Značaj multietničnosti srednje Bosne
Na konferenciji/Muhamed Tunović
Srednja Bosna je ključ opstanka Bosne i Hercegovine nakon ratnog i poratnog razmještanja njenog stanovništva, progona i “humanih preseljenja”. To je bila u ratu, to je i danas. Prije nego je krenuo u otvorenu agresiju na BiH, Karadžić je u valovima izvlačio bosanske Srbe iz centralne Bosne, kao i iz Sarajeva. Do aprila 1992. godine taj proces etničkog čišćenja je već bio završen. To je bilo neskriveno, cijeli proces se odvijao preko Kiseljaka.
Dogovor Tuđmana i Miloševića
Srbi iz Zenice, Travnika, Novog Travnika, Bugojna, Viteza, Busovače, autobusima, kamionima, traktorima, motokultivatorima i svim što se moglo kretati prebacivani su na Ilidžu u dogovoru s HDZ-ovim lokalnim vlastima i HVO-om.
To je bilo u skladu s politikom iseljavanja i “humanog preseljenja” oko čega su se već godinu prije toga dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu. Tako je srednja Bosna očišćena od srednjobosanskih Srba. Prethodno je Tuđman žrtvovao Hrvate Posavine i omogućio Karadžiću koridor kroz Posavinu, do Banje Luke i Knina. Zauzvrat je dobio srpske krajeve u jugozapadnoj Bosni, Grahovo, Glamoč i Drvar.
Međutim, Bosna i Hercegovina se nije mogla podijeliti tom političkom trgovinom. Problem je ostala srednja Bosna koju su naseljavali Hrvati i Bošnjaci i iz koje se Hrvati nisu htjeli iseliti. Bez tog iseljavanja BiH se nije mogla podijeliti na tri nacionalističke republike, kako je bilo zamišljeno “pregovorima o miru” u Genevi. Počeo je rat za srednju Bosnu.
HDZBiH je imao rok da Hrvate iseli iz Sarajeva u maju 1992. godine, to je bio krajnji rok koji je odredio Karadžić. Uspostavljena je redovna linija izvlačenja Kiseljak-Stup, preciznije Doglodi, hotel Delminijum. Usprkos dobro organiziranim transportima, većina Hrvata Sarajeva je ostala u Sarajevu. Ono što je najviše izluđivalo Tuđmana i Bobana, u Sarajevu su ostale temeljne hrvatske i vjerske institucije, političke organizacije, biskupija, franjevačka provincija, središnjica kulturnog društva Napredak i sve njegove udruge, humanitarne organizacije i udruženja, intelektualci. Također, ostala je većina Hrvata srednje Bosne, od tuzlanske regije do Gornjeg Vakufa, Kiseljaka i Kreševa. Ljudi jednostavno nisu htjeli napustiti svoje zavičaje.
Tada se počinje primjenjivati ratna taktika: HVO započne sukob, Armija BiH uzvrati, HVO se povlači i izvodi narod. U presudi Haškog suda Herceg-Bosni za udruženi zločinački poduhvat stoji da se Hrvati srednje Bosne nisu iseljavali samo pod pritiskom ratnih sukoba nego da ih je HVO i prisilno iseljavao. Dakle, sukobi su se otvarali samo s ciljem iseljavanja naroda, ne da bi se neka teritorija vojnički osvojila i zadržala.
Pritisak na srednju Bosnu vršen je i kroz tzv. pregovore o miru jer su svi bili zasnovani na principu etničke podjele BiH, što je poticalo rat za teritorije. Samo je u srednjoj Bosni bilo etnički mješovito stanovništvo. Onaj čija bi vojska zauzela to područje imao bi potpunu dominaciju u “mirovnim pregovorima” i mogao bi diktirati pravila prekida rata. Budući da je Tuđmana zanimala samo linija Drvar-Kupres-Stolac, a u srednjoj Bosni Vitez i Novi Travnik (radi tvornica eksploziva i naoružanja), on je Hrvate srednje Bosne ostavio na cjedilu. Oni su se uz velike napore organizirali i boreći se za svoj opstanak branili su svoja područja. Tuđmanu je to bio veliki teret jer nije imao odriješene ruke za podjelu BiH.
Alija Izetbegović, kao nositelj pregovora u ime Predsjedništva RBiH, također je imao problem. U “mirovnom planu” za BiH koji se kovao u Genevi, država i njena teritorija se dijelila na tri etničke državice. On se također morao boriti za životni prostor tzv. središnje republike, a on se mogao osigurati samo u srednjoj Bosni (Mostar je bio podijeljen, Bošnjaci su također protjerani iz Posavine, sudbina krajiških Bošnjaka, zajedno s Bihaćem, bila je neizvjesna, Podrinje je bilo opkoljeno i iscjepkano enklavama - Srebrenica, Žepa, Goražde, Sarajevo je bilo pod opsadom). Pod pritiskom sarajevskih Hrvata i njihovih institucija on je ublažavao napade Armije BiH u srednjoj Bosni. Inače, izgubio bi lojalnost hrvatskih članova Predsjedništva RBiH, što je značilo da bi država BiH izgubila legitimitet i legalitet jer jedina institucija koja je funkcionirala po Ustavu u to vrijeme bilo je Predsjedništvo RBiH. Predsjedništvo je imalo funkciju čuvara državnosti BiH, njenog legaliteta, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Odlaskom Hrvata iz srednje Bosne konačno bi se promijenila nacionalna struktura stanovništva u tim krajevima. Hrvati bi ostali samo u zapadnoj Hercegovini. Put za podjelu BiH po etničkim šavovima bio bi otvoren, BiH kakva je bila i njeno društvo bi se raspali.
Situacija je spašena Vašingtonskim sporazumom. Kompletan prijedlog Sporazuma izradili su Hrvati izvan Herceg-Bosne i usvojili ga na Prvom općem saboru Hrvata BiH, u opkoljenom Sarajevu, 6. 2. 1994. godine. (Ovom Saboru su prethodili sabori Hrvata Posavine u Slavonskom Brodu, srednje Bosne i Krajine u Zagrebu). Kantonalno uređenje i princip konstitutivnosti naroda koji su na prijedlog Sabora ušli u Vašingtonski sporazum, omogućili su opstanak naroda tamo gdje je živio i formiranje lokalnih vlasti proporcionalno strukturi stanovništva. Nestali su razlozi borbe za teritoriju i njenu nacionalizaciju, opstojnost države je osigurana decentralizacijom centralne vlasti. Svi su ostali na svome, i Hrvati i Bošnjaci (Karadžić je Srbe već iselio, a Bošnjake i Hrvate u okupiranim područjima protjerao ili pobio). Ovo rješenje koje je politički ujedinilo Hrvate i Bošnjake bilo je temelj američke strategije prema BiH i srpskoj ratnoj politici. To je bilo neskriveno tada, a i danas je – američki dužnosnici to uporno ponavljaju posljednjih godina, naročito nakon otvorene secesionističke politike iz Republike Srpske.
Lokalne vlasti srednje Bosne su poslije rata omogućile povratak lokalno raseljenima, predratna struktura stanovništva se u velikoj mjeri obnovila. Posljedice rata su ostale, Hrvati iseljeni iz svojih područja i naseljeni u Drvar, u Kninsku krajinu, u područje Stoca, uglavnom se nisu vratili.
Hrvati srednje Bosne su bili i ostali strateški značajni za opstojnost BiH. Politička bitka oko njih traje i danas. HDZBiH nije odustao od Herceg-Bosne za koju koriste eufemizam “hrvatska izborna jedinica” ili “treći entitet”. Ponovno, prepreka su Hrvati srednje Bosne. Oni su, kako se već otvoreno govori, remetilački faktor ne samo hrvatske nego i bošnjačke nacionalističke politike. Zbog njih nije moguća obnova Herceg-Bosne niti formiranje bošnjačke nacionalne države u BiH. Kada ih ne bi bilo, jedino multietničko područje u BiH bi nestalo i ponovno bi bio otvoren put za etničku podjelu države. Tako Hrvati srednje Bosne dobivaju funkciju političkog veziva cijele BiH.
Srpska i hrvatska nacionalistička politika je jasna i neskrivena od 1991. godine do danas. Alija Izetbegović, koliko god je bio razapet između sudbine države i sudbine naroda, ipak se nije usudio vojskom očistiti srednju Bosnu i ostati u budućnosti bez Hrvata. Imao je toliko sluha, a znao je i saslušati. Problem je što danas to ne razumiju bošnjački nacionalisti koji se zaklinju u njegovu politiku.
Ruski svet
Danas, kada su na stol stavljeni evropski principi za evropski put BiH, bošnjački nacionalisti bacaju pod noge američko-evropsku inicijativu, legitimiraju Čovićevu i Dodikovu secesionističku i separatističku politiku kao moguća rješenja krize koju je proizvela upravo ta politika. Oni svojom kampanjom težište unutarnje politike pomjeraju sa euroatlantskog puta i otvoreno se suprotstavljaju zapadnoevropskim standardima i vrijednostima.
Dodatni je problem što bošnjački nacionalisti ne razumiju, niti to žele, da bez srednjobosanskih Hrvata Bošnjaci ostaju u sastavu “srpskog sveta”, tačnije ruskog sveta. Iz tih kandži ne može ih iščupati etnički čista teritorija koju bi dobili. Tek tada bi se počeo stezati škrip iz Zagreba i Beograda prema tom narodu, sve do tačke kada bi se sastavili. Tko bi uopće u tome preživio? Srednja Bosna i ostala područja gdje bi živjeli Bošnjaci postali bi bosansko Kosovo iz osamdesetih godina. Takvih najava ima već sada, ne znam da li se prate.
Ponovno, dakle, kao i u ratu, opstanak multietničke srednje Bosne je garancija opstanka cjelovite BiH. S podijeljenom BiH se ne može ući u EU, a to je jedina perspektiva države i njenih građana i naroda. To bi se konačno moralo shvatiti. To bi morali podjednako shvatiti i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci. Oni sami moraju izaći nakraj sa svojim nacionalizmima. To za njih neće uraditi ni Evropa ni SAD, bez obzira na to koja je administracija na vlasti.
