U aprilu, kad su cvjetale maline
Đorđe Krajišnik
Jučer su se ponovo, sezonski, po Sarajevu masovno slagale puzzle antifašizma, pravio se od ilovače lik Valtera, izvučeni su ispod kreveta prašnjavi srp i čekić naše pravedničke borbe za slobodu, a Vječna vatra je zasijala kao nijednog drugog dana (očito, nije ove godine nestašica plina). Vapaji ljiljana naših pluća, u inače tradicionalno sarajevski nezgodnim mjesecima martu i aprilu, upućeni su gdje treba. Bar se, jelte, nadamo i vjerujemo da je tako. Prisjetili smo se, kako priliči, sve samih naših herojskih podviga, te tim sjećanjem kazali da nezaustavljivo nastavljamo koračati putem koji su kroz dubok snijeg, kao prtinu, probili oni prije nas.
Male gerilske čete
Mi smo, nema sumnje, najbolji mogući njihovi nastavljači, prepisivači i oponašatelji, pa pogledaj nas samo, kad se napnemo u revolucionarni polet, ne može nas ustaviti niko. Našla se, razumije se, još kojekuda i pokoja Brozova slika u našem odlučnom maršu, nek’ se zna na kojoj smo strani. A borbene pjesme da su se popijevale iz mnogih grla, pa to valjda ni ne moram napominjati. Posebno sada, kada smo u vremenu silovitih napada virusnog spoljnjeg neprijatelja, uz pomoć njegovih domaćih sluga i izdajnika, u potpunom stavu pripravnosti, organizovani u male gerilske čete spremne da se uvijek odgovorno, u zajedništvu i solidarnosti svih naših naroda i narodnosti, suprotstave neprijateljskoj sili zla ma koliko ona nadmoćna bila.
Dođe to tako, kažem vam, u aprilu, u Sarajevu, odjednom se uzoholi, raspojasa se i oslobodi duh ilegalaca, građanstvo se mahom ponaša konspirativno, priča u šifriranim porukama, pominju se i nekakvi građanski nemiri (da li se čuje: bolje rat, nego pakt?). Jer, uz ovaj svečani datum proteste treba zakazati, pa otkazati, pa izjesti zatim na velikom hastalu vuka i magarca i poručiti umjesto zdravice kako Sarajevo nikad nije pokleknulo ili kako je Sarajevo uvijek bilo kadro odagnati i sile mnogo veće od njega samog. I da im, razumije se, dajemo rok do tad i tad da probleme riješe.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Kažem, dođe to tako, oko šestoaprilskih šala, naizgled nema na planeti grada posebnijeg, samosvjesnijeg, sa više ukusa i mjere, sa više senzibiliteta za pravednost i čovjekoljublje. Jednostavno, bez premca, bez takmaca u raznobojnosti svojih antifašističkih i pregalačkih fanfara. Već ako pogledate dan prije ili dan poslije, vuku se one sjajne folije oko nogu sumornih šetača, već im je sjaj razblatnjen, nema više ni vazduh trepti, ni nebo gori, ništa se ne šuška po kuloarima, oluja je u šoljici kafe, na klupi, u parku, umirena ko baja, spremna da dogodine još jedan svoj oslobodilački Šesti april dočeka uzdignuta čela, sa šakom ka nebu, s parolama na usnama, no passaran. U međuvremenu, u svim drugim danima ovog grada, posebno u vremenu uzbibale virusne tragedije, ali i svih drugih pandemijskih pošasti postdejtonskog vakta našeg, sve je tako potpuno hladno na svaku pomisao revolucionarnog poduhvata. Sarajevo, misli se vrli pitac neki, svu svoju snagu pokaže u tom jednom svečanom danu, pa sigurno nema potrebu (jer ovo je temeljno oslobođen grad) da se u drugim nekim danima uopšte zamajava nekom borbom. Ko sad da se bori kad je sve usporeno, mrsko raditi, a status na Facebooku duša duha otpora ovog nesalomljivog urbanog giganta.
Kletva
Evo samo koji dan prije aprila, Sarajevo je u sudijskoj nadoknadi napravilo najmanje pet brutalnih crvenih kartona. Sudija nije imao potrebe ni vaditi bilježnicu, samo jedan tugaljiv pogled je bio dovoljan za odlazak u tamu svlačionice. Od egzodusa, jer smrti nema, ima seoba, u beogradske sajamske hale, na masovno sticanje krdne imunizacije, preko fijaska u kojem je grad, kako priliči njegovim adetima, ni kriva ni dužna u svoje blato gurnuo Bogića Bogićevića, do neonacističkog antisemitskog ispada skrnavljenja osmrtnice preminule gradske legende, sve same pobjede i podvizi. Posebno se u tome istakla jedna tradicionalna sarajevska osobina ljubavi prema zaslužnim. Ona da te Sarajevo uzdigne, da ti ukaže počasti kako samo ono znade. Imala su, kažu upućeniji od mene, pojedina plemena iz prašuma Amazona u svojoj kulturi jednu kletvu, kojom su pokazivala koliko zapravo nekoga ljube. Ona je glasila: “Dabogda te Sarajevo voljelo i poštovalo svojim aršinima.” E sad, da li je zbilja istinita ta znakovita kletva, nisam stigao provjeriti, slabije se krećem, pandemija je, a ja nisam uhvatio splav preko Drine.
Ako bi se htjelo početi poetično govoriti o jednom temeljnom urušavanju grada, onda bi rezignirani Mahir po ko zna koji put, dok iz bašče negdje kuca saz, a sazlija zateže da je njemu, bezbeli, jadnom u Saraj’vu samom, retorički u prvom kadru pitao: “Hoće li u ovom gradu sunce ikad zasjati kako treba?”
Gledam nešto ka Trebeviću, čini mi se da neće, gusti su, tmasti oblaci nad Sarajevom.
