Težnja životu u harmoniji (II)
“Ja sam imao tremu od svakog odlaska u Zemun. Prvi put sam tada uzeo štap i mač u ruke”, kaže novosadski učitelj aikida Duško Kulačin.
Vračarevićev stil je napustio 2004. godine, te se posvetio originalnoj školi Moriheija Ueshibe - aikikai. Osjetio je nelagodu među bivšim kolegama. Realni aikido još je bio dominantan u srcu Vojvodine. Ne voli govoriti ružno o drugima “svi su oni uredu na svoj način, ali bilo je sujete. Gde ljudi neće da mi se jave na ulici”. Suparništvo su osjećali. “Ja njih nisam video kao konkurenciju.”
Susret u hakami
Najteže je bačkom borilačkom umjetniku bilo to što je sve trebalo ispočetka. “Da zaboravim sve što sam naučio u realnom aikidu. Ne modifikacija onoga što sam radio, već potpuno ispočetka da naučim.” Valjalo je ponovo učiti pokrete. Kao da nanovo uči hodati. “Jako mi je bilo teško, ali sam morao da isključim sve ono što sam naučio pre toga.”
“Ja sam njega upoznala 2009. I kao, bavi se aikidom. Dođi u salu da vidiš”, prisjeća se Maja Kulačin, životna izabranica junaka ove priče. Posjetila je predavanje. Susrela ga u hakami - odjevnom predmetu sličnom pantalonama koji se stoljećima nosi u Japanu. “Izgledalo je kao balet. Bila sam ubeđena da je sve laž.” Tada je u klubu bilo dvadesetak članova.
“Duško uvek ima pristup, nemoj da gledaš. Odmah uđi da probaš”, dodaje Maja. “Ulazim da probam i osetim prvi put. Naravno da mi se svidelo. Dojmilo me.” Upitala ga je za majstorsku diplomu. Nije znala kako izgleda. Htjela je vidjeti. Međutim, bila je urolana.
“Ta diploma je videla svetlost dana tek kada je Maja ušla u moj život”, smije se stanovnik grada u kojem je umro osnivač Matice srpske Jovan Hadžić.
“I od tada diplome su po zidu. 1, 2, 3, 4. i 5. Dan”, dodaje supruga. “Kada sam videla koliko ovaj čovek živi aikido, ne voli, nego živi, bila sam sigurna da to ne može ostati u zapećku”.
Pomogla je mužu da školu podigne na viši nivo. Učinila bi i više. Međutim, on ne dozvoljava. Sve se treba držati na stepenu koji majstor smatra dostojnim vještine. “Tako da meni daje dva puta godišnje da uletim u klub i da napravim ‘haos’. To je na kraju školske godine i uvek za Novu godinu, kada napravimo žurku u kimonima.”
Pravio je zaljubljenik u aikido i kampove na Katai salašu. U Malom Iđošu. Nekoliko dana djeca su po dva sata dnevno praktikovala disciplinu Moriheija Ueshibe. Prijepodne i popodne. Između toga bile su radionice. Tematske. Posvećene isključivo tradicijama koje nam dolaze iz Japana. Pravili su štapiće za objed i futrole za njih. Učili osnove japanskog jezika. Pričali o bushidu. Kodeksu ponašanja i životnoj filozofiji po kojoj su živjeli i djelovali ratnici Zemlje izlazećeg sunca.
Prezentirao je Duško Kulačin, učitelj dođoa Budokan, aikido sa đacima na Zmajevim dečjim igrama. U predškolskoj ustanovi Radosno detinjstvo. Baby Exitu. Na Danima fizičke kulture.
“To je bilo interesantno. Zvali su nas, ali nije bilo strunjače”, pojašnjava sugrađanin Mire Banjac. “I kao radićemo tehnike bez padova. Gde su klinci došli i na samom početku rekli: ‘Sensei, je li možemo da padamo?’ ‘Pa pločice su dole’, rekao sam. ‘Nema veze’. ‘Nemojte da se povredite’. ‘Nećemo’. Padali su kao po strunjači. Neverovatno kako su radili.”
“Voli Duško da radi demonstracije veštine - embukaije. Ja sam ga malo uvukla u taj deo. A onda je to on prihvatio sa dobrim obrazloženjem”, veli Maja. “S obzirom na to da nema takmičenja u aikidu, ne može da ih vodi na sportske događaje, onda barem da toj deci ponudi nešto gde će se pokazati.”
U Budokanu se godišnje održavaju dva seminara. Proljetni i jesenji sa polaganjima za više pojaseve. Međutim, mališanima treba nešto više od toga. Zato su neko razdoblje čelnici kluba na kraju školske godine organizirali javne časove.
“Dođu roditelji, pa onda i njih izvedemo na strunjaču. Radili smo osme martove sa mamama”, prisjeća se Maja. “Pozovemo mame na trening i one izađu na strunjače.” Vježbaju sa djecom. “Onda smo radili embukaije, gde oni pokažu šta su naučili te godine. Sve izgleda kao na polaganju.” Samo što na ispitu postoji stupanj ozbiljnosti. “A kada mi radimo ove naše interne programe, onda je opušteno.”
Maja 2024. godine pripremili su i izložbu “Aikido - život u harmoniji”. U Kreativnom distriktu. U Ateljeu 61. Zahtijevalo je to logistiku, finansije, organizaciju i planiranje. Miloš Vojnović je u studiju slikao majstora. Árpád Diósi je fotografisao predavanje. Napravljena je i videoprezentacija.
“I onda smo rešili, pošto imamo dva-tri 3D štampača, da i deca našeg kluba učestvuju u izložbi”, iskrena je Maja. Otisnuto je pedesetak figura. Mlađi polaznici na časovima su ih bojili. Od toga su napravili aikido selo.
“Pošto smo imali toliko toga od naših poznanstava iz Japana, imali smo i materijala za prikazati”, objašnjava Duškova supruga.
“U principu, preselili smo dobar deo stana na izložbu”, priznaje on.
Uspjeha je to imalo u kulturnom, političkom i univerzitetskom centru nekadašnje žitnice Jugoslavije. “Prvo što se pojavila televizija. Drugo, nisu svi mogli da stanu u prostor”, primjećuje južnobački instruktor. “Imamo mnogo prijatelja, poznanika, ali je odjeknulo toliko da sam ja svako popodne sedeo tamo.” Dočekivali su i razgovarali sa posjetiteljima.
“Nije bila gužva kao na otvaranju, ali je non-stop neko bio u galeriji”, govori Duško kojem je veoma važno da student na predavanju nauči poštovati druge. “Ja sam, ma koliko imao ili nemao članova, zahvaljivao ljudima i govorio im da ne dovode svoju decu pošto ne želim da lečim tuđe komplekse.”
U jednom trenutku imali su ambiciju širenja. “Dane Lončar, koji je vežbao u tom momentu kod mene, u nedostatku aikida u Somboru, odluči da pokrenemo sekciju tamo”, priča Kulačin. Međutim, nisu uspjeli pronaći adekvatan prostor. To što nisu ostvarili na sjeveru Srbije, u Gospođincima je postala stvarnost. Sekcija je pokrenuta 2011. godine. Jelka Tucakov-Ječinac je njome rukovodila u dvorani osnovne škole. Postojala je godinu. Imali su tridesetak učenika. Dva puta tjedno Duško ih je posjećivao. Jelka je vodila jednom sedmično.
Seminar u Vrnjačkoj Banji iz 2010. našem se učitelju urezao u sjećanje. Polagao je za 2. Dan. Večer pred ispit nije se mogao sjetiti jedne tehnike. “Sa Majom sam vežbao u sobi”, konstatuje naš sagovornik. Njen sin Ognjen Čonkić bio je tu. Ipak, nije mogao vježbati s njim. Još je bio dijete. “Ja sam tada, pošto smo renovirali stan, ostali smo bez para i u kreditu, plaćao polaganje i govorio Maji: Daj bre da padnem. Da nam vrate novac. Da imamo.”
“Nemoj da ti padne na pamet”, grmjela je supruga.
Usavršavao se velikan naše priče u aikidu širom Evrope. “Potpuno različiti ljudi. Iz svih krajeva Evrope ili sveta”, objašnjava Duško o vježbačima koji pohode seminare. “A onda kroz rad sa drugim ljudima vidiš da se razlikuju tehnički.”
Primijeti se utjecaj pojedinih majstora po organizacijama ili zemljama. Neko radi mekše. Nego grublje. Lični je to pečat instruktora. Od kojih su mnogi počeli praviti stil.
“Ne mogu tvoj i moj aikido da budu isti, ako radimo isti stil”, iskren je majstor Ueshibine discipline 5. Dan. Visina, građa, pokret i osjećaji su različiti. “Moja konstitucija ne može da bude identična sa tvojom iako radimo isti stil.” I sad kad neko pomisli da je to njegovo autentično, napravi stil. “Nazove ga nekako. To je ono što se vidi, ali energija koja je na strunjači mora da se oseti. Radiš sa pet stotina ljudi na strunjači. Daješ sve od sebe.”
“Dobro je raditi na sve te načine. Svako ima svoj način da to radi. Iz drugih država, drugih škola, svi imaju svoje načine na koje rade”, ocjenjuje Marko. Najmlađi u obitelji. Vježbao je sa Mitsuteruom Ueshibom. Praunukom utemeljitelja aikida, poznatom kao waka-sensei. Najznačajniji će biti autoritet u vještini poslije upokojenja doshua.
“Kako radi on, radimo i mi. To je najlepše od svega. Na svim tim seminarima vidiš da je ista tehnika”, izjavljuje stanovnik mjesta kojem je Marija Terezija 1748. dodijelila status slobodnog kraljevskog grada. Učio je Duško od Mitsuterua Ueshibe u Bolonji, Budimpešti, Cluj-Napoci, Sofiji i Trnavi.
“Sa waka-senseijem je bilo specijalno raditi. Ne radi kao svi ostali. Radi baš blago. Nije uopšte grub”, poručuje Marko.
“Radi izuzetno blago za onog koji ga napada normalno. Ako neko napadne grubo, zna da otrese”, nadovezuje se stariji Kulačin. “Ne smije sebi dozvoliti da tehnika ne radi. Samim tim pokazuje da tehnika radi. Aikido je toliko blag koliko mu blago priđeš. Što je neko grublji, taj jače padne.”
Kad posjećuje seminare praunuka osnivača aikida, borilački umjetnik iz grada Marije Trandafil osjeti krv utemeljitelja. “Vidi se da je cijeli život vježba”. Osjeti se posvećenost. “Zaostavština koju mora ispuniti.” I nije to samo tehnički segment svega toga. “Već je aspekt naslediti da ono što radimo ne umre”, uporan je Duško. “Način je to da prihvatiš da moraš da vučeš to nasleđe sa sobom. Koliki god to bio teret.”
Zijaretio je Vojvođanin i Zemlju izlazećeg sunca 2019. Praktikovao vještinu u Aikikai fondaciji. Susreo se i sa unukom osnivača aikida, pročelnikom discipline u svijetu, doshuom Moriteruom Ueshibom. Formalno se upoznali, Novosađanin mu se predstavio.
“Jako je hteo da ode na izvor”, ocjenjuje Maja.
“Na jutarnjim treninzima koje je trebao voditi doshu, najčešće je dolazio waka-sensei”, nadovezuje se Duško. “Doshu je tamo, ali umesto njega u termin uleti waka-sensei. On je čovek koji je već u godinama, ali sjajno radi.”
U Tokiju
Nastupio je i na 57. All Japan Aikido Demonstration. Pred više hiljada gledalaca u dvorani Budokan u Tokiju. “Jedina situacija da je bilo razgovora sa učenicima od strane doshua je posle All Japan Aikido Demonstration”, ispovijeda se Duško. “Kada je prilazio nama koji smo učestvovali da nas pita kako je bilo. Ja sam mu na svom skromnom japanskom zahvalio.”
“Ja se sa sobom borim godinama. Moji roditelji su jednom ušli u salu”, ističe ovaj sagovornik koji aikido živi od devedesetih. “Dvadeset i više godina istim danima imam treninge, nemam iste termine, a oni i dalje ne znaju kad imam trening.”
Aikido je “vještina, a ne sport.” Tako osjeti disciplinu s kojom obitava. Pravda to činjenicom da ne postoji natjecanje. “Jedino takmičenje koje postoji je sa samim sobom. Trudim se da budem bolji svaki sledeći trening”, zaključuje Duško Kulačin. “Da postanem bolji danas nego što sam bio jučer. Budem bolji sutra nego što sam bio danas.” U svemu. Ne samo u pokretu i tehnici.
