Zločini koji traju desetljećima

U gotovo svaku poru regiona utkani su krv, bol, suze, nepravda. Prošla su desetljeća od ratova na ovim prostorima, a preživjeli/e nose teško breme na plećima. Najteže je onima koji/e su izgubili/e svoje voljene, a na hiljade njih i dalje traga za posmrtnim ostacima najmilijih.

Koliko god bježali od prošlosti, ona nas je oblikovala. Bez suočavanja sa prošlošću, nemamo ni budućnost. A pravda - teško je dostižna. To najbolje znaju oni/e koji/e već godinama odlaze na suđenja, nadajući se da će krvnici koji su odgovorni za mučenja, silovanja i ubistva, konačno biti iza rešetaka. Da će biti osuđeni i kažnjeni za sva zlodjela. A nerijetko suđenja traju beskonačno dugo, a i osumnjičeni uspješno, često i uz pomoć vladajućih, bježe pred rukom pravde i pravosuđa.

Krajem novembra, u Beogradu je Fond za humanitarno pravo, uz podršku Evropske unije, organizovao Međunarodnu konferenciju “Procesuiranje ratnih zločina u zemljama bivše Jugoslavije - dvadesetogodišnji pregled”. Posebna pažnja bila je posvećena procesuiranju seksualnog nasilja, regionalnoj saradnji, suđenjima u odsustvu i podršci žrtvama i svjedocima.

Planiran zločin

Dana 27. februara 1993. godine, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, pod komandom Milana Lukića, u stanici Štrpci izveli su iz voza br. 671, koji je saobraćao na liniji Beograd–Bar, 20 putnika. Svi oteti putnici su ubijeni. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve.

Za zločin u Štrpcima pred sudovima u regionu pravnosnažno je osuđeno 10 lica, dok je postupak koji je od 2019. vođen pred Višim sudom u Beogradu protiv petoro, a potom – nakon smrti Ljubiše Vasiljevića 2021. godine – četvoro optuženih, prošlogodišnjom odlukom Apelacionog suda u Beogradu vraćen na početak. Postupak je u januaru počeo iznova, a u međuvremenu je preminuo i optuženi Jovan Lipovac.

Nail Kajević izgubio je brata Nijaza koji je sa još 19 putnika izveden iz voza u Štrpcima i ubijen.

- Osumnjičeni ulaze na ista vrata kao i mi, ponašaju se nadmeno, dolaze sa slobode. Stalno kalkulišu, nekada ne dođu oni, nekada njihov branilac. Suđenje neosnovano dugo traje. Tim trajanjem, zločin se, na neki način, produžava. Mi smo u stalnom stresu, preživljavamo sve to, istakao je Kajević.

Selma Memović Čolović, kćerka ubijenog Fikreta Memovića, naglasila je da se tokom svakog suđenja osjeća veoma loše. U početku, nije se osjećala nimalo bezbjedno. Vremenom, naučila je da se sa onima koji se sumnjiče za ubistvo njenog oca, redovno susreće na hodnicima suda, prilikom ulaza.

- Činjenica da se suđenje toliko dugo odga]alo, pa i vraćanje optužnice, govore o neozbiljnosti shvatanja situacije. Bol koju mi proživljavamo kroz svako novo suđenje i neizvesnost da li će se ono uopće održati, dovoljno govore, istakla je Memović Čolović.

Upozorila je da se postupkom vraćanja svega na početak, zapravo šalje poruka da niko ne želi da se taj zločin rasvijetli.

Kajević je upozorio da je veliki broj članova porodica ubijenih već preminuo, drugi su se odselili. A neki, jednostavno, više nemaju snage da se bore sa vjetrenjačama.

- Ipak je to zločin koji i dalje traje, podvukao je Kajević.

Objasnio je da je zločin u Štrpcima bio planiran.

- Putnici koji su bili u vozu, a bilo ih je na stotine, znali su ko je izveden i da su to bili Bošnjaci. Znali su kakva im je sudbina, rekao je Kajević i naglasio da je zločin bio dopušten, najavljen, te da se za njega znalo i mjesec ranije.

Nije se radilo o incidentu, nepromišljenom činu grupe ili pojedinca, već o smišljenoj koordiniranoj akciji. A pritisak na porodice žrtava nastavio se i nakon zločina. Dobijali su se otkazi, ukidale socijalne pomoći. A zločin je, decenijama, politiziran. Ali ratni zločin, ma šta god se pokušalo učiniti, ne zastarijeva.

Memović Čolović nema očekivanja od ponovnog suđenja. Ukoliko i budu osuđeni, očekuje minimalne kazne.

Kajević je dodao i da se suđenje često privede kraju uoči izbora, ili nekog važnog političkog događaja. Sumnja i da se propusti namjerno čine kako bi se suđenje moglo obnoviti.

- Zločin je i bio zamišljen tako da se nikada ne pronađu posmrtni ostaci. Po onom pravilu - dok nema leša, nema ni zločina. Zločin je zamišljen da bude skriven, ali zahvaljujući javnosti, određenim opozicionim listovima, nevladinom sektoru, naša borba se pratila i zbog tog pritiska danas smo ovdje gdje jesmo. Inače, zamišljeno je da se zločin zataška, rekao je Kajević.

Podsjetio je da je na obali Drine nađena glava ubijenog Halila Zubčevića. Na dnu jezera Perućac nađena su tijela tri žrtve. No, vlasti su požurile da čim prije puste branu, kako bi se prekinula daljnja potraga za tijelima žrtava ubijenih i u Štrpcima, ali i na brojnim drugim lokacijama.

Traganje za tijelima

Za porodice ubijenih, pravda bi bila kada bi uspjele naći posmrtne ostatke svojih voljenih.

- Kada mi je majka umirala, a odvedena je u operacionu salu iz koje se nije vratila, plakala je i kroz suze govorila: “Zašto jednu kost ne nađoh od djeteta svoga?” To su traume koje ćemo nositi do kraja života, prisjetio se Kajević plačući.

A sudi se neposrednim izvršiteljima. Kajević naglašava da su oni koji su organizovali, planirali, opravdavali zločin, još uvijek netaknuti. A istina se zna.

- Ako hoćemo da se suočimo sa prošlošću, nacionalizmom, bez toga se ne može dalje, podvukao je Kajević.

Memović Čolović je rekla da je, osim pronalaska tijela, za pravdu potrebno i da se omogući status civilnih žrtava rata, da se zločin prizna, a da kazne počiniteljima budu adekvatne.

Suprug Fehrije Čirak Fadil s još tri civila ubijen je 18. aprila 1992, u objektu fabrike obuće Standard u Karakaju kod Zvornika. Pripadnik TO Milići Dalibor Maksimović je tog aprila u prizemlju fabrike, u prisustvu drugih pripadnika jedinice, pucao rafalnim hicima u leđa civila – braće Iljaza, Nijaza i Nedžada Karaosmanovića i Fadila Čiraka – dok su privedeni, s lisicama na rukama, sprovođeni kroz prostoriju. Viši sud u Beogradu donio je 6. oktobra 2023. presudu kojom je optuženog Dalibora Maksimovića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina zbog ubistva Fadila Čiraka i drugih civila. Kako je Maksimović već ranije osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za ubistvo četiri civila i silovanje jedne Bošnjakinje, Sud mu je, prilikom izricanja kazne, zbog zakonskih ograničenja, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 15 godina.

Fehrija Čirak se prisjetila te teške 1992. Dvije sedmice prije hapšenja supruga izbjegli su u Srbiju sa troje djece. Fadil se vratio u Zvornik, jer se širila propaganda kako se moraju javiti da bi se uradio popis imovine. Imao je želju da pripremi kuću za povratak svoje porodice. Porodice koja ga više nikada neće vidjeti.

- Kako je otišao, izgubio mu se svaki trag. Poslije mnogo pitanja, zvanja, razgovora, angažovanja ljudi iz Zvornika, došli smo do saznanja da je zatvoren zbog nekog ispitivanja. Moj suprug je prije toga bio pred Kriznim centrom, jer se samo sa njihovom potvrdom moglo ući u grad. U tom momentu se na prozoru Drinatransa pojavio njegov direktor, poslao je ljude da ga uvedu unutra. On je njemu vjerovao. Vjerovali smo svima, zajedno smo praznovali. Ni sama ne znam koliko ljudi sam nazvala. A samo jedna osoba mi je rekla: “Sjedi, sine, tamo gdje jesi, čuvaj svoju djecu, ti više ništa ne možeš ovdje učiniti.” Znala sam da je gotov. Pozvala sam pomenutog njegovog direktora i rekla mu: “Boško, ja Vas molim, ako ne zbog Fadila, ako je on nešto kriv, onda zbog njegove djece. Učinite nešto za mene i djecu.” On je samo rekao: “Žao mi je, to nije u mom domenu.” Informaciju da je ubijen dobili smo tek dvadeset i nekog aprila, ispričala je Čirak.

Kada je prvi put vidjela Maksimovića, htjela ga je samo upitati zašto. Ali nije, jer je smatrala da nije vrijedan tog pitanja. Tijelo Fehrijinog supruga pronađeno je kompletno, 14 godina kasnije, u masovnoj grobnici.

- Nikakva kazna nam ne bi vratila naše ubijene, ali ipak, kada čovjek osjeti da je neko za nešto kažnjen, onda mu se stvori neka nada da ipak ima pravde. 13 godina za četiri života je nikakva kazna. Ali, ima ljudi koji nisu osuđeni, slobodno šetaju, a učinili su mnogo gora djela, rekla je Čirak i dodala da je morala ustati zbog svoje djece.

Nije imala vremena da oplakuje supruga.

Konferenciji su prisustvovale i brojne druge žrtve torture, ratnih zločina i silovanja. Carolyn Edgerton, pravna konsultantkinja Women’s Initiatives for Gender Justice, bivša tužiteljica pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a koja je bila i tužiteljica u predmetu protiv Radovana Karadžića, odala je počast Prijedorčanki Nusreti Sivac koja je bila zatočena u logoru Omarska.

- Ono što sam naučila od Vas i drugih ljudi poput Vas, koji su govorili u ime svih koji su iskusili rat u BiH, lekcije koje sam naučila, uzela sam k srcu i sada radim u konfliktnim zonama i to mi veoma pomaže. Hvala Vam, poručila je Edgerton.

Na konferenciji su govorili i tužitelji/ka iz zemalja bivše Jugoslavije - Drita Hajdari, nekadašnja šefica Odjeljenja za ratne zločine Specijalnog tužilaštva Kosova (2016-2023), Ivan Matešić, zamjenik glavnog tužitelja u Tužiteljstvu BiH, Miroslav Dasović, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, i Radovan Lazić, javni tužitelj u Javnom tužilaštvu za ratne zločine (JTRZ) Republike Srbije.

Saradnja je važna

Lazić je kao glavnu zamjerku radu JTRZ-a istakao mali broj vlastitih optužnica. Tokom pet godina, od 2016. do 2021, broj podignuti optužnica bio je jednocifren. Većinu čine zapravo ustupljene optužnice iz BiH.

- Od maja 2024, s dolaskom Dušana Kneževića, statistika se popravila, dodao je Lazić, te konstatovao da se rezultati rada JTRZ-a mogu opisati kao poražavajući.

Hajdari je podsjetila da je na Kosovu domaće pravosuđe tek 2016. dobilo nadležnost da postupa u predmetima ratnih zločina. Masakri i predmeti za koje ima dovoljno dokaza, objasnila je Hajdari, označeni su kao prioriteti, a optužnice su podignute u predmetima u kojima je obezbijeđeno prisustvo okrivljenih. Naglasila je i da sa Srbijom ne postoji nikakva saradnja i označila odsustvo saradnje kao vid negiranja zločina. Matešić je ocijenio da su rezultati procesuiranja ratnih zločina u BiH zadovoljavajući, posebno s obzirom na činjenicu da je za ratne zločine optuženo više od 1.000 osoba i doneseno oko 370 osuđujućih presuda. To, podvukao je, nije posljedica političke volje, već međunarodnog pritiska. U Hrvatskoj, prema rečima Dasovića, period pristupnih pregovora bio je najuspješnije razdoblje u procesuiranju ratnih zločina. Dasović je izrazio nezadovoljstvo brojem predmeta s nepoznatim počiniteljima koje nisu uspjeli da otkriju.