Zašto Putin mrzi Hruščova
Nina L. Hruščova rođena u Moskvi 1964. biološka je praunuka i usvojena unuka lidera SSSR-a Nikite Hruščova. Ima svoje tumačenje o Putinovoj opsesivnoj mržnji njenog slavnog pra/djeda.
Destaljinizacija
Hruščov je potpisao mir sa Austrijom i vodio politiku destaljinizacije, uprkos protivljenju članova partijskog vrha. Nakon XX kongresa, 25. februara 1956. održao je “tajni govor” pred pomno odabranim članovima. Pristup predstavnika medija je bio strogo zabranjen. U dokumentiranom govoru od četiri sata Hruščov je objelodanio Staljinovo falsifikovanje povijesne istine, okrivio ga za izazivanje napetosti između Jugoslavije i SSSR-a i opisao ga kao pretencioznog i nadmenog lidera koji je prouzročio ogromnu štetu sovjetskom narodu. Hruščov je Staljinovo liderstvo, politiku i osobnost, rastavio na sastavne dijelove i uništio njegov kult. Posljedice su poznate: protesti u Poljskoj, revolucija u Mađarskoj i nemiri u Gruziji – protiv politike SSSR-a. Odnosi blagonaklonosti sa Mao Zedongom destaljinizacijom su bili načeti: kineski lider je zamjerio da je Hruščov jednostrano donio takvu odluku i potkopao autoritet i prestiž svih komunističkih partija u svijetu. Nije propustio podsjetiti ga da je Staljin bio i ostao ‘pravi vođa’ - za razliku od Hruščova. Tako je prekinuta većina sporazuma SSSR-Kina, a naročito onaj iz 1957. kojim je predviđena sovjetska pomoć u nuklearnom naoružanju i uspostavljanje zajedničke flote nuklearnih podmornica.
Komunistička Kina nije dobronamjerno gledala ni na pozitivan razvoj odnosa SSSR-a sa SAD-om, sa kojima je Hruščov želio ostvariti “pacifističnu koegzistenciju”. Hruščov je u tom smislu dva puta posjetio SAD, 1959. i 1960. U analima svjetske povijesti ostalo je njegovo učestvovanje na zasjedanju Generalne skupštine OUN-a. Zapamćeno je da se Hruščov naljutio zbog izlaganja Lorenca Sumulonga, šefa delegacije Filipina, koji je osudio sovjetsko ugnjetavanje i kontrolu nad zemljama istočnog bloka. Prema dopisniku AFP-a, budući da Hruščov nije dobio riječ, razbjesnio se, izuo cipelu i njom nekoliko puta udario po pultu ispred sebe, nazivajući filipinskog predstavnika “slugom američkog imperijalizma”. Neki opovrgavaju takav razvoj događaja: unuka Nina pretenduje da jeste imao cipelu u ruci, ali da je njome samo mahao, a nije udarao po stolu. Navela je da je ranije izuo cipele, jer su bile nove, tijesne i neudobne. Lupao je šakom po stolu kad mu je pao sat, kao spretni performer - iskoristio je priliku. Sagnuo se podići sat i ugledao cipele. To mu je bilo dovoljno da napravi scenu. U svakom slučaju, incident je zgrozio mnoge u sali.
Sa tog zasjedanja Generalne skupštine OUN-a 13. oktobra 1960. ostao je, izvjesno, citat, u skladu sa svim poznatim sovjetskim i ruskim politikama: “Što je naše - naše je, a o onom što je vaše se da pregovarati.” I navodno, Hruščov nije ništa zamjerio irskom diplomati koji je predsjedavao zasjedanjem i slomio čekić udarajući u mikrofon u nadi da će vratiti red na zasjedanje – jedno od najkontroverznijih u analima diplomacije – pa mu je u znak pomirenja poslije poslao sanduk ruskog vina.
Odnosi SSSR-a i SAD-a su nakon ovog događaja postali napetiji, što je eskaliralo krizom na Kubi oktobra 1962. Hruščov nije podnosio ideju pritiska koju su SAD vršile na ‘otok komunizma’. Odlučio je postaviti nuklearne rakete, da bi upozorio i zastrašio američku vladu. Tadašnji predsjednik John F. Kennedy reagirao je blokadom otoka. Uplašen da će doći do invazije, Hruščov je 25. oktobra odlučio povući rakete, pod uvjetom da Kennedy ne okupira otok i ukloni svoje projektile iz Turske. Nakon ovog incidenta, koji umalo nije izazvao nuklearni i treći svjetski rat, odnosi SSSR-a i SAD-a su krenuli uzlaznom linijom.
Hruščov je jedini sovjetski komunistički lider koji nije do kraja života bio na poziciji. Naslijedio ga je Leonid Brežnjev (1906-1982). Brežnjev je odavno bio u najužem vrhu skupine koja je spremala Hruščovljev pad. 1963. je sudjelovao, skupa sa Aleksejem Kosiginom, Aleksandrom Šaljapinom i Nikolajem Podgornim, u zavjeri za uklanjanje Hruščova. I inače često odsutan, dok je ovaj put bio na godišnjem odmoru, zavjerenici su sazvali Centralni komitet i pripremili mu tekst kojim će dobrovoljno podnijeti ostavku. Članovi zavjere su svi preuzeli najznačajnije pozicije u SSSR-u. Posljednji branitelj Hruščova, Anastazi Mikojan, ostao je još godinu dana u Predsjedništvu Vrhovnog sovjeta, gdje ga je naslijedio Podgorni. Nakon što je sklonjen, Hruščov se razbolio od teške depresije. Napisao je memoare koje je KGB nadzirao izbliza. Septembra 1971. doživio je srčani udar. Sahranjen je na groblju Novodeviči, bez državnih počasti.
Nina Hruščova, izuzetno ponosna na svoje prezime, kaže: “Rusija je enigma obavijena misterijom, i moja familija nije iznimka.”
Nikita se ženio tri puta. U prvom braku je dobio kćerku i sina. Brak sa Ninom Petrovnom Kukartčuk je treći po redu, i s njom je dobio troje djece. Hruščovljev najstariji sin Leonid poginuo je u zračnoj bici u središnjoj Rusiji u Drugom svjetskom ratu. U isto vrijeme njegova je gospođa optužena za špijunažu i deportovana u gulag. Nikita je usvojio Leonidovu dvogodišnju kćerku Juliju, koja je poslije rodila Ninu (1964). Tako je Nikita Ninin biološki pradjeda i istovremeno djeda.
Hruščov je, zbog svojih anti-staljinističkih reformi, malo po malo postajao persona non grata – u vrijeme kad se Nina rodila. Danas kaže: “Kad sam odrasla, porasla je i moja politička svijest. Dok je Brežnjev vodio SSSR odlučila sam pokazati šta mislim, i preuzela prezime mog djeda. Da bih pokazala moju bliskost, odrekla sam se očevog prezimena i preuzela majčino – Hruščov.”
Ninin otac, Lev Petrov, se također borio u Drugom svjetskom ratu, a umro je 1970. u 47. godini. To je, razumljivo, za kćer bio veliki gubitak. Odrastajući, Nina je zaključila da ocu nije bilo toliko potrebno javno sjećanje, kao njenom pra/djedu, tako da kao srednje ime koristi slovo L, za Lvovna, od očevog imena Lev.
Završila je redovne studije na moskovskom državnom sveučilištu. U vrijeme slavne perestrojke mladi su bili ohrabreni ići na studije u inostranstvo. Tako je doktorirala iz uporedne književnosti na Sveučilištu Princeton u Americi. Od 1991. živi u Americi. Dobitnica je nagrade Great Immigrants: Ponos Amerike, koju dodjeljuje Carnegie Corporation iz New Yorka. Autorica je nekoliko knjiga o povijesti Rusije. Među najpoznatije spadaju “Zamišljajući Nabokova: Rusija između umjetnosti i politike” iz 2008. i “Izgubljeni Hruščov: putovanje u gulag ruskog uma” iz 2014, a povodom 120 godina od rođenja pra/djeda i 50 godina kako su ga izbacili iz Kremlja. Knjiga je nastajala četiri godine. Autorica je nastojala predstaviti ‘razumljivu’ sliku sovjetske povijesti, objasniti djedovo reformističko političko naslijeđe, uprkos njegovoj lojalnosti Josifu Staljinu, prije diktatorove smrti 1953. Predstavila je i uspon Vladimira Putina i zamršene odnose u familiji Hruščov.
Sa Amerikancem Jeffreyem Taylerom, novinarom i piscem, napisala je knjigu “Putinovim stopama: Potraga za dušom carstva kroz jedanaest vremenskih zona Rusije”, objavljenu u Americi 2019. Prevedena je i objavljena i u Rusiji, mada je izdavač tražio da se “kritike na račun Putina zamijene povijesnim i sociološkim podacima”. Hruščeva objavljuje u listovima Newsweek, The New York Times, The Wall Street Journal i The Financial Times.
Do 2004. je radila na Školi za međunarodne i javne poslove Sveučilišta Columbia u New Yorku. Sada je profesor međunarodnih odnosa na postdiplomskom studiju na The New School u New Yorku. Često se različitim povodima vraća u domovinu. Tako je bilo i povodom ruske invazije na Ukrajinu.
Kad je počela specijalna operacija Nina Hruščov je kritizirala Vladimira Putina. Izjavila je da bi njen djed Putinovo ponašanje smatrao ‘vrijednim prezira’, aludirajući na roman Georgea Orwella “1984”, da je u Putinovoj Rusiji “mir rat, ropstvo sloboda, neznanje snaga, a nezakonito pripajanje neovisne i suverene zemlje - borba protiv kolonijalizma”. Putinova politika je sva u suprotnosti sa Hruščovljevom, jer je najnoviji ruski car potrošio dvije decenije u rehabilitaciju Staljina. Putin Nininom pra/djedu naročito zamjera odnos prema Ukrajini, gdje je Hruščov započeo karijeru istaknutog komuniste.
”Ne mogu govoriti u ime nekoga ko je umro, ali sam sigurna da ne bi volio vidjeti da je Ukrajina pod bombama.” Hruščov je učestvovao u oslobađanju Ukrajine od nacizma 1943-1944, i njenoj poslijeratnoj izgradnji. “Današnji rat bi mu slomio srce.” S druge strane, dodala je, pra/djed bi se složio sa Putinom da Zapad uvijek gura svoje pijune, i oslanja se na napetosti koje postoje među narodima ili etničkim skupinama nekadašnjeg “sovjetskog prostora”.
U vrijeme kubanske krize Hruščov i Kennedy su se dogovorili u dva tjedna. Nina pretpostavlja da bi pra/djed uvijek radije pregovarao nego ratovao. A Hruščovljevi zahtjevi su bili jednaki kao Putinovi danas: razgovarati na ravnopravnoj osnovi. Veliki štovatelj Staljina, nije cijenio Hruščova, kao ni Gorbačova, kojeg najčešće naziva “grobarom sovjetskog sna”. U govoru o pripajanju Krima 2014. optužio je Hruščova da je poluotok jednim potezom pera pripisao Ukrajini. Nina na to kaže: “Ali to nije tačno. To je mit, rekla-kazala, legenda! Nikada ništa u tom smislu nije potpisao. Pronađeni su dokumenti koje je potpisao Georgij Malenkov, koji je u to vrijeme bio predsjednik Vlade.” Nina argumentira: “Februara 1954. jedina funkcija koju je Nikita imao je prvi tajnik KP Sovjetskog saveza, na koju je stupio nepunu godinu prije. U Vladi nije imao nikakvu poziciju sve do 1958. Njegova vlast 1954. u okviru kolektivnog upravljanja nije bila do te mjere uspostavljena da bi on mogao preuzeti inicijativu da bilo kome bilo šta da.”Menadžerska odluka
Neki povjesničari ipak ističu da je Hruščov smrtnom presudom, krajem 1953. sklonio Staljinovu desnu ruku, svemoćnog i ozloglašenog ministra unutarnjih poslova Laurencija Beriju, na vlasti od 1938. Drugi pretenduju da je Hruščov stavio Krim pod jurisdikciju Ukrajine da bi se zahvalio komunistima Ukrajine za njihovu podršku. U knjizi “Putinovim stopama: Potraga za dušom carstva kroz jedanaest vremenskih zona Rusije” Nina Hruščova insistira da je za pripajanje Krima Ukrajini postojao “vrlo prozaičan razlog i da je to bila obična menadžerska odluka. Nakon što je Staljin 1944. sa Krima protjerao 300.000 Tatara, Vlada je smatrala da je vinogradima i voćnjacima poluotoka jednostavnije upravljati iz Kyiva, nego iz Moskve”. Udaljenost Odese do Kyiva iznosi približno 440 km, a do Moskve oko 1140 km. Hruščova piše da su se administrativne preraspodjele redovito događale, i da je Moskovska oblast bila mnogo veća nego je danas.
Sredinom 2000.-ih ‘ustupanje’ Krima Ukrajini stavljeno je na tapet. Nina prenosi: “Nakon kaotičnih devedesetih, Putin je započeo rehabilitiranje Staljina kao odlučnog vođe i vizionara. Logički, ako se figura Staljina uzdiže, Hruščovljeva, čovjeka destaljinizacije, srozava se i pada. Antagonizam između Hruščova i Putina je totalan. Hruščov, koji je odavao skromno, seljačko porijeklo, sa rastavljenim zubima, impulsivan, i sa rukama vječito u zraku, nije odavao utisak lidera, nije imao predsjedničku pojavu, ni karizmu. Nije imao ništa carsko u sebi. Gorbačov je imao jednak problem: izgledao je kao intelektualac, a ne kao moćnik na vlasti. Istina je da je u Rusiji personifikacija moći prioritet. Zato se na Putinovom imidžu vrlo brižljivo radilo od njegovog uspona u Kremlj 1999. Nizak rastom, svojevremeno je bio i vrlo mršav. U KGB-u je imao nadimak “moljac”. Od male, bjeličaste bube, koja nagriza stare džempere, proizveli su tigra. A tigar je goropadna i krvoločna životinja.
