Zelena tranzicija i prljava stvarnost globalne politike
Američka invazija na Venecuelu, simpatično nazvana vojnom operacijom (da je dodan samo još prefiks specijalna, Vladimir Putin bi se ljutio zbog kršenja autorskih prava), uvela nas je u 2026. godinu. Izvedena pod krinkom borbe protiv trgovine narkoticima i njihovog uvoza na američko tržište, rezultirala je terorističkim činom kidnapovanja predsjednika Venecuele Nicolasa Madura i njegove supruge, koji su izvedeni pred sud u New Yorku, a jasno je šta ih čeka.
Nije nazvano terorističkim činom, jer Ameriku se niko ne usuđuje nazvati teroristom. Dok međunarodno pravo i nekakav imaginarni red nastavljaju da se ruše, postoje i alternativna objašnjenja ovog američkog čina prema Venecueli, koja ne nudi niko drugi do američkog predsjednika Donalda Trumpa. Njegova iskrenost dok govori o venecuelanskoj nafti i američkoj potrebi da njene kompanije preuzmu kontrolu nad istom je zapravo osvježavajuća, mada istovremeno i pokazatelj koliko je svijet skliznuo u moralni ponor. Prije četvrt vijeka, Irak je razoren pod krinkom posjedovanja oružja za masovno uništenje, iako nikad nije ponuđen nijedan dokaz da su ista postojala, a niko se nije ni počešao nad sudbinom miliona ljudi stradalih u procesu uništenja zemlje.
Donald Trump danas ne osjeća potrebu ni da izmisli nekakvu prijetnju od Venecuele, otvoreno govori o venecuelanskoj nafti (nije je malo, Venecuela ima najveće rezerve na svijetu), a istovremeno prijeti zauzimanjem Grenlanda, dok nemoćni Evropljani koji su decenijama uživali u servilnosti najmoćnijoj državi svijeta sada smišljaju kako da tu servilnost podignu na viši nivo, ne bi li nekako dočekali kraj Trumpovog mandata, nadajući se da će to okrenuti suštinu stvari.
Suština, međutim, nije ni u Trumpu, ni u Venecueli, a ni u Maduru ni drogama. Suština je u energentima.
Donald Trump ne krije zašto je izvršena invazija na Venecuelu
Energija - najveći izazov moderne ere
Vremena koja dolaze sve su izazovnija, a energetske potrebe čovječanstva sve su veće. Kompletan historijski razvoj civilizacije može se posmatrati sve do modernog doba kroz pristup boljim i efikasnijim energentima, čije je korištenje u konačnici dovelo do globalizacije i stvaranja svijeta koji danas poznajemo, ekstremno kompleksnog. Današnji svijet je pod uticajem nemjerljivog broja faktora, čije nagle promjene mogu prouzrokovati nesagledive posljedice za milijarde ljudi.
Nema dileme, barem u naučnim krugovima, da su klimatske promjene ključni izazov modernog čovječanstva, i da će način na koji se prema njima budemo odnosili zapravo definisati ima li ovakvo čovječanstvo budućnost, ili će oni (ne)sretni među nama koji prežive klimatski horor narednih godina i decenija u neke svoje buduće ratove (za energente, a za šta drugo) krenuti, poput njihovih dalekih predaka, sa lukovima i strijelama.
Nema u naučnim krugovima dileme ni da je fenomen klimatskih promjena kojem trenutno svjedočimo uzrokovan prvi put u historiji planete Zemlje djelovanjem čovjeka, odnosno prekomjernim sagorijevanjem fosilnih goriva, koje je povećalo koncentraciju ugljen dioksida u atmosferi do granica apsolutno opasnih za opstanak živog svijeta na planeti.
Nećemo se, međutim, ovaj put baviti takvim tehnikalijama. Dijagnosticiranje problema je općenito puno lakše nego njegovo rješavanje, a možete samo zamisliti koliko je teško riješiti probleme u sistemu toliko kompleksnom koliko je kompleksna planeta Zemlja. Kod dijagnosticiranja ovog konkretnog problema postoje oprečna mišljenja samo od strane onih koji u klimatske promjene nikako i ne vjeruju, ali za svoje tvrdnje nemaju gotovo nikakve dokaze. Ovdje treba imati na umu da ne govorimo o kompleksnim dokazima, najjednostavniji dokaz je, recimo, posmatranje konstantnog rasta prosječnih temperatura, o kojem smo ranije govorili, i koji je lako dokaziv. Osim ako živimo toliko duboko u teoriji zavjere da vjerujemo da hidrometeorološki zavodi friziraju podatke. U takvom slučaju bismo morali rješavati druge, ozbiljnije, lične probleme, prije nego pristupimo ovom.
Ubrzano izumiranje živog svijeta usko se veže za klimatske promjene uzrokovane prekomjernim korištenjem fosilnih goriva
Jevonsov paradoks
Pluralitet mišljenja zapravo je nastao kada su se počela nuditi rješenja za ovaj izuzetno bitan, bez dileme najbitniji problem čovječanstva. I kroz medijski narativ, u posljednih desetak, ili koju godinu manje ili više, nametnulo se jedno vrlo jednostavno rješenje, iako se, kako već rekosmo, radi o najkompleksnijem problemu u historiji.
Nafta, ugalj i zemni gas su fosilna goriva, nastala u dugom procesu raspada organske materije kroz vrijeme. To su neobnovljivi izvori energije, jer jednom kad ih potrošimo, bit će potrebno toliko vremena da ponovo nastanu takve rezerve, da čovječanstvo možda neće ni postojati.
Obnovljivi izvori energije, s druge strane, mogu se koristiti neograničeno. Energija sunca, vode i vjetra može se transformisati na način da bude korisna čovječanstvu, a količina zagađenja koja se na ovaj način stvori neuporedivo je manja od onoga što čine fosilna goriva.
Dakle, jednostavno rečeno, energija koja se dobije iz neobnovljivih izvora, mnogostruko više zagađuje okolinu od one koja se dobije iz obnovljivih izvora. Ljudi su sabrali dva i dva pa zaključili da je rješenje klimatskog problema jednostavno. Treba obnovljivim izvorima energije zamijeniti neobnovljive i problem je riješen. U nastavku ćemo, korak po korak, raspakovati ovu ideju.
1865. godine, engleski ekonomista William Stanley Jevons je posmatrao industrijsku upotrebu uglja. Bilo je to vrijeme konstantnih tehnoloških inovacija, sitnijih i krupnijih, koje su donijele značajan napredak u efikasnijem korištenju uglja. Međutim, suprotno Jevonsovim očekivanjima, efikasnije korištenje uglja zapravo nije donijelo njegovu smanjenu potrošnju, nego se njegova potrošnja povećala. Rezultati Jevonsovih istraživanja su se godinama kasnije primjenjivali na izračune u potrošnji drugih energenata i generalno, uvijek su davali iste rezultate. Ovaj fenomen nazvan je Jevonsovim paradoksom i može se povezati sa širom slikom korištenja energenata kroz historiju.
Svijest o uticaju energenata na životnu okolinu nije postojala u današnjoj formi sve do modernog doba. Kada se ugalj pojavio kao efikasniji energent od drveta i svega drugog što se dotad koristilo, nije niko brinuo o njegovom uticaju na životnu okolinu, već se vodilo računa isključivo o njegovoj povećanoj efikasnosti u odnosu na druge energetske izvore.
I pored toga, ugalj ni do današnjih dana nije istisnuo korištenje, uslovno rečeno, primitivnijih energenata, baš kao što ni nafta ni plin nisu ukinuli korištenje uglja. Kada slušamo današnje priče o zelenoj agendi, zelenoj tranziciji i energetskoj tranziciji, koje u srce svog interesa postavljaju potpuni prelazak sa fosilnih goriva, odnosno sa prakse korištenja energije iz neobnovljivih izvora na isključivo obnovljive izvore, potrebno je da razmišljamo u dva pravca.
Prije svega, kao što je Jevons dokazao, veća efikasnost u korištenju nekog resursa vodi ka većoj potrošnji istog resursa. Historijski, gotovo niti jedno gorivo nije zamijenjeno. Sve što se desilo jeste da se ukupna potrošnja energije povećala, i da se shodno tome promijenio način života. Više nego išta drugo, stvaranje mogućnosti za većom potrošnjom energije stvara uslove za formiranje kompleksnijeg društva, odnosno, još jednom uslovno rečeno, naprednijeg načina života.
Drugi pravac razmišljanja je posmatranje zelene energije, odnosno energije iz obnovljivih izvora, kroz istu prizmu. Ona čak i prema najkonzervativnijim procjenama danas ima oko 30 posto udjela u ukupnoj proizvodnji svjetske energije. Međutim, u isto vrijeme dok proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ruši rekorde, rekorde ruši i proizvodnja energije iz nafte, kao i proizvodnja energije iz uglja. U prevodu, to znači da energetska tranzicija ne postoji, već postoji isključivo nešto što kritičari zovu energetskom adicijom.
Zelena energija je kroz medijski diskurs nametnuta kao logično rješenje za aktuelne svjetske probleme
Energetska tranzicija nema matematičku logiku
Svjetske potrebe za energijom nemoguće je objektivno procijeniti, ne postoji gornji limit onog što na svjetskom nivou možemo planirati, a kako pokazuje historija, svako dodatno povećanje raspoložive energije vodi u promjenu načina života. Zelena tranzicija zapravo nema matematičku logiku sve dok nismo u stanju uspostaviti gornji prag svjetskih potreba za energijom, a to nikad nećemo biti u stanju napraviti u kapitalističkom modelu svijeta, gdje je rast konstantna potreba da bi sistem funkcionisao. Evidentno je da postoji hroničan nedostatak energije sve dok postoje društva na višem stepenu razvoja od drugih, pod uslovom da i ta druga nastoje da dostignu stepen razvoja onih prvih. A u takvom svijetu živimo. Ne znamo ni koliko energije moramo proizvesti, ni koliko energije ćemo potrošiti, pa kako ćemo onda znati koliko zelene energije mora zamijeniti energiju iz neobnovljivih izvora? Pritom, treba imati na umu da svijet puno lakše prihvata transformacije ka energetski intenzivnijim načinima života, nego prema onim manjim intenzivnim.
Naravno da proizvodnja energije iz obnovljivih izvora sama po sebi nije loša ideja, problem je u načinu na koji se servira čovječanstvu. Kapitalističko konzumerističko društvo, kakvo je danas valjda cijeli svijet, ima konstantnu potrebu za rastom. Problem je, međutim, u činjenici da je planeta Zemlja sistem ograničen resursima. I ovo nije nekakav spektakularan novi argument, ova činjenica postane jasna i prosječnom srednjoškolcu ako se upusti u dovoljno razmišljanja. Konzumerističko društvo podržavamo svi kroz različitu lepezu aktivnosti kojima se bavimo, od konzumiranja hrane koja se proizvodi daleko od našeg podneblja, preko putovanja na daleke destinacije, pa sve do, naprimjer, korištenja automobila čak i za dionice koje bismo bez ikakvih problema mogli preći pješke.
Suštinski, zelena energija, u tvrdnjama onih koji je najviše promovišu, a to su zapravo ekološke organizacije širom svijeta, ne dodiruje nijedan od stvarnih problema konzumerizma. Ona samo nudi alternativu, uslove u kojima će se konzumiranje moći nesmetano nastaviti, u kojima će status quo biti održan. Sva priča o žrtvovanju za planetu Zemlju na kraju se svodi na kupovinu električnog automobila, jer je to jedino polje na kojem je zelena energija zasad zapravo našla primjenu.
Dok biljne i životinjske vrste na planeti izumiru brzinom koja na geološkoj skali prevazilazi brzinu iz prvih pet velikih izumiranja iz Zemljine historije, dok se javlja realna mogućnost da se povedu prvi moderni ratovi za pristup vodi, dok Amerika terorističkim činom uklanja predsjednika jedne zemlje (kakav je da je) istovremeno podržavajući genocid u Gazi, zelena energija, u formi u kojoj se danas diskutuje o njoj, nudi isključivo da se osjećamo bolje posmatrajući sve ono što se dešava iz udobnosti vlastitog električnog automobila. Zato je njene zagovornike teško ozbiljno shvatiti.
Praznična sezona i gužve pri kupovini postali su simbol današnjeg konzumerizma, koji je zapravo glavni uzrok svjetskih problema