Život i smrt Bele
Umotala je Adila u peškir, samo joj viri njuška i dva okrugla, buljava oka. Na izmaku je snage, diše svako malo boreći se za zrak. Čuje tek kada se neko od nas zadere “Bela!” i onda glavicu okrene u pravcu registrovanog glasa.
Jutros je opet imala napad.
Prvi put se dogodilo kada sam je izveo u šetnju. Namještala se u onu poznatu pozu kada hoće da kaki, namještala i pokušavala, ali nije i nije išlo. A onda iznenada samo se izvrnula na bok, opružila šapice i beživotnim očima zagledala negdje… Podigao sam je, mrtvo tijelo, niti je srce kucalo, niti je tijelo disalo. Odnio sam je kući, tepajući pokušao da je budim “Belaaa, Belaaaa”, usput mi suze kapale na njeno bijelo krzno.
Ali, vidi čuda! Položim je u njenu korpu, milujem po glavici i tijelu kad... odjednom, kao da se baš diže iz mrtvih, podigne glavicu, poče da diše i… evo nam opet Bele.
Ime je dobila još u Sarajevu, prije sedamnaest godina. Miina sestrična Lejla, imala shih tzua (valjda se tako piše ono što mi izgovaramo ši-cu). Žensko, pa je odveli na parenje i ona dobila četiri male, smeđo-bijele grudvice. Ponudila jednu Mii, ona navalila na nas roditelje, hoće da ima cukicu, a roditelji ko roditelji… I tako je Bela prije sedamnaest godina, sa uređenim papirima, preselila, kao što smo i mi, iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju, iz Sarajeva u Maribor.
Nije nam trebalo puno vremena da je zavolimo brižnošću najbližih. A uskoro se ostvarila i poznata istina da kada kupujete psa djetetu, kupujete ga zapravo sebi. Jer, krila mladosti odnesoše našu Miu u Ljubljanu, a Bela ostade nama i s nama.
Bilo je to vrijeme kada je naša kuća živjela harmonijom sretne porodice. Bila živa i s nama i nana, moja punica Sabiha, i u prvim godinama čini mi se nekako najviše i najstrpljivije brinula o Beli. Naučila je igrati se sa raznim predmetima, lopticom, kakvom psećom igračkom koju bi bacila, a Bela onda za njom skakala i nas izazivala bježeći oko stola i čvrsto držeći u zubima svoj “ulov”.
Istina je da je pokazivala, nazvaću je ljubav, ne samo prema nama ukućanima nego i prema raznim drugim bićima koje bi sretala tokom šetnji, kako ljudima tako i raznim psima. Velikih se bojala i u strahu se rogušila i na njih lajala. Sa malim, ali ne svima, nego samo onima koji se njoj dopadnu, igrala bi se, čini mi se, do iznemoglosti.
Najviše je uživala, zapravo najrazigranija bivala u jesen i zimi. U vrijeme kada padne lišće, šutnuo bih kakvu gomilu, a ona razdragana bacala se na sve strane, loveći opalo lišće… zimi bih bacio grudvu, a ona se zabijala u snijeg roveći i kopajući… ljeti, na moru, skočila bi u vodu samo onda kada bih u plićak bacio kamenčić. Igre, igre, daj joj samo igre, kao nekom vječitom djetetu. Kad god bi dođi kući, a znalo to biti i u sitne sate, ona čim čuje ključ u bravi, već je skočila iz korpe i čeka me pred vratima. Maše repom, mota se oko nogu, umiljava se i onda ide tražiti loptu ili igračku, totalno se razbudila i sada bi da se igra.
Potražio sam na Googleu nešto o njenoj rasi. Potiču sa Tibeta i bili su dvorski psi, kao maze i male igračke. I razmažena djeca, daj da vazda bude po njihovom.
Dugo sam mislio da je njena inteligencija ograničena na sebične radnje: potragu za slatkim zalogajima te igre koje sam opisao. A onda me jednom iznenadila kao pravo razumno biće. Ujutro se znalo, ne baš u minutu, ali svakako oko deset, Bela se izvodi u prvu šetnju. Tog jutra sam spavao i uzalud je ona došla pred krevet zovući me. Ostao sam duže, taman toliko da kada sam ustao, imam u kupatilu šta vidjeti: Bela se popiškila i pokakila. I zauzela svoje mjesto u korpi iznad koje joj viri glava i ima pregled događanja u stanu. Čisteći kupatilo, malo sam joj psovao pseću familiju, kakav inače imam običaj kad se ljutim na nekoga. No, kad sam završio i obukao se, zovnem je: “Bela!” Ona ništa. Inače, ona izleti iz korpe ko metak, drago joj uvijek bilo da izađe napolje. Ali ovaj put ništa. Samo me gleda. Zovnem je opet “Bela!”, pravi se da ne čuje. Priđem bliže da je izvadim iz korpe, a ona ljutito na mene: “av, av”. Kao da hoće da mi kaže, što me nisi vodio napolje i još mi psuješ uz to.
Živjela je tako Bela na našu i radost svih koji su je poznavali. I godine prolazile. Došla skoro do 17, sljedeći mjesec bi ih napunila.
Prije dvije godine otkrili joj rak. Operisana, izvadili joj ogroman tumor, a ona treći dan nakon operacije skakutala kao da ništa nije bilo.
Do onog jutra kada mi se učinilo da je umrla.
Pa smo išli veterinaru.
Otkrio joj vodu u plućima, punktirali je i ona se nakratko opet vratila. Nestalo je razigranosti, ali živjela je. Jedva čula, malo vidjela, skoro slijepa. Ali živjela.
Zadnji put kad smo je nosili veterniaru, punudili nam da je uspavamo.
Nismo hjteli. Činilo nam se da u njoj ima života. I da se ne muči.
“Dobro”, rekao nam veterinar, “ona će vam sama reći kada je vrijeme da ode.”
Onda sam noćima osluškivao njeno disanje, činilo mi se da prestaje, ali se opet vratila. Nešto pojela, vode popila.
Od jučer više nije mogla stajati na nogama.
Jutros mi Adila u suzama kaže: “Toni, moramo je odnijeti. Opet se izgubila… kao da je umrla.”
Umotali smo je u jednu dekicu. Ležala je u svojoj korpi već odsutna od ovog svijeta. Ponekad bi s mukom hvatala dah, otvorila usta kao da zijeva. Borila se sa smrću.
Adila ju je još okupala, namirisala. I odnijeli smo je na njeno posljednje putovanje.
Ja sam plakao u ratama, a Adila ne prestaje.
Još je sve svježe, nema ni dva sata kako smo ju dali uspavati.
Eh, ta živa bića koja ti uđu pod kožu.
