Zemlja na vratima Amazonije

Kada izađete iz aviona u gradu kojeg već iz milja nazovaju La carita de Dios (Božje lice), u želucu ćete osjetiti blagu paniku, koju u organizmu izaziva visinska bolest. To je prirodna reakcija, jer ste sletjeli u grad koji se ugnijezdio na visini od 2.850 metara, u podnožju još uvijek živog vulkana Pichinchoa, što je svoje zasniježeno grotlo uzdigao do visine od 4.794 metra.

Grad se zvanično zove Francisco de Quito, ali ga cijeli svijet skraćeno zove Quito, i glavni je grad Republike Ekvador. Starosjedioci Anda Queche grad su zvali Qui, što znači “to”, a podrazumijeva - mjesto u središtu svijeta! Odavde, pa sve do Ognjene zemlje (Patagonije), nekad se na prostoru od 40.000 kilometara prostiralo blistavo carstvo Inka. U nekoliko dana boravka ovdje, u ovom uzbudljivom gradu, možete lutati šarenim autohtonim pijacama, uskim kaldrmisanim kolonijalnim sokacima, diviti se autohtonoj i baroknoj arhitekturi i promatrati intrigantnu kulturu koja je prožeta drevnom tradicijom i iskusiti srdačnost i toplinu njegovih stanovnika.

U ličnoj karti Ekvadora stoji da spada među najraznovrsnija područja svijeta. U zemlji raste oko 25.000 biljnih vrsta, u čijim krošnjama svoja gnijezda savija preko 1.600 poznatih vrsta ptica. Ekvador ima devet nacionalnih parkova, uključujući i jedinstveno otočje Galápagos, koje je udaljeno više od 950 kilometara od njegovih pacifičkih obala. Ovaj jedinstveni arhipelag sa osamnaest ostrva dom je za neka od najnevjerovatnijih stvorenja na zemlji, uključujući posebnu vrstu gmizavaca, ptica, morskih kornjača, pingvina, iguana, plavonogog mina itd. Ovdje je Charles Darwin primijetio raznolikost vrsta i počeo proučavati evoluciju na našoj planeti.

LA MITAD DEL MUNDO: Glavni grad Quito su osnovali Španci 1534. godine i dah tih davnih vremena još uvijek se zadržao pod krovovima bogatog starog gradskog jezgra, izgrađenog u kolonijalnom stilu, zbog čega je 1978. godine bio prvi grad koji je upisan na UNESCO-ovu listu mjesta svjetske baštine u Amerikama. Ali, Quito je poznat još po nečemu. U njemu su Španci, koji su zemljom vladali tristo godina, podigli spomenik simboličnog imena La mitad del mundo (Centar svijeta), koji jasno označava ekvator. Tu je i veličanstveni trg Piazza Grande, na kojem se nalazi i veleljepna Predsjednička palata, zasigurno jedan od najljepših starih gradskih trgova na svijetu. Odatle polazi jedinstveni viseći tramvaj, koji posjetioce odvodi sve do istočne strane vulkana Pichincho.

Sa više od tri miliona stanovnika, Quito je najstarija prijestolnica u Južnoj Americi. Njegova jedinstvena arhitektura, koja pamti prohujala stoljeća, toliko je upečatljiva da joj je UNESCO još 1978. godine odao počast zajedno sa Krakowom u Poljskoj. Iako je u godinama nakon toga bujao i rastao, grad je zadržao svoju kolonijalnu ljepotu, koju mnoge estete smatraju remek-djelom iz 16. stoljeća.

Javni parkovi su dio zelenog nakita Quita i služe mirnom predahu od bučnog uličnog života. Parque La Carolina je najpopularniji, sa puno otvorenih zelenih površina, terena za lopte i lijepom botaničkom baštom i centralno je mjesto za organiziranje muzičkih koncerata ili uličnih nastupa lokalnih grupa i kapela. Ostali gradski parkovi, uključujući i Parque El Ejido, ukrašeni su raznim umjetničkim instalacijama, koje čine zanimljive ambijente za dokonu šetnju.

Uz glavni gradski trg, Plaza de la Independencia, nalaze se brojne značajne znamenitosti: Crkva družbe Isusove (Iglesia de la Compañía de Jesús) potpuno je prekrivena zlatom i srebrom, a Bazilika nacionalnog zavjeta (Basilica del Voto Nacional), smještena u 500 godina starom kvartu Guápulo, sa mnogobrojnim živopisnim vitražima i staklenim prozorima, podsjeća na stare pariške crkve. Nešto dalje, na pijaci Cuenca, odvija se sasvim drugačiji život. Tu se utorkom i petkom okupljaju lokalne iscjeliteljke, vidovnjakinje i vračare. U živopisnim, naboranim suknjama i sa tipičnim slamnatim šeširima sa visokom krunom, glasnim dozivanjima i pozivima, one nude svoje šamanske i magijske usluge. Oko njih se okupljaju brojni znatiželjnici, ponajviše strani turisti, koji pružaju ruke i za sitan novac slušaju kakve ih sve radosti čekaju u budućnosti. Tu je i kolonija uličnih umjetnika i slikara sa spremnim štafelajima, koji slikaju portrete uličnih znatiželjnika.

SVI PUTEVI VODE U AMAZONIJU: U blizini, pažnju privlači boemska ulica La Ronda, koja se sastoji od spleta starih zgrada pretvorenih u ljupke restorane, zanimljive dućane i moderne noćne klubove i barove, što ulicu La Ronda čini savršenim mjestom za dokono ćaskanje uz dobru šoljicu kafe. Kada se malo odmorite, red je da posjetite mjesto koje neće izostaviti nijedan strani turista. Krenite u Mitad del Mundo – Središte svijeta, gdje se navodno može stajati i na sjevernoj i na južnoj hemisferi istovremeno. Ovdje je smješteno visoko postolje koje predstavlja zamišljenu liniju ekvatora. Noviji proračuni, međutim, kažu da je istinsko središte svijeta, zapravo, udaljeno nekoliko stotina metara, ali koga za to briga kada se nađete u gradu koji iz milja zovu Božjim licem.

Ali, naš dolazak u Quito imao je sasvim drugačiji cilj – kratku pripremu za odlazak u zelena njedra najveće prašume na svijetu Amazonije. Željeli smo se spustiti sve do daleke brazilske pokrajine Mato Grosso i rijeke Madre de Dios.

U bogatom etnografskom odjeljenju Muzeja del Branco Central, u središtu grada, posjetioci se najviše zadržavaju u prostoru posvećenom životu malo poznatih plemena, koja žive na području Amazonije i pripada Ekvadoru. Tu, u centralnom dijelu muzeja, nalaze se strogo čuvane i zaštićene neprobojne staklene vitrine sa nevjerovatnim muzejskim eksponatima - tri majušne preparirane ljudske glave! Nisu veće od muške pesnice, a izrazi na njihovim, gotovo krepkim licima kao da panično prizivaju upomoć, pokazujući u kojoj mjeri strah i očaj obuzimaju ljude koji nasilno umiru. Užas!

Nesretnici čije preparirane i smanjene glave zaokupljaju pažnju gotovo svih posjetilaca Muzeja del Branco Central pripadaju različitim rasama: jedan je bio amazonski indios, to se vidi po jedva primjetnim ratnim bojama na njegovom od straha izobličenom licu. Drugom crna kosa i crni brkovi dominiraju pojavom, ali i njegov izraz lica zrači zastrašujućim užasom. Rekao bih da je brkati Latinoamerikanac za života možda bio vodič ili lovac. Treći je nesumnjivo bio bijelac. Možda misionar ili istraživač, kao što smo i mi – dr. Enver Imamović, Boris Kovačević, dr. Eldin Karaiković i ja.

To što su im glave, nakon mučne smrti, smanjene na neki čudan i misteriozan način i što djeluju kao da su za života bili patuljci, zaslužni su pripadnici kanibalskog plemena Chualasa. Stoljećima su Chualasi bili strah i trepet ekvadorijalne Amazonije. Redovito su odlazili u lov na ljudske glave, da bi naknadno od njih spravljali jedinstvene obredne trofeje, koji su – prema njihovim tradicionalnim vjerovanjima - imali za cilj da podstaknu njihove ratničke nagone i da im donesu hrabrost i sreću.

ZAGONETNA ZNANJA: Nikada niko nije spoznao na koji način su vračevi i šamani Chualasa uspijevali iz odsječenih ljudskih glava da izvade i očiste moždanu šupljinu i oslobode je mekih dijelova. To su radili precizno kao da su poznavali anatomiju. Uz to, uspijevali su proporcionalno smanjivati sve dijelove ljudske glave, izuzev kose i brkova. Kako su to radili, čime su se služili, od kojih biljaka su spravljali specijalne tinkture i balzame koji su im u tome pomagali i koji bi i danas u farmakologiji imali itekako značajne upotrebne vrijednosti, niko ne zna. Znanstvenici svijeta još i danas bezuspješno tragaju za odgovorima na ta pitanja.

U Ministarstvu turizma u Quitu doživjeli smo srdačan prijem. Za jedan dan su nam obezbijedili povlaštene avionske karte i neophodne dozvole da možemo ući na otočje Galápagos i da se možemo neometano spustiti u Amazoniju. Ispričali su nam u povjerenju da se čak i danas, u ekvadorijalnoj Amazoniji mogu kupiti preparirane minijaturne ljudske glave po cijeni od 25.000 američkih dolara, a Chualasi koji danas žive mirnim životom, znatiželjnicima nude suvenire pravljene od kože i konjskog repa, koji frapantno liče na te užasne ratničke trofeje. Naravno, prijateljski su nas upozorili da ipak budemo oprezni u komunikaciji i pri susretima sa članovima amazonskih plemena.

Znali smo da nam od Chualasa više ne prijeti nikakva opasnost, ali smo takođe znali da u zelenom bespuću amazonskih kišnih šuma još uvijek žive brojna neidentifikovana plemena, nepredvidivih ratničkih nagona i navika i da će nam trebati dosta sreće da se domognemo Manusa, istinske prijestolnice najvećeg prašumskog prostora na svijetu. No, prije nego što smo otvorili vrata Amazonije i ušli u njene zelene labirinte, iz kojih su nas vrebali nebrojeni izazovi, strahovi i realne opasnosti, snabdjeli smo se medicinskom opremom za hitne potrebe, te krenuli stazama prvi španskih istraživača.

I dok s jutarnjim ushićenjem čekamo naš autobus simboličnog imena “Amazonas”, koji će nas voziti preko planinskih vrleti Anda do našeg krajnjeg cilja, rijeke Napo i ulaska u prašumske prostore Amazonije, razgovaramo o prijedlozima naših prijatelja iz Ministarstva turizma Ekvadora, koji su nam savjetovali da se u Amazoniju spustimo malim izletničkim avionom, a ne autobusom. Time bismo uštedjeli vrijeme i mučno putovanje preko opasnih planinskih prevoja i kanjona gdje se dešavaju česte saobraćajne nesreće.

Zbilja, iz Quita postoji avionska linija za El Coco, gradić na vratima prašume, koji je svoje zvanično, službeno ime - Puerto Francisco de Orellana - dobio po znamenitom španskom konkvistadoru, koji se sa naoružanom pratnjom avanturista i lopova prvi spustio u njedra opakog zelenog beskraja iz kojeg se nikada nije vratio. Desilo se to upravo na rijeci Napo, 1542. godine, kada su njegov brod napali ratnici za koje je mislio da su Amazonke – žene ratnice!

NOĆ MEĐU CHUALASIMA: Naš plan je da do večeri stignemo do rijeke Napo i da prenoćimo na njenoj obali, da bismo sutra nastavili put prema oblasti u kojoj žive pripadnici plemena Chualasa. No, već poslije tri-četiri sata shvatili smo koliko su nesigurni naši planovi. Put kojim se probija naš autobus podsjeća na put kojim sam putovao iz Srinagara, u Kashmiru, za Leh, u Ladkhu. To je put preko kamenih urvina i ambisa i gotovo je nevjerovatno kako naš vozač uspijeva izbjeći sve kritične dijelove i ostati na stazi na kojoj je nemoguće da se mimoiđu dva vozila.

Pred sami sumrak stižemo do našeg noćišta, u malo naselje s nekoliko kuća tipičnih za ovaj kraj. Sutra nastavljamo putovanje do tihe prašumske zaravni. Da nije zrak prezasićen vlagom, gotovo da bi djelovalo idilično. Obraslo je visokim prašumskim rastinjem sa improvizovanim domorodačkim kolibama, prekrivenim sasušenim palminim lišćem i slamom. Uz pomoć Hozea, sredovječnog indiosa koji u ovom naselju ima neke rođake, brzo smo se smjestili u jednu kolibu koja je imala trijem za večernje uživanje. Saznajemo da smo na području plemena Shuar, koje već odavno živi od avanturističkog turizma. Dok djevojke u haljinicama od traka sasušene trave i palminih listova u našu čast izvode ples dobrodošlice, muškarci nam nude neku vrstu alkoholnog pića pravljenog od kukuruza. Dobro došli u Amazoniju!

Ujutru, u osvit dana, sa lokalnim vodičem krećemo dalje da bismo oko podneva stigli u zemlju Chualasa. Ovdje se još uvijek vodi računa o plemenskim pravima na određenu teritoriju, zbog čega su se u prošlosti vodili plemenski ratovi. Kolibe Chualasa su male i pravljene ukrug. Naš vodič poznaje njihovog plemenskog starješinu i poklanja mu kutiju cigareta. Već odavno amazonska plemena više cijene cigarete od bilo čega. Chualasi nam nude “ljudske glave” pravljene od kože i konjskog repa. Kupujemo ih tek da ih ne bismo odbili, a onda nas plemenski starješina vodi u Kuću duhova, u kojoj drže najvrednije plemenske predmete. Pokazuje nam bambusove duvaljke s kojim su u prošlosti ratovali i odlazili u lov. Tu su i ratnička koplja, štitovi, kamene sjekire i plemenske maske koje im služe za prizivanje prašumskih duhova. Prenoćili smo u jednoj od koliba, a ujutru nastavili putovanje. Prava uzbuđenja tek su čekala na nas.