale Rabuzinove slike, idile na njegovim slikama, javnost itekako očekuje taj izbor radova u njegovom domu.”

Akcentira da je obiteljska kuća Ivana Rabuzina, koju je projektirao također slavan zagrebački arhitekt Richter, isto tako vrhunsko umjetničko djelo i najbolji okvir za izložene umjetnine. U postavu se može vidjeti preko 70 djela. Procjene su da je Rabuzin u više od 50 godina umjetničke karijere storio gotovo 5.000 radova. Je li bilo teško izabrati djela za izložbu? Gđa Mirjana odgovara da je riječ o miksu od najatraktivnijih ulja na platnu, akvarela, grafika, tapiserija, namještaja i radova u drvu, sve do originalnih komada oslikanog porculana, koji je Rabuzin radio za Rosenthall “zajedno s Dalijem i Vazarelijem, zbilja su ga uvrstili u vrhunsko društvo poželjnih autora”.

Biografija Ivana Rabuzina je filmska. Nepredvidljivosti, obrati, uzbudljive sekvence, ali s happy endom. Motivi koje slika su čista radost: cvijet, oblak, sunce, brežuljci, krošnje fantastičnih šuma. Rođen kao šesto od 11-oro djece, inicijalno izučio je stolarski zanat u Zagrebu i Zemunu, pa bi se moglo reći da je po profesiji bio stolar. Završava potom majstorski odjel Obrtne škole u Zagrebu i večernji tečaj crtanja kod slavnog kipara Koste Angelija Radovanija. Sve što radi i stvara rezultat je ogromnog talenta i imaginacije. Ostao je samouk, pa ga se svrstava među naivne slikare.Ovo je u realnom životu daleko od istine. Rabuzin je rođeni, ludo talentirani umjetnik, fenomen arta, enigma koju i danas pokušava dešifrirati vojska teoretičara.

Gđa Mirjana je Ivana Rabuzina osobno poznavala, surađivali su dugi niz godina. Živio je zaista skromno, kaže o umjetnikovom djetinjstvu. Majka mu je rano oslijepila, otac teško radio, on je čuvao krave na paši i razmišljao o svom budućem pozivu ili o želji da bude slikar, ili bar soboslikar, perspektive su mu bile nikakve. Ali, svojim talentom se probio na scenu suvremenog arta. “Ja bih rekla, svjestan svojih kvaliteta, znao je da duša njegova će nadživiti smrt, što se i dogodilo, jer Memorijalna zbirka, to je produženje života, ne samo zbirka, nego i sva ta djela koja je stvorio.” U privatnoj komunikaciji Rabuzin je interesantan, drag, dobar, kao i svi veliki ljudi vrlo jednostavan čovjek, sjeća se.

Zaplovimo malo u povijest. Kroničari bilježe najvažnije momente Rabuzinovih početaka. Godine 1956. priređuje prvu samostalnu izložbu, 1958. na Saveznoj izložbi amatera Jugoslavije osvaja Prvu nagradu, 1960. Galerija primitivne umjetnosti u Zagrebu organizira mu izložbu i transferira iz područja tzv. radničkog amaterizma u aktualne tokove naivne umjetnosti. Finale kao iz snova: 1961. danas kultna zagrebačka avangardna art-grupa Gorgona organizira izložbu Rabuzinovih djela.

Ovaj potez Gorgone, koja tada po duhovnoj srodnosti okuplja sofisticirane slikare, kipare i povjesničare umjetnosti, ekskluzivna je potvrda Rabuzina kao modernog artista i istinskog celeba. To je gesta koja se dovodi u vezu sa sličnim događajem od prije gotovo stotinu godina kad Picasso i pjesnik Apollinaire u Parizu promoviraju carinika Henrija Rousseaua u superstara modernog arta. Oni su među glavnim organizatorima banketa u čast Rousseaua koji do umirovljenja radi kao niži službenik u pariškoj carinskoj službi. Isto samouk teško se uklapa u popis stilova, a ovaj potez lansira ideju da je umjetnik u svijetu jedna vrst prirodnog fenomena.

Za rađanje fenomena Rabuzin, presudna godina je 1963. kada on definitivno napušta posao u novomarofskoj tvornici namještaja, u kojoj radi od 1950, i odlučuje zaroniti u najdublje vode arta. Kako bi rekli pjesnici, kreacija je muka, ostalo je dosada. U slučaju Rabuzina, ova kreacija je moćna poezija.

Energična i inspirativna muzealka gđa Mirjana analizira nevjerojatnu dozu optimizma koju Ivan Rabuzin promovira svojim djelima: “On je, pazite, radio kao stolar, pa kao direktor firme u Novom Marofu, upoznao je tzv. običnog čovjeka, i sam je živio u skromnoj obitelji punoj briga za egzistenciju, suočenoj sa svakodnevnim teškim životom, mislio je: pa što ću ja prikazivati ljudima ono od čega su obolili ili od čega bježe, ja ću njima na svojim slikama pružiti svijet koji je drugačiji.”

Kao kustosica Galerije starih i novih majstora u Varaždinu, surađuje s Rabuzinom. “Vrlo često me je posjećivao. Znao je dobro procijeniti što vrijedi, što ne vrijedi, bio je veliki sakupljač hrvatske umjetnosti, u Galeriji slika i umjetnina u Varaždinu se čuva oko 200 crteža koje je poklonio Gradu Varaždinu. Od Ivana Meštrovića, Tomislava Krizmana, Slave Raškaj, Ljube Babića, sakupljao je crteže svih naših poznatih hrvatskih umjetnika. Jako je cijenio crteže i grafiku, bio je opčinjen grafikama”, govori gđa Mirjana.

Otkriva da je Rabuzin kolekcionirao zirku od 2.000 grafika starih majstora, mađarskih, nizozemskih i dr. “Koji će se vjerojatno izvlačiti iz njegovog fundusa i povremeno pokazivati, jer bi bila šteta da to ne vidi javnost. Rabuzin je bio oduševljen tom misijom da obrazuje naše ljude, našeg prosječnog čovjeka u području likovnosti, vrlo poticajno, ja sam mu radila nekoliko izložbi stranih grafičara koje je prikupio.”

Rabuzin je sakupljao i raritetne knjige, bio je svestran i vrlo obrazovan, načitan, jer je to sam tako odlučio. “Završio je i taj tečaj crtanja kod Koste Angelija Radovanija, bio je ipak samokritičan da od naive nema nikakve vajde, nego obrazovanje i obrazovanje.”

Zagrebačka profesorica povijesti umjetnosti Vera Horvat Pintarić izuzetno je cijenila Rabuzina. “Na fakultetu je i uvela učenje o Rabuzinu, jer ga uopće nikada nije smatrala naivcem, kao što i ja smatram da to nema veze s onim što zovemo ‘čudo hrvatske naive’. To je jednostavno tako dobro slikarstvo u tematici koju je obrađivao, to vam je kao i Sezane, Van Gogh, specifičnosti koji su se rađali i živjeli izvan akademije, paralelno s njom. Ali možda bi takvim ljudima akademija i štetila u neku ruku, odvela bi ih u drugom smjeru, ovako je Rabuzin imao i dalje slobodu da uz prirodu i Ključ, u koji se odmah vratio, razvija svoj talent i svoju emociju”, objašnjava.

Svestranost je veliki adut ovog umjetnika. U području tapiserije, najslavniji Rabuzinov rad je svečani kazališni zastor kazališta Takarazuka u Tokiju (1981), te zastor u velikoj predavaonici Muzeja moderne umjetnosti u Urawi (1983) u Japanu. Svoje prepoznatljive motive oživljava i na predmetima od porcelana. Na izložbi u Ključu mogu se vidjeti i primjerci planetarno slavnog porculana Rosenthall, čiji dizajnerski studio poziva Rabuzina na suradnju, a među pozvanima je i svjetski celeb arta Salvador Dali.

Japanci i rodni kraj

Možda su neki ponekad pomislili da je taj optimizam na Rabuzinovim slikama iz nekakvih komercijalnih razloga, ali to je potpuno netočno, komentira povjesničarka umjetnosti. “On je doista jedna takva osobnost, koja je toliko povezana s prirodom, toliko zaljubljena u prirodu da možemo reći da su to najbolje osjetili Japanci”, naglašava. Gđa Mirjana komentira i istiniti iskaz galeriste koji je svojim očima vidio Japance koji doslovno ljube Rabuzinove slike. Znate zbog čega? – odgovara protupitanjem stručnjakinja.

Pa nastavlja: “To se događa kad su ljudi na istoj frekvenciji kao i Rabuzin, znači, upravo u Japanu su ljudi toliko senzibilizirani ljepotom prirode, a Rabuzin je to znao izraziti. Sve slike tematski su vezane uz njegov kraj, za kuću i okolicu, pogotovo kad ova okolica nije bila toliko izgrađena, i to se od djetinjstva u njega utkalo, ta veza s prirodom, da ju je on tako lijepo znao prikazati.”

Sunce, cvijeće, brežuljci, šumice, krug kao simbol savršenstva, nježne, pastelne boje, sve to nadahnuto je mirisima, oblicima i bojama Novog Marofa. Hrvatskog zagorja. Volio je glazbu Chopina, otkriva mi u offu gđa Mirjana. Rabuzin, nezaboravan, očaravajući. Promotor univerzalne snage umjetnosti. Lokalci su ga zvali: striček Ivo. Opisuju ga kao sanjara, koji jako voli svoje brege i svoj rodni kraj.