Zašto u BiH ne postoji rodoslovno društvo?

Koliko stanovnici Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaci, znaju o svojim porodičnim korijenima? Znaju li ime svog pradjeda i odakle je taj njihov predak doselio u sadašnje mjesto življenja?

Odgovore na ova i druga pitanja u vezi sa genealogijom, naukom koja se bavi proučavanjem nastamba, porijekla i odnosa pokoljenja ljudi i porodica (genea – grčka riječ koja znači rod, pleme, koljeno i logos, što se prevodi kao riječ, govor) i koju UNESCO svrstava u kulturnu nematerijalnu baštinu, u vrijeme globalizacije postaju sve značajnija s obzirom da je važno (sa)znati nešto više o sebi, svojoj prošlosti i vlastitim korijenima, kako za pojedinca tako i za cio narod. Uostalom, roditelj, porodica, rod, bratstvo i narod je – uz jezik, običaje, religiju i tradiciju – jedno od značajnih elemenata u formiranju ove vrste identiteta, koji se smatra modernim fenomenom.

U vezi s porodicom je prezime, nastalo u feudalnom poretku i plemićima je služilo da bi osigurali nasljedna prava, jer postaje nasljedno. “Prezimena su vjerodostojni spomenici materijalne i duhovne kulture naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraz neprekinutog pamćenja”, pisao je hrvatski akademik Petar Šimunović (1933-2014), onomastičar i dijalektolog u knjizi “Hrvatska prezimena”, dok bosanskohercegovačka filologinja dr. Indira Šabić tvrdi: “Kroz imena, odnosno prezimena jasno se vidi prožimanje naroda, kultura, religija, što dokazuje da nema čistih naroda.” Ovoj njenoj tvrdnji za primjer mogu poslužiti mnoga prezimena, koja susrećemo u sva tri bosanskohercegovačka naroda, kao što su Filipović, Bošnjak, Kulenović dr.

Familija, rod i bratstvo upravo su po prezimenu i prepoznati, pa su njime plemići baštovanili ugled, položaj i imetak. Kako je ono narodosni fenomen i krvnim odnosom čovjeka vezuje uz porodicu, a jezikom uz narod kome pripada, to je njegovo istraživanje ujedno i istraživanje porodičnih korijena, pomažući nam da istražimo puteve i sudbinu predaka, te podstiče ljude da se bolje upoznaju.

Pojava prezimena, kako tvrde historičari, javlja se u 16. stoljeću u Mletačkoj republici, a u Bosni i Hercegovini su se ustalila 1878. godine, dolaskom Austro-Ugarske - mada je u manjim slučajevima egzistiralo i ranije - postaje obavezno, što je tadašnja vlast regulisala donošenjem zakon o obaveznosti posjedovanja prezimena.

U srednjovjekovnoj Bosni

Dakle, posjedovanje prezimena na ovom području zakonski je obavezno, a kod plemstva u većini slučajeva pojavila su se još u srednjovjekovnoj Bosni. Njihova specifičnost se ogledala u činjenici da nisu bila ni stalna ni trajna, već su - piše Wikipedia – postojala u ponekoj porodici samo neko vrijeme i to za života jedne njene generacije, a nastajala su na osnovu imena oca, na koje je dodavan sufiks ić, odnosno ević. Za ilustraciju je naveden slučaj vlastele Radivojević: “Njegov najstariji poznati član u ovoj lozi je izvjesni Bogavac. Njegovi sinovi su Radivoj i Mrdeša Bogavčić. Sinovi Radivoja Bogavčića su Juraj i Vukić Radivojević, sinovi Vukića Radivojevića su Vukičevići, a sinovi Juraja Radivojevića su Jurjevići.” Prema istim izvorima, rodovska imena poput Kotromanića i Kosača nisu prezimena. Zanimljivo je da u srednjovjekovnoj Bosni žene nisu imale izvedena prezimena, nego se “one bliže određuju imenom oca, poput Katarina, kći vojvode Stjepana, a ne Katarina Stjepanović”, kako bi bilo uobičajeno.

A kada se u svijetu počinju zvanično voditi matične knjige, u koje su se upisivala imena i prezimena osoba? Neki genealozi tvrde da se to desilo nakon Tridenskog koncila (1545-1546), kada se uvode matice rođenih, vjenčanih i umrlih, koje su u crkvama župnici bili obavezni voditi, pa uz ime, u većini slučajeva, upisuju i prezime. Kako je to bilo vrijeme reformacije u Evropi, to su matične knjige poslužile i za dokazivanje pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi, da bi u 18, 19, pa i početkom 20. stoljeća, te crkvene knjige služile kao državna evidencija (u Austriji od 1751. do 1919. godine, a u Njemačkoj od 1878.).

Kada je riječ o bosanskohercegovačkim Bošnjacima, neki historičari navode da se prvi defteri u BiH počinju pisati 1468/9. godine sa imenima pojedinaca i uz njih imena oca, a uz to ime i iznos poreza, koji je godišnje ta osoba bila obavezna platiti. Takvi originalni defteri mogu se danas naći u Gračanici, Bijeljini, Sarajevu, Mostaru i još nekim gradskim upravama. I mada u okviru Islamske zajednice postoji dosta tih deftera i podataka zanimljivih za genealoška istraživanja, historičari ukazuju na njihovu manjkavost, prije svega što te knjige nisu sistematizovane i što ne postoje njihovi adekvatni arhivi.

Prema većini povjesničara, prva genealoška istraživanja u svijetu zabilježena su u 19. stoljeću u Francuskoj, kada nastaje i prvo rodoslovno društvu (radi i danas), a razlozi njegovog osnivanja su višeznačni, između ostalog i kako bi pojedinci dokazali svoje plemićko porijeklo, te na toj osnovi stekli nasljednja imovinska prava i sl.

Preciznih odgovora na postavljena pitanja na početku ovoga teksta nema, ali se djelimično mogu dati na osnovu prikupljenih podataka iz arhiva, matičnih knjiga, porodičnih legendi i drugih najčešće korištenih izvora u istraživanju porijekla familija. Prema svim tim podacima, može se zaključiti da institucije, udruženja, društva i pojedinci u susjednim državama daleko više rade na ovoj vrsti istraživanja nego što je to slučaj u BiH. A kada se onda analiziraju rezultati genealoških istraživanja u BiH, u sva tri konstitutivna naroda, dolazi se, posebno za Bošnjake, do nimalo ohrabrujućih rezultata. Zahvaljujući tijesnoj povezanosti Srba i Hrvata s matičnim državama, u kojima se daleko više odmaklo u dostignutom stepenu razvoja svijesti o važnosti ovih istraživanja (pa i nacionalnoj pripadnosti), ova dva naroda imaju daleko više orgnizovanosti, pa i rezultata u istraživanju vlastitih porodičnih korijena. A zašto je to tako, nije teško dokučiti: u Hrvatskoj, Srbiji, pa i Sloveniji postoje institucije koje se bave istraživanjem rodoslovlja/porodičnih korijena domicilnog stanovništva. U Hrvatskoj duže od dvije decenije djeluje rodoslovno društvo “Pavao Riter Vitezović”, koji svoje članove educira o načinu i metodama istraživanja vlastitog porijekla, u Srbiji već nekoliko godina sličnu ulogu ima Srpski genealoški centar, dok u Sloveniji usluge istraživanja građanima pruža Agencija za rodoslovna i povijesna istraživanja “Gens Historia” u Ljubljani.

U sagledavanju okolnosti i dometa rada genealoških institucija, valja ukazati i na važnost obrazovnog sistema. Zanimljivo je da u Hrvatskoj, pri Filozofskom fakultetu, postoji smjer koji proizvodi genealoge koji se bave ovim istraživanjima, pa je razumljivo da je u takvim okolnostima i interes za genealogiju veći nego u BiH, u kojoj – koliko mi je poznato – ne postoji takav smjer na nekom fakultetu.

Dakle, kod stanovnika naše države ne postoji veći interes za saznavanje vlastitih porodičnih korijena u odnosu na stanovnike nama susjednih država, naročito kada se to posmatra po nacionalnoj osnovi, po kojoj se danas u BiH mjeri pa gotovo sve. Dok u tom pogledu određene aktivnosti u BiH pokreću udruženja ili neke druge institucije iz susjednih država, a što opet zavisi i od pripadnika bh. stanovništva, čija je matična država Srbija ili Hrvatska, dotle se u našoj državi sve svodi na vlastito interesovanje pojedinaca. U tom pogledu, budući da ne postoji neka institucija i neka druga organizacija, važnu ulogu imaju univerzitetski profesori koji u posljednjih pedesetak godina rade na istraživanjima porodičnih korijena, bilo na zahtjev određenih članova nekih porodica ili samoinicijativno. Zato se u bibliotekama i drugim naučnim institucijama može naći adekvatna literatura o ovoj temi, bilo uopšteno ili o konkretnim porodicama. Pokušaću, prema mojim saznanjima, spomenuti neke od tih radova.

Značajnije knjige

Teško je reći koje prvi u našoj državi počeo sistematski istraživati porijeklo porodica, ali na osnovu raspoložive literature zna se da su to bili zaposleni u državnim ili obrazovnim insitucijama, kasnije fakultetima i akademijama. Prema meni dostupnoj literaturi, jedna od prvih knjiga u kojoj je - uz ostale teme - i genealogija je knjiga “Hercegovina”, autora Jefte Dedijera, objavljena 1909. godine. Mada je u srpskoj historiografiji, koja se odnosi na BiH i njeno stanovništvo, objavljeno još nekoliko djela, a jedno od važnijih se smatra i istraživanje familija srpskog akademika Milenka Filipovića “Visočka nahija”, u kojoj je autor između dva svjetska rata, uz opis toponima, prezentirao i podatke o porijeklu stanovništva po porodicama (naziv, porijeklo, odakle su doselili, brojnost, ime rodonačelnika i sl), te Miroslava Niškanovića “Jedno nedovršeno istraživanje”, zbornik tekstova koje je autor objavljivao u predratnom periodu u sarajevskim Večernjim novinama.

U nešto skromnijem obimu sadržaja, zanimljiva je i publikacija “Popis katoličkog stanovništva s područja BiH 1741.-1943”, autora fra Pavla Dragičevića i fra Marijana Bogdanovića, u kojoj je dat popis stotine hrvatskih prezimena po mjestima i regijama, kojeg je u Vatikanu 1962. pronašao fra Dominik Mandić i te godine i objavio. Kada je riječ o hrvatskim obiteljima, značajne su i knjige akademika Petra Šimunovića “Hrvatska prezimena – porijeklo, značenje, rasprostranjenost”, te knjige novinara Ante Ivankovića “Duvanjska prezimena”, kao i “Prezimena Eminova sela”, u kojima je autor opisao stotine hrvatskih familija.

U vezi s istraživanjima bošnjačkih autora čini mi se posebno zanimljiva knjiga Hivzije Hasandedića “Genealoška istraživanja – porijeklo i status istaknutih pojedinaca nekih muslimanskih porodica u Hercegovini”. U posljednjih pedesetak godina više univerzitetskih profesora i drugih naučnika objavilo je naučne radove iz oblasti genealogije u relevantnim časopisima ili knjigama raznih izdavača. Ne svrstavajući ih hronološki, a ni po njihovoj važnosti, evo nekih: u okviru edicije Kulturno naslijeđe Sarajevo pablišing je 2005. godine objavilo knjigu Aiše Sofić “Zbornik bošnjačkih usmenih predaja”, u kojem je prezentirano 39 starih bošnjačkih familija, dok je poznati historičar prof. dr. Husnija Kamberović, u časopisu Historijska traganja, prezentirao više genealoških radova o muslimanskim porodicama, ali i nekoliko knjiga od kojih je najpoznatija “Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918”. Jedna od značajnijih publikacija je i “Bosanska elita 18. stoljeća”, profesora Enesa Pelidije.

Prema onome što su naučnici uradili na istraživanjima porodičnih korijena, jedan od značajnijih projekata, ako ne i najznačajniji za državu BiH, svakako je rodoslov prof. dr. Envera Imamovića “Bosanska dinastija Kotromanić”, za koju autor smatra da je “lična karta Bosne, umjetničko djelo, slika hrasta sa članovima dinastije Kotromanić, koji su duže od 700 godina vladali bosanskom državom”. Tako ovaj Imamovićev rodoslov svjedoči da je bosanska država jedna od najstarijih država Slavena.

Posljednjih godina, mlađa generacija bh. historičara i univerzitetskih profesora objavila je nekoliko zanimljivih publikacija iz genealogije, kao što su Indira Šabić (“Prezimena u Bosni i Hercegovini”), Emir Demir (“Popisni defter stanovništva i domaćinstava Visočke i Zeničke nahije za 1266/1850. godinu”), Ramiza Smajić (“Osmanski popisni defter stanovništva Visokog i okoline iz 1850. godine”). Neki od njih svoje radove temelje na prevodu dokumenata iz deftera o popisu stanovništva u Bosni u 19. stoljeću, publikujući ih u formi knjiga.

O muslimanskim familijama i prezimenima dosta je pisano i u “Analima” Gazi Husrev-begove biblioteke, kao i u “Prilozima” Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Ovom nepotpunom popisu djela valja dodati i knjige koje su o svom porijeklu objavile neke bosanskohercegovačke porodice, kao što su to, pored ostalih, uradile familije Čengić, Dupanović, Ćurčić, Alaupović, Kulenović, Pilav, Glijašević, Dragić, Pašić, Filipović, Raguž, Zečević, Rotim, Jeleč i drugi. Neke od ovih prodica osnovale su i svoja udruženja, sastajući se godišnje na okupljanju svojih članova. U tom pogledu zanimljiva je hercegovačka obitelj Raguž, koja je, promovišući 2010. svoju monografiju u Stocu “Raguži - povijest i rodoslovlje”, održala druženje nazvano “Otkud da te zovnem, rode”, te Čengić, čiji članovi se redovno sastaju svake godine u Sarajevu ili u njegovoj okolini.

Za većinu navedenih, kao i drugih djela iz genealogije, autori su - bez obzira na to jesu li profesori, naučnici ili neki drugi poznavaoci materije o kojoj pišu - koristili različite izvore za prikupljanje podataka, ali u većini slučajeva to su: matične knjige, dokumenti iz državnih arhiva i njihovih jedinica ličnih i porodičnih fondova, adekvatna literatura, sudski spisi, dokumenti katastarskih i geodetskih uprava, nadgrobni spomenici, razni časopisi i novine i slično, dok je jedan broj autora za izvore svoje građe koristio podatke iz deftera i sidžila, pisane arapskim pismom na osmansko-turskom jeziku, kojim se koristila administracija Osmanskog carstva u Bosni do 1878. godine. To su većinom univerzitetski profesori, koji su koristili ne samo bh. državne arhive, već i arhive država koje su vladale u BiH, kao što su istanbulski, bečki, budimpeštanski, pa i vatikanski, kao i drugi arhivi.

Od svih ovih izvora, s obzirom na njihov značaj, smatram da je potrebno nešto više kazati o značaju matičnih knjiga (rođenih, vjenčanih i umrlih), koje se danas koriste u općinama kao zvanični dokumenti. U slučaju katoličkog stanovništva, poznato je da Crkva redovno ažurira svoje matične knjige još od Tridenskog koncila i one se danas nalaze u župnim uredima kao njihovi važeći dokumenti. Kada je riječ o muslimanskim/bošnjačkim porodicama, historičari tvrde da je osmanska vlast, dolaskom u BiH, vodila strogu evidenciju popisa stanovništva, u prvom redu radi naplate poreza kojim se finansirala, ali i obezbjeđivala prihode za ratna osvajanja.

Ali, kako većina stanovništva u tom razdoblju nije imala prezime, to su upisivani muškarci s imenom oca (naprimjer, Salih, sin Hasana ili Franjo, sin Ivana). No, dolaskom Austro-Ugarske u BiH, vlast je - kako je ranije rečeno - donijela zakon o obaveznosti posjedovanja prezimena, pa je vjerskim zajednicama podijelila tri vrste matičnih knjiga (rođenih, vjenčanih i umrlih), obavezujući ih na redovno vođenje. Te knjige su bile zvanični dokumenti o stanovništvu sve do 1945. godine, kada je vlast novostvorene države SFRJ uvela svoje matične knjige, a one austrougarske iz vjerskih zajednica prenijela u općinske prostorije, otvorivši matične urede. Dakle, postoje matične knjige iz austrougarskog perioda (koje su se koristile i u Kraljevini Jugoslaviji), kao i one iz perioda komunističke /socijalističke Jugoslavije. U većini općina obje ove vrste matičnih knjiga su digitalizovane i koriste se i danas za razne svrhe, pored ostalog i za istraživanje porijekla familija.

Prvi rodoslovni portal

Saznajući ove i druge činjenice, a posebno okolnost da u našoj državi ne postoji jedinstven portal iz genealogije, 2009. sam na internetu pokrenuo multimedijalni projekt pod nazvom Rodoslov.ba, koji je djelovao desetak godina: internetski portal, izdavaštvo “Naši korijeni” i izložbe rodoslova. Krenuvši u istraživanje porodičnih korijena sva tri konstitutivna (pa i jevjerskog) naroda, očekivao sam veliki odziv čitalaca, kao i podršku državnih i federalnih institucija. Ovo tim prije što sam se prethodno uvjerio da u dva arhiva (Arhivu BiH i Arhivu Sarajeva) postoji samo po pedesetak nepotpuno istraženih porodica ili znamenitih pojedinaca, pohranjenih u ličnim ili porodičnim arhivskim fondovima. Dok sam bio oduševljen odzivom i pozivima čitalaca portala za istraživanje njihovog porijekla, dotle sam bio razočaran nezainteresovanošću institucija. Nudeći saradnju i očekujući njihovu podršku (a svi su kazali da sam uradio dobru stvar), prećutno su je odbijali, osim u pružanju nekih informacija.

Na elektronsku poštu portala svakodnevno je stizalo i po stotinjak poruka različitog sadržaja, te sam uspostavio konekciju sa stotinama naših ljudi po svijetu, ali i rodoslovnim institucijama u susjednim državama koje se bave istraživanjem porodica. Tako su me 2014. iz Hrvatskog rodoslovnog društva “Pavao Riter Vitezović” pozvali na Treću hrvatsku rodoslovnu konferenciju, da govorim o svojim iskustvima u radu u BiH. Jedan od nekoliko uspjeha u uspostavljanju saradnje je i onaj iz 2012. godine, kada sam u Arhivu Tuzlanskog kantona u Tuzli, povodom Dana arhiva, učestvovao u rodoslovnoj radionici i organizovao sedmodnevnu izložbu porodičnih stabala.

U desetogodišnjem periodu rada Rodoslova.ba, u okviru edicije “Naši korijeni” objavio sam tri autorske knjige: “Čitanje prodičnog stabla”, “Naši korijeni – od rodonačelnika do savremenika (dva izdanja) i “Akademik Josip Bač, znameniti istraživač podzemnih voda”.

No, zbog zauzetosti radom na drugim projektima, nakon desetak godina ugasio sam portal, nastavljajući i dalje, nešto smanjenim intenzitetom, istraživanje porodičnih korijena, pa danas u svom arhivu posjedujem oko 300 istraženih familija, od kojih sam polovinu sam uradio, a ostale preuzeo od drugih istraživača.

Još za vrijeme održavanja Treće hrvatske rodoslovne konferencije u Zagrebu, najavio sam mogućnost osnivanja rodoslovnog društva u BiH, te sam se u posljednje dvije-tri godine o ovoj ideji konsultovao s nekoliko univerzitetskih profesora (Enverom Imamovićem, Huseinom Kamberovićem, Emirom Demirom i Enesom Kujundžićem), koji su mi kazali dvije osnovne stvari: dobro je što se napokon neko sjetio da krene u osnivanje ovog društva i, drugo, da je nakon rata (1992-1995) bilo pokrenuta slična ideja, ali je izostala podrška vlasti i ideja je zamrla.

Nakon toga bio sam u dilemi da li nastaviti s aktivnostima oko osnivanja rodoslovnog društva. U tim mojim razmišljanjima u proljeće 2024, e-mail porukom iz Kanade javila mi se izvjesna Lejla Krdžalić, pitajući ima li u BiH rodoslovno društvo, jer ona bi, kao certificirana genealoginja, željela da se u njega učlani. Začudila se kad sam joj kazao da u našoj državi takvo društvo ne postoji. Nakon ove komunikacije, odlučio sam da krenem u realizaciju ideje. Budući da je ona završila kurs za genealoga i da o tome posjeduje certifikat, te da sam ranijih godina u Tuzli sa Kantonalnim arhivom organizovao rodoslovnu radionicu i izložbu rodoslova, odlučio sam da krenem iz Tuzle, smatrajući da je tamo interes građana najveći. Sa historičarem Rusmirom Djedovićem sam razgovarao o mojoj ideji i kako me podržao u ovom prijedlogu, obavio sam razgovor i s nekadašnjim ministrom u Vladi Federacije BiH Zijadom Pašićem i profesoricom Indirom Šabić, koja već godinama istražuje porijeklo i nazive tuzlanskih prodica s lingvističkog aspekta, te zamolio Omera Zulića, direktora Arhiva Tuzlanskog kantona da nam za održavanje tog sastanka ustupi korištenje prostorije (što je on i učinio). Telefonski sam sazvao sastanak 7. jula 2024. godine, prethodno pripremivši potrebne dokumente za osnivanje društva.

U sat vremena održali smo osnivačku Skupštinu rodoslovnog društva “Naši korijeni”, sa sjedištem u Sarajevu, usvojivši pripremljene dokumente i imenujući potrebna tijela Društva. (Neke od članova Skupštine i Upravnog odbora smo imenovali iz Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, a koje sam ranije konsultovao.) Ono što je ostalo neusaglašeno bio je nivo na kojem se društvo osniva – Federacije BiH ili BiH. Na moje insistiranje dogovorili smo se da (za sada) to bude federalni nivo. Ostalo je još samo da dva ovjerivača ovjere zapisnik Skupštine i da predam kompletnu dokumentaciju za registraciju Društva. No, dva dana kasnije, članovi Skupštine (isti sastav koji je bio i 7. jula) bez mog znanja ponovo su se sastali, odlučivši da se odgodi registracija Društva do sljedeće godine.

Iznenađen ovom njihovom odlukom i ne tražeći detaljnije obrazloženje ovog stava, ja sam se – kao inicijator ideje i organizator osnivačke Skupštine – povukao iz projekta, vrativši poštom prikupljeni novac za registraciju. Time je ideja o osnivanju rodoslovnog društva u BiH odgođena do daljnjeg, pa će i u narednim godinama bh. genealoška istraživanja, kao multidisciplinarna oblast, ostati van evropskih i svjetskih trendova. A poznato je da ova istraživanja imaju veliku važnost iz više aspekata, posebno kad je riječ o dinastijskim odnosima, ali i odnosima između država, pa njihova važnost i značaj stalno rastu, što, između ostalog, svjedoči i snimanje televizijskih serija o genealogiji, za što može ilustrativno poslužiti britanski BBC. Još prije 15-ak godina su emitirali serijal od desetak emisija u trajanju od po sat vremena “Who Do You Think You are” (Znaš li ko si?), koji je Hrvatska televizija kasnije otkupila. Tako i preko ovih televizijskih serija neke države prepoznaju važnost podataka koji se mogu prikupiti rodoslovnim istraživanjima, procjenjujući tako da na ovaj način mogu utemeljiti nacionalne genealogije, kada će se u ovim povijesnim vremenima vrednovati ova izrazito važna traganja.

Gledano iz bh. perspektive, očekivati je da će, bez obzira na to što ne postoji rodoslovno društvo, novo vrijeme donijeti i veću važnost porodičnih istraživanja iz jednog prostog razloga, što će država napokon donijeti zakon o restituciji pa će se mnogi naši građani, naročito oni iz dijaspore, okrenuti rodoslovnim istraživanjima, kako bi dokazali svoje nasljedno, zakonsko pravo na povrat nekretnina svojih predaka.