Teror jednog slova
Moja bi mater pristala na mnoge nezamislive stvari, ali na jednu ne bi nikada. Pristala bi, na primjer, na to da njen sin do kraja života nosi izgužvane i uflekane majice. Teško i jedva, ali bi pristala. Prištila bi se svaki put kad brada ne bi bila uredno podrezana i kada šiške ne bi bile u skladu s njenim modnim zakonima, ali ne bi zbog toga dizala armiju. Vilenila bi kad god bih obuo patike koje su pukle po šavu, ali u pola glasa, više sebi u bradu, nego meni u oči. Na sve bi, velim, mater pristala, ali na tu jednu jedinu stvar ne bi nikada.
Sitne razlike
Pristala bi mati na praziluk u supi, na šećer u ajvaru, na biber u čupavcima, na kelj u pasulju, ali nikada ne bi pristala na to da je unuke zovu - baba! Ja nisam baba, podvlačila je stotinu puta nervoznu i ljutitu misao, nego baka! Sve bi nekako mogla da proguta i da podnese, ali prije bi se Dunav ulio u Vrbas nego što bi ona pristala na to da je unučad zovu babom. Po tom pitanju nije bilo dogovora. Strukturalni dijalog bio je nemoguć. Mater je mogla biti samo baka i ništa drugo pod milim bogom nije dolazilo u obzir.
Jesam li vam sto puta rekla da sam ja baka, a ne baba! Uopšte me ne zanima kako zovete drugu baku. Ja sam baka i šlus! Postrojene unuke nemaju kud pred ovom kanonadom. Mogu one da ne znaju u koju se rijeku uliva Sava, mogu da ne znaju šta je osnovna, gradivna i funkcionalna jedinica svih živih bića, mogu da ne znaju gdje im stoje čarape, a gdje kape i rukavice, ali jedno moraju da znaju - tatina mama je baka, a ne baba! Ko se o to pravilo ogluši, bolje da je sam sebi zavezao tri vrele iza ušiju, jer ponovo slijedi žučno predavanje.
Razlika između babe i bake je neuporedivo veća nego razlika između dede i deke, matere i mame, tate i ćaće. Dedi je svejedno kako ga unuče zove, ali baka će preko noći da osijedi i sve će desni da joj se upale ako je njeno mezimče slučajno oslovi onako kako ne treba. Nazvati baku babom isto je što i nazvati džigericu mesom, a bezalkoholno pivo - pivom. Moja se mater i s razlozima i bez njih za ovih četrdeset godina ljutila na sve i svašta, ali ništa joj ne diže pritisak kao ta omaška koja je pretvori u… Šta?
Pitao sam je nebrojeno puta koja je razlika između bake i babe, ali nije znala da mi odgovori. Jedina granica koja je baku razdvajala od babe bile su - godine. Do sedamdesete sve su babe - bake, nakon sedamdesete sve bake postaju - babe. Zašto baš sedamdeseta godina baku pretvara u babu? Nauka nema odgovor na ovo pitanje. Mati je ovaj granični prelaz podigla i prije nego što se penzionisala, stoga valja čekati njen šezdeset i deveti rođendan kada bi bapska granica mogla da se produži za još cirka deset godina.
Sa druge strane, i sâm sam imao i baku i babu. Od jedne se nisam odvajao, drugu sam viđao jednom godišnje. Jednoj sam se po cijele dane motao oko nogu, sa drugom bih jedva prebacio nekoliko rečenica. Materina mater bila je poveći dio moje djetinje slagalice, ćaćina mater tek fusnota na pretposljednjoj stranici djetinjstva. Baka Pepica je živjela u istom ataru kao i moja porodica, baba Ivka je bila u drugoj, odnosno u trećoj državi. Baka je, dakle, blizu, a baba daleko. U tom jednom slovu razlike sabijena je sva razdaljina koja babu dijeli od bake.
Baka prašta, baba grdi. Baka nudi, baba brani. Baka štiti, baba potkazuje. Baka je šporet koji grije, baba je mrzli trem ispred kuće. Baka je debela dunja kojom se u gostinskoj sobi pokrivamo u januaru, baba je na kant otvoren prozor kroz koji bije minus. Baka je topla štrudla sa makom posuta vanilin-šećerom, baba je prekjučerašnji hljeb udrobljen u slatko mlijeko. Baka je veš-korpa rumenih krofni, baba je zdjela narendanih jabuka posutih cimetom. Baka je džeparac, baba je kuvača po debelom mesu. To su, u nekoliko riječi, sitne razlike koje pravi jedno slovo.
Baba tjera u krpe odmah poslije dnevnika, baka dopušta kaubojac koji sigurno neće završiti prije deset. Nemoj mi sutra do podne spavati, naređuje baba unuku na zimskom raspustu. Nemoj sutra prije dvanaest da te vidim iz kreveta, komanduje baka istom tom unuku na istom tom raspustu. Baba traži kusur kada se unuče vrati iz prodavnice, baka kaže da tu siću ostavi sebi. Ako se djetetu jede slatko, baba mu na šnitu hljeba namaže pekmez od šljiva ili mu kaže da uzme jabuku, a baka otvara keks ili ga navodi do police u špajzu na kojoj se krije velika čokolada sa rižom.
Baka je, dakle, prijatelj, a baba - dušmanin. Baka u rukama drži mikser, a baba varjaču, šibu ili klofač. Za baku je važno da je unuče sito, naspavano i da mu je toplo, a za babu da je sve po njenom. Baka pitu pravi od jabuka, a baba od rendanih tikvica. Dijete koje se sa ljetnjeg raspusta vraća od babe nosi ceduljicu na kojoj piše: Eto vam ga nazad, ja ne znam na koga je to dijete: niti šta sluša, niti šta zna, niti šta hoće. Baka paket šalje sa kratkom porukom: Mogli ste ga ostaviti još sedam dana, deda i ja ionako ništa ne radimo.
Južni i sjeverni pol
Sa bakom je, dakle, lako, a sa babom nikako. Na prvoj strani dovoljna je jedna riječ, na drugoj ne pomažu ni sve enciklopedije i leksikoni. Baka je južni, a baba sjeverni pol. U svakoj baki ćuti strpljiva i tolerantna mater, u svakoj babi spava prijeki i razdražljivi otac. Bakin omiljeni začin je šećer, a babin biber. Baka za rođendan kupuje mačeve, autiće i bicikl, a baba vunene čarape, duge gaće i džemper od češljane vune. Baka će odvesti unuče u školu i po njega će pred školu doći, a babi je, kako kaže, dosta i njenih obaveza.
Kod bake sve mora biti čisto, uredno i na svome mjestu. Zna se koji je peškir u kupatilu za lice, a koji za noge. Plitki tanjiri stoje ovdje, a duboki tamo. Kuća se provjetrava najmanje sedam puta dnevno. Baba nema sto peškira, nego jedan koji je nemarno bačen preko veš-mašine. Svi tanjiri su na istom mjestu i razvrstavaju se uoči ručka. Prozori i vrata se otvaraju samo po potrebi, jer promaja hoće da ubije. Kod bake, na koncu, ima repete, a kod babe je na viljuški samo onoliko koliko ti uspe. Ali, i baba i baka musavo unuče brišu polizanim palcem umjesto krpom i tu sve razlike najednom prestaju...
