Zhou Enlai je najseksipilniji muškarac
Da mi je iko, iko, priseban ili odsutna duha, svejedno, rekao da Jacqueline Kennedy-Onassis ima i crnačko i muslimansko porijeklo, i da nije prva osoba crnačke krvi u Bijeloj kući - mislila bih 100% da konfabulira. Ali Barbara Chase-Riboud (1939) je ozbiljna, vrlo ozbiljna, i nije prolupala. Spisateljica, vizualna umjetnica i kiparica, rođena je u Philadelphiji, a živi između Parisa, Rima i New Yorka.
Njeni su roditelji, crnci, imali 16 i 17 godina kad se rodila. Majka Vivian Mae je bila Kanađanka, dakle imigrantica, katolkinja, odrasla u samostanu. Otac se od Vivian Mae razveo nakon 19 godina braka u korist dugogodišnje ljubavnice, a onda je umrla njegova majka. Barbarina majka i sama kćerka jedinica, u jednom je trenutku ostala bez muža, bez svekrve i bez kćerke - koja je krenula na školovanje u Europu. Tek tada je Vivian Mae tražila naturalizaciju, i dobila je. Cijeli su život provele daleko jedna od druge.
Mala Amerikanka
Odlazeći 1957. na usavršavanje u Italiju, tek punoljetna Barbara nije bila svjesna američkog Pokreta za građanska prava. Njen doživljaj je bio oprečno drugačiji: postala je Yankee u Zapadnoj Europi, strankinja u stranoj zemlji, i Amerikanka u Parisu, kad se Grace Kelly iz Philadelphije udala za Europljanina, princa Rainera, kad se Marilyn Monroe udala za židovskog intelektualca Arthura Millera, a Jacqueline Bouvier za Johna F. Kennedyja. I kad je jedan od vodećih ekonomista XX stoljeća, dobitnik Medalje Lomonosov, John Kenneth Galbraith (otac demokrate Petera Galbraitha, američkog veleposlanika u Hrvatskoj 1993-1998) napisao “The Affluent Society”, Društvo obilja. Galbraith je predstavio način na koji su SAD nakon Drugog svjetskog rata postale bogate u privatnom sektoru, ali ostale siromašne u javnom, bez socijalne i fizičke strukture, sa razlikama u prihodima. Sve ih je srela u Europi.
Barbara se za Božić 1961. u selu Talcapulco kod Acapulca, u Meksiku, udala za Europljanina, fotografa agencije Magnum, Marca Ribouda. Na taj dan, međurasno vjenčanje je još uvijek bilo zločin kažnjiv zatvorom i novčanom kaznom u 24 države SAD-a, uključujući cijeli Jug, poput Oregona, Oklahome, Indiane, Kansasa i Wisconsina. U principu, mogli su ih uhapsiti na više od polovice teritorija SAD-a. Barbara i Riboud su zajedno putovali od Sibira do Alžira i Petre i Katmandua, i čuli šta ljudi smeđi, Azijati, Afrikanci, Istočni Europljani misle o Americi, što je bila pozadina svih razgovora. Jedna Riboudova šogorica je bila Indijka - ni bijela, ni Europljanka, niti katolkinja, niti je govorila francuski, a iz familije pjesnika Tagore, a druga iz familije generala De Gaullea.
Već tada je počela voditi ‘politiku oblikā’: kroz svoju estetiku učiniti vidljivim ono što je sklonjeno iz polja umjetnosti, poput trgovine robljem, i to nastavlja ubrizgavati u društva i danas. Kroz rad u bronzi i čvorove svile prenosi politički sadržaj, pun aluzija, oblicima koje kreira, a koji pripadaju povijesti koja ih ‘treba probaviti’. Njena monumentalna “Africa Rising” (1998) posvećena je hotentotskoj Veneri, Sarah Baartman, otuđenoj ženi pretvorenoj u predmet radoznalosti trgovaca robljem XIX stoljeća, koji su je u Francuskoj na vašarima izlagali kao životinju. 2003. joj je posvetila knjigu “Venus Hottentote”. “Africa Rising” ima pet metara, i jedno vrijeme se nalazila u zgradi FBI-ja, što je bio problem, jer ju je premalo ljudi tako moglo vidjeti.
“Pišem ono što ne mogu isklesati i klešem ono što ne mogu napisati”: Barbara Chase-Riboud je spisateljsku karijeru počela kao pjesnikinja 1974, kad joj je buduća Nobelovka Toni Morisson objavila “Memphis & Peking”. Za Barbaru Chase-Riboud sam čula kad je 1979. izdala knjigu “Sally Hemings”, koja je postala svjetski bestseller. A BCR je obišla cijeli svijet i njeni zapisi svjedoče, kao ničiji, o životu koji se u XX stoljeću odvijao i blizu i daleko od nas, i u kontekstima koje je predočila - bio fascinantan. Upravo je izdala knjigu sjećanja “Oduvijek sam znala” (I Allways knew). Crnkinja i Amerikanka, u ‘mješovitom braku’, u Kini šezdesetih, u SSSR-u, Vietnamu, u Alžiru Crnih pantera, u Jugoslaviji...
Njena briljantna “Sally Hemings”, u Europi je na različite jezike prevedena sa Gospođa iz Virginije, La Virginienne, Die Frau aus Virginia, a na hrvatskom prijevodu je sačuvan originalan naslov. Prva urednica ove knjige, kod izdavača Viking, je Jacqueline Kennedy-Onassis, udovica 35. predsjednika SAD-a.
Jedna od najvećih ljubavnih storija Amerike, najmanje poznatih, i naročito kontroverznih: Thomas Jefferson (1743-1826), treći američki predsjednik i autor američke Deklaracije o neovisnosti, 38 godina je imao ljubavnicu, lijepu i tajanstvenu Sally Hemings, koju je volio i sa kojom je živio do smrti, sklonjeno, iza zidova Monticella, njegove plantaže u Virginiji. Ono što je šokiralo njegove suvremenike nije samo što je imao ljubavnicu. Škandal je stigao sa činjenicom da je Hemings ropkinja, čiji je jedan predak bio crne boje kože. Jefferson je sa njom rodio šestero djece, obitelj robova, čiji znani i neznani potomci žive i danas. Ta čudnovata i strastvena veza počela je u Parisu 1787, kad je Jefferson bio veleposlanik mlade američke republike na francuskom dvoru. Sally je tada imala 15 godina. Iz francuskog kraljevstva autorica čitatelje vodi u predsoblja vlasti u Philadelphiji i Washingtonu, a Sally gradi svoju svakodnevnicu iza zidova imanja Monticello. Da bi sastavila mozaik ljubavne priče, Barbara Chase-Riboud se temeljila na dokumentima i svjedočanstvima onog vremena i dijelom na svojoj mašti spisateljice. “Predstavila je zapanjujuću sliku robovlasničke Amerike s kraja XVIII stoljeća, grandioznu fresku uvijek vjernu povijesnim činjenicama. Zahvaljujući ovoj knjizi čitatelji prodiru u eksplozije strasti, naročito uočljivih boja povijesti njene zemlje. ‘Sally Hemings’ nije samo portret izvanserijske žene, nego i života njenog muškarca, a predsjednika SAD-a, čudnovato nepoznatog. Na hiljade milja od klasičnih i pompeznih povijesnih romana, na koje smo navikli, ova surova i uznemirujuća knjiga živo prikazuje Ameriku koja je prečesto iscrtana dobrohotnim nijansama.”
Barbara Chase-Riboud je knjigom stekla međunarodni uspjeh: nagrade Janet Heidinger i Kafka za roman fikciju. Knjiga o Sally Hemings je izazvala rasprave o ‘navodnoj’ vezi mlade ropkinje i njenog gospodara, Thomasa Jeffersona, koji je postao predsjednik SAD-a. Vodeći američki povjesničari XX stoljeća, koji su još uvijek ‘čuvali’ Jeffersona, odbacili su vjerodostojnost autorice Barbare Chase-Riboud i izvršili pritisak na Williama Paleya, republikanskog direktora TV kompanije CBS, da odustane od proizvodnje i snimanja planirane mini-serije, adaptirane na temelju njene knjige.
A 1994. Barbara Chase-Riboud je objavila knjigu “Predsjednikova kćerka”, kao nastavak priče o Sally Hemings, zamišljajući život njene i Jeffersonove kćerke Harriet Hemings: ona i sva ostala djeca su bili po precima sedam/osmina Europljani ili bijelci. Harriet je sa 21 godinu napustila Monticello i zahvaljujući novcu kojeg je Jefferson poslao preko svog nadzornika, otišla na sjever. Skrasila se u Washingtonu, gdje je već stanovao njen brat Beverley, i postala dio bjelačkog društva. Udala se za bijelca, kako je pisala bratu Madisonu, koji je bio jedini od preživjele djece Hemings koji se do kraja života identificirao kao Afroamerikanac. Nakon selidbe iz Ohija u Wisconsin 1852, Eston Hemings i njegova obitelj su uzeli prezime Jefferson i prešli u bjelačko društvo.
U skladu sa rezultatima DNK analiza predaka iz 1998. povjesničari su bili prisiljeni odnos i potomke Jefferson-Hemings prihvatiti kao činjenicu. Čak i oni koji su podatak prvotno odbacili kao neobjektivan.
Više od 20 godina nakon izlaska knjige, CBS je ipak producirao i snimio “Sally Hemings”: američki škandal (2000), sa odličnim Samom Neilom kao Jeffersonom. Njeni romani se danas proučavaju na sveučilištima širom Amerike.
Barbara je 1956. diplomirala na Tyler School of Art Sveučilišta Temple u Philadelphiji i dobila stipendiju John Hay Whitney za godinu dana studija na Američkoj akademiji u Rimu. Sa 16 godina je pobijedila na natječaju kojeg je organizirao časopis Seventeen, a njenu skulpturu je otkupio njujorški Muzej moderne umjetnosti - MoMa.
U Europi je izradila prve bronzane kipove i izlagala. Posjetila je Egipat, gdje je otkrila neeuropsku umjetnost. Prva je Afroamerikanka stekla MFA diplomu iz dizajna i arhitekture na Sveučilištu Yale. Italiju 1957. 19-godišnja Amerikanka majci opisuje ovako: “Italijani ne prestaju buljiti (ovdje to nije nepristojno kao u Americi), zvižde i dozivaju, idu za vama ulicom, trube ako su u automobilu; ponašaju se kao da imaju rendgenske oči ili tako nešto slično, hodaju okolo kao Marcello Mastroianni, sa tamnim naočala i muštiklama. Za četiri dana u Rimu nisam srela nijednog crnca. Udvaranje je ovdje nacionalni hobi.” Poslije je živjela u Londonu i nastanila se u Parisu, koji je “čaroban. Nisam nikada vidjela takvo što. Pariška Opera je od prilike 14 puta elegantnija od naše Academy of Music i tri puta veća.” “Bila sam na baletu u Pierre Cardin Théâtreu sa francuskim Kraljem-pretendentom, naravno! Ali šarmantnim!”Sa prvim mužem, potpredsjednikom Agencije Magnum, Marcom Ribaudom (1923-2016), rodila je dva sina. Kad je rodila prvog, zapisala je: “Kad je 23. februara 1963. mali Riboud došao na svijet, priključio se skupini od 22 rođaka. Kako nazvati nekoga kao on? Znali smo da će biti dvorasni, dvonacionalni, dvojezični, i mislili smo da njegovo ime ne smije biti handicap univerzalnosti. David je odlično ime na svim jezicima, i tako smo odlučili.”
“Bili smo dio, osjećali smo to, revolucije koja je zahvatila svijet koji se suprotstavio starim tabuima, stvarajući nove odnose iz različitih kulturnih, vjerskih i rasnih backgrounda. Kao svi parovi, voljeli se. Rađali djecu koju su željeli zaštititi. U nedostatku boljeg zvali su ih miješani parovi. U Parisu za to nikoga nije bilo briga. Niko nije pitao, u bolnici se niko nije ni namrštio. Ali od Oklahome do Virginije mi smo bili odmetnici, gledala sam u to maleno ljudsko biće, pitajući se: ko je on? Ko smo mi? Prosvjetljenje prije našeg vremena? Elita avant-garde? Robusni pioniri? Društveni revolucionari? Politički nekorektni neprilagođeni? Ili samo lunatics, od latinske riječi lunaticus, luđaci...”
Barbarina baka je govorila: “Učiniti da izgleda kao da je lako i jednostavno je stvar uljudnosti. Izgledati kao da nosiš veliki teret je ponašanje ljudi trećeg svijeta prema životu.” “To je nešto što sam jednog dana željela podijeliti sa Davidom. Moj je sin povećao obiteljski kaos dodajući jedan život anarhičnom pačvorku ogromne proširene familije.” Upamtila je bakine upute: “Oholost prethodi padu.” A treća je bila naročito dragocjena: “Ne prepuštaj se! Ne nerviraj se! Uzvrati!”
Amblematični par umjetnice i fotografa je započeo život putovanja svijetom: Kina, Alžir i Afrika, Vietnam, Mongolija, SSSR, Prag i Europa, Kuba, i susretao i družio se sa Le Corbusierom, Josephinom Baker, Pierreom Cardinom i Mao Zedongom, prijateljevao sa umjetnicima kao Alexander Calder, Alberto Giacometti, Picasso i Salvador Dali. Vrata su se otvarala, a Barbara Chase-Riboud nije zaboravljala isključene, ugnjetane i prezrene, čija je boja kože bila njihova fatalna sudbina. Borila se.
Autorica je 4. novembra 2008, uoči predsjedničkih izbora u Americi, uređujući majčine stvari, 17 godina nakon njene smrti, u njenom garderoberu zatekla šest stotina pisama, koja joj je slala iz Parisa, u razdoblju od 1957. do 1991. “Mislila sam da su to možda pisma nekog majčinog ljubavnika. Stavila sam ih u škrinju, i tamo su ostala šest godina. Jednog dana sam je konačno otvorila; očekivala sam ljubavna pisma moje majke, a to je bilo 600 pisama ljubavi mojoj majci, koja sam ja napisala!” Tada ih je pročitala prvi put.
Sutradan je Barack Obama izabran za 44. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
300 ovih pisama, necenzuriranih, sadržaj su knjige “Oduvijek sam znala”. Knjigu od 704 strane u papirnoj verziji, ili malo manje u elektroničkoj, nisam pročitala, nego progutala u dahu. Knjiga govori o putovanjima, avanturama, duhovitosti i ljubavi, ali prije svega o emancipaciji i identitetu, o savršenstvu, ambiciji i mladosti, i o godinama kada je životni cilj bio naučiti sve što se može naučiti, razumjeti sve što se da razumjeti, i uraditi sve što se može: putovati, čitati, studirati, absorbovati sve da bi se odredilo ko smo i šta želimo postati.
Različite epizode ove knjige govore o nevjerojatnim doživljajima ovog jedinstvenog i hrabrog umjetničkog para: Barbara se 1963. zatekla sama na moskovskom aerodromu, carina ih je razdvojila - Riboud je žurio na snimanje u Prag, a nju je ruska policija vratila na ponovni pregled. Pokazalo se da mora platiti dodatnu carinu, a muž je sa sobom odnio svu gotovinu i čekove. Užasnuta od pomisli da će, optužena za krijumčarenje, ostati u ruskom bajbuku, a više nije bilo ni letova za Paris. Na pitanje kuda bi mogla poletjeti, odgovor je bio ‘Za Amsterdam’. Na ruci je imala skupocjeni sat Jaeger-LeCoultre. ‘Uzmite ga, je li to dovoljno da promijenim kartu? Nasmiješila se najslađe što je mogla u pravcu carinskog inspektora. Karta je promijenjena, prtljag se pojavio. Odletjela je za Amsterdam preko Varšave gdje je čekala 12 sati na vezu, a na aerodromu Le Bourget u Parisu je nastala panika i upaljen alarm, njeno ime je bilo na popisu putnika, “nestala Amerikanka u zraku na letu iz Moskve”…
Bezuvjetna ljubav
Kad je 22. novembra 1963. ubijen J.F. Kennedy svi se sjećaju gdje su bili: Riboud je bio na Kubi i fotografirao Fidela Castra, koji mu se žalio da će CIA sigurno okriviti njega za ubojstvo. Marc je nazvao Barbarinu majku - koja se zaprepastila što je u tom trenutku neko zove iz Havane.
“Kennedy je bio otjelotvorenje ljepote, inteligencije i karizme koje su svi Amerikanci željeli prigrliti, bez obzira bili crni ili Latino. Čarolija imena izgledala je kao talisman protiv zla, povrede i neuspjeha. Slika Jacqueline Kennedy na koljenima kako pokušava pokupiti djelić muževog mozga, sa krvavim mrljama na ružičastom kostimu, izazvala je nezamisliv bijes i razočarenje - pobijedio je neuspjeh, a Južnjak iz Teksasa, kojeg je Kennedy prezirao, postao je predsjednik. Tog dana nije bilo čovjeka koji je mogao i pomisliti da će taj isti Lyndon B. Johnson uskoro potpisati zakon o građanskim pravima kojim se zabranjuje američki apartheid i segregacija na Jugu.”
Barbara je Jacqueline Bouvier Kennedy Onassis prvi put srela 1974. “na najprivilegovanijem, najusamljenijem i najzaštićenijem mjestu na svijetu”, grčkom otoku Scorpios koji je pripadao njenom drugom mužu, Aristotelu. U pozadini je bila na svijetu vjerojatno najljepši brod, blagom nakrcan - Christina. “Ni pomislila nisam, sjedeći na Scorpiosu, sa pogledom na besprijekorno Jonsko more i paparazze kako kao morski psi kruže okolo - da će Jacqueline i Sally Hemings promijeniti zauvijek moj život. Jacqueline je rekla: Moraš napisati tu knjigu. Moraš ispričati život te žene!”
Jacqueline Kennedy je za nepunu godinu ponovno postala udovica i poslije urednica u izdavačkoj kući Viking, koja je izdala “Sally Heming”. O Jacquelini Bouvier piše: “Jacquelineni preci Anthony i Abraham van Salle su bili među prvim doseljenicima New Amsterdama, koji će se kasnije zvati New York. Abraham je bio sin Jana Janszoona, nizozemskog pirata, koji je prešao na islam i imao sjevernoafričku konkubinu miješane rase koja je rodila Anthonyja. Anthony je stigao u New York 1664, kao vjerojatno prvi musliman u kolonijama i postigao uspjeh. Opisali su ga kao svijetlo smeđeg, napola Marokanca, bivšeg crnog roba i mulata. Jedan od potomaka van Saleeja, John van Salee de Grane stekao je formalno obrazovanje liječnika i pridružio se Liječničkom društvu Massachusettsa. Radio je kao kirurg za 54. dobrovoljačku pješadijsku pukovniju u vrijeme Građanskog rata. Smatra se da Jacqueline nije bila prva stanovnica Bijele kuće afričke krvi. 29. američki predsjednik, Warren G. Harding, vodi porijeklo od van Saleea, kao i familije Vanderbilt, Whitney, i Humphrey Bogart.”
U nedavnom intervjuu povodom izlaska knjige “Oduvijek sam znala” Barbara Chase-Riboud je izjavila: “Najseksipilniji čovjek kojeg sam ikada srela bio je Zhou Enlai, ministar vanjskih poslova NR Kine (od 1949. sve do smrti 1976.). Nisam mogla sebi doći. Kad smo bili u Kini, bila sam često sama, jer je Marc snimao za Life. Kulturni attaché je htio da idem posjetiti tvornicu cipela. Protestovala sam. Bilo je toliko remek-djela za vidjeti. Konačno su me oslobodili tvornice i išla sam posjetiti arheološka nalazišta. Provela sam nekoliko dana u Narodnom muzeju. Razgovarala sam sa direktorom. Mislila sam da je vrtlar.”
“Bezuvjetna ljubav je najopasnija, ali i najdragocjenija”, napisala je autorica na kraju knjige “Oduvijek sam znala”. Bezuvjetna ljubav prema istini, umjetnosti i slobodi: to je Barbara Chase-Riboud. A voli citirati rečenicu Claude Lévi-Straussa: “Život je najljepše umjetničko djelo, a umjetnost je jedini dokaz onoga šta se dogodilo.”
