Yitzhak Rabin, jastreb i glineni golub mira
Napad Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023, sa 1.200 stradalih i 5.400 ranjenih Izraelaca, izazvao je spiralu terora. Od tog dana Gazu mnogi nazivaju klaonicom Palestinaca.
Izraelska vojska vrši sustavno bombardovanje i granatiranje Gaze, u posljednje vrijeme i dijelova susjednih Libanona i Irana. Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, stradalo je preko 41.500 Palestinaca i preko 95.000 je ranjeno. Izrael svoje napade opisuje kao “neophodne, kirurške”. U očekivanju da Izrael svoje ofanzive nazove “terapeutskim”, radi se na tome da operacija uspije i pacijent podlegne. 4. novembra se obilježava godišnjica ubojstva izraelskog premijera i ministra obrane, Nobelovca za mir, Yitzhaka Rabina. Ubojstvo je odradio izraelski student prava i informatike, vjerski fanatik Yigal Amir (1970).
Očev amanet
Prema Povelji iz 1988. i Općim i političkim principima iz 2017, Hamas je islamističko-nacionalistički pokret, koji se bori protiv izraelske okupacije. EU i većina zapadnih država Hamas smatraju terorističkom organizacijom. Prema postojećim izvorima Rusija, Brazil, Kina i Norveška nisu na tim pozicijama, kao ni neke muslimanske zemlje Afrike i Azije. Hamas podržavaju Turska, Maroko, Sirija i Alžir, a Iran je glavni saveznik: dostavlja vojnu, finansijsku i logističku podršku. Sve do ubojstva 31. jula u Teheranu, iz Qatara je djelovao Ismael Haniyeh (1962-2024), politički šef Hamasa. Naslijedio ga je Yahia Sinwar (1962-2024), od 2017. lider Hamasa u Pojasu Gaze. Sinwar je 16. oktobra 2024. ubijen u nasumičnoj pucnjavi nakon granatiranja Gaze.
Izrael je član OUN-a od 1949. Od 193 države članice OUN-a, 147 priznaje Palestinu. Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica OUN-a za palestinske teritorije, predstavljajući situaciju u Gazi, prenosi da Izrael sustavno krši međunarodno pravo. Konstatuje da Izrael to čini od početka svog postojanja 1948, i time se sam kvalificira kao serijski kršitelj. (NB: Jugoslavija je među prvima priznala Državu Izrael nakon odluke OUN-a iz 1948. Zbog njegovih kršenja međunarodnog i ljudskih prava 1967. je prekinula diplomatske odnose sa Izraelom.) Albanese je predložila da se status članstva Izraela preispita na temelju članka 6, koji glasi: “Ako članica OUN-a ustrajno krši načela Povelje, Generalna skupština je može isključiti na preporuku Vijeća sigurnosti.”
Ponašanje Izraela nakon 7. oktobra Albanese je okarakterisala kao “genocidno”, uvjerena da će joj povjesničari dati za pravo. “Ali ne želim čekati na povijest, nego želim spasiti ljudske živote, palestinske i izraelske. Nemoguće je nastaviti sa državom koja živi i ponaša se totalno nekažnjeno.” Njeni stavovi su kritikovani, bilo je govora o udaljavanju sa funkcije, na što je Albanese odgovorila: “Istina je uvijek škandalozna, to je revolucionarni čin. Političari će uvijek uraditi sve da učine nemogućim primjenu međunarodnog prava.”
Na čelu Vlade Izraela od decembra 2022. je Benjamin Netanyahu (1949), desničar, šef nacionalističko-konzervativne stranke Likud, bivši veleposlanik i ministar vanjskih poslova. Potiče iz familije sionista Židova Aškenazi, izrazito desničarski nastrojenih. Otac Besnion je bio na suprotnoj strani politike Davida Ben Guriona (1886-1971), jednog od utemeljitelja države Izrael i laburističke stranke. Bension nije bio za državu kojom bi predsjedavao Židov, a potpredsjednik bio Arapin: zdušni pristalica desnih ekstremista, suprotstavljao se sporazumu sa Arapima. To je njegov stav sve do smrti 2012. Kad je Bension umro u 102. godini, potpuno lucidan - njegov sin se 2009. vratio na vlast - u amanet mu je ostavio uputstvo za budućnost: nema sporazuma sa Arapima.
Netanyahu je prvi put za premijera proglašen 29. maja 1996. i na vlastito iznenađenje. Sa 29.000 glasova razlike pobijedio je laburističkog rivala Shimona Peresa, koji je sa Yitzhakom Rabinom i Jaserom Arafatom, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994. Nobelov komitet je objavio da su nagrade dodijeljene “za zalaganja za uspostavu mira na Bliskom Istoku”.
Da li je Benjamin Netanyahu, iz rečenice Francesce Albanese, jedan od političara koji čine sve da međunarodno pravo ne bude primijenjeno? I ko je ubijeni premier Rabin, koji je glavom platio pokušaj uspostavljanja trajnog mira na Bliskom Istoku?
U junu 1967. region je potresen ratom. Na Golanu i Sinaju tenkovi izraelskog Tsahala, sa generalima Arielom Sharonom i Moshom Dayanom, demonstriraju vojnu nadmoć hebrejske države. U epizodi Šestodnevni rat Izrael je na koljena bacio nekoliko arapskih zemalja. Iza “preventivnog” sukoba stoji aneksija teritorija koje Izrael zahtijeva odavno. Svijet je tada otkrio generala Yitzhaka Rabina (1922-1995), šefa vojnog stožera i stratega te munjevite vojne operacije. Rabin je ‘sabra’, tj. Židov rođen u Izraelu, u sionističkoj familiji. Prekinuo je karijeru inženjera agronomije i pridružio se oslobodilačkoj armiji uz Ben Guriona, čiji je vjerni saveznik. Te 1967. ga slavi cijeli Izrael, a 1968. je imenovan za veleposlanika u SAD-u. Nakon rata na židovski praznik Yom Kippur 1973. i egipatsko-sirijske agresije, Rabin se vraća u Tel Aviv i 1974. postaje premijer.
Izrael je 1987. pogođen prvom Intifadom, ratom kamenicama. Rabin je tada ministar obrane i pobunu guši bez milosti. Svojim vojnicima se obraća preporukom: “Ako je potrebno, lomite im kosti.” Slika ministra opsjednutog sigurnošću je personifikacija Rabina: revolt je ugušen u krvi, sa preko 400 mrtvih i 2.000 ranjenih Palestinaca. U ime sigurnosti Izraela Rabin je bombardovao i sjedište Palestinske oslobodilačke organizacije u Tunisu, i izazvao smrt 60 ljudi, većinom civila.
Ratoborni jastreb, prije nego je postao golub mira, predvidio je poraz ratničke politike. Sveopće nasilje, koje je trebalo garantirati sigurnost židovske države, odvelo je Izrael u bezizlaz. Rabin je zaključio da je jedino rješenje globalna politička promjena. Nakon kampanje, koju je vodio pod motom prekida politike konfrontacije, 1992. je velikom većinom ponovno izabran za premijera. U govoru u Knessetu je najavio mir: pred zaprepaštenom skupštinom ustvrdio je da izraelsko-palestinski sukob mora imati rješenje i da treba prihvatiti Palestince iz okupiranih teritorija. Prvi put je neki izraelski premier priznao Palestince kao činjenicu i narod, sposoban učiniti svoj izbor, na jednak način kao Židovi u hebrejskoj državi. Za Izrael je to revolucija.
Jula 1993, uoči potpisivanja Mirovnog sporazuma iz Osla, vođa opozicije Netanyahu objavljuje knjigu “Mjesto među nacijama, Izrael i svijet”, sažetak svoje ideologije: palestinski pokret ne postoji, a arapski svijet isključivo želi uništiti državu Izrael. Izraelska ljevica je zaražena ruskim virusom marksizma, što ih tjera prihvatiti palestinsko samoopredjeljenje. Predlaže da se Palestincima, koje naziva Arapi iz Zapadne Obale, daju “džepovi” autonomije bez prava građanstva.
U Washingtonu, 13. septembra 1993, na travnjaku Bijele Kuće, pred 3.000 zvanica i milijunimā TV gledatelja, premijer Izraela Rabin je pružio ruku Arafatu, vođi PLO-a. Između njih je Bill Clinton. Ministar vanjskih poslova Peres je izjavio: “Naši ratovi su bili dugotrajni. Naš mir mora brzo doći. Među nama postoji provalija, koju treba ispuniti. Želim reći palestinskoj delegaciji da govorimo iskreno. Ne želimo odlučiti o vašim životima ili o vašoj sudbini. Dosta nam je metaka. Molićemo se skupa s vama, ponudićemo vam našu pomoć, da Gaza i Jerihon ponovno postanu plodne.” Prema Sporazumu iz Osla Izrael priznaje PLO i Afarata kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda. S druge strane, Afarat šalje pismo Rabinu: palestinski pokret i njegova organizacija priznaju Izraelu pravo na postojanje, odustaju od nasilja i terorizma i angažiraju se učestvovati u pregovorima o budućnosti. Sporazum stipulira iseljavanje izraelskih doseljenika iz okupiranih palestinskih teritorija.
Za Rabina su konferencija u Washingtonu i potpisivanje Sporazuma iz Osla eklatantan dokaz da je njegova politika mira jedina ispravna, i da je put ka miru blizu.
Priznanje postojanja palestinskog naroda u Izraelu proizvodi munjevito jačanje ekstremističnog pokreta doseljenika i radikalizaciju ortodoksnih židovskih partija, suprotstavljenih svakom dogovoru sa Palestincima i ne namjeravaju napustiti kolonije.
25. februara 1994. je palestinski grad Hebron, okružen židovskim kolonijama, poprište nezapamćenog krvoprolića: izraelski doseljenik, liječnik iz Kiriate, pucao je iz automatskog oružja na muslimanske vjernike za vrijeme molitve u 5h30. Nije bilo dovoljno ambulantnih kola da prevezu sve žrtve. Masakr se odvijao nedaleko od bolnice pored svetog mjesta Grobnice patrijarhā i Ibrahimove džamije. Rezultat, 48 mrtvih i 80 ranjenih, zapalio je okupirane palestinske teritorije i postao simbol mračnjaštva i fanatizma židovskih ekstremista, koji su namjeravali vlast svrgnuti nasiljem, spremni na sve da kompromituju mirovni proces. Rabin, ostao pri svom, izjavljuje da ne zazire od vjerskih fanatika: “Savršeno sam svjestan javnog mnijenja i svega što se dešava. Potvrđujem: neću promijeniti politiku zbog toga. Uspjećemo pokazati svima koji sumnjaju da je promjena moguća. Nastavićemo sa naporima za koje smo se angažirali na zadnjim izborima.” Za Rabina je masakr u Hebronu sramota, nanesena cijelom židovskom narodu. Zauzvrat, Rabin predlaže oslobađanje više stotina palestinskih zatvorenika, što ostaje mrtvo slovo na papiru.
Povodom Sporazuma iz Osla, vođa opozicije Netanyahu u Knessetu izjavljuje: “To nije proces mira, nego terorizma.” Rabin odgovara da ga ništa neće odvratiti od puta koji je zacrtan. “Treba se boriti protiv terorizma kao da nema pregovora, i pregovarati, kao da terorizam ne postoji.”
Dennis Ross, savjetnik predsjednika Clintona, opisuje vođu izraelske opozicije: “Netanyahu je zaista nepodnošljiv, daje nam lekcije i podučava kako se treba ponašati prema Arapima. Rekao je da će poštivati Sporazum iz Osla jer ga je ratificirala demokratski izabrana vlada Izraela, ali da dijelove treba ponovno pregovarati. Misli da je supersila i da smo mi tu da uradimo ono što on zahtijeva.”
10. decembra 1994. u Oslu su Rabinu, Peresu i Arafatu dodijeljene Nobelove nagrade za mir.
U Jerusalimu desničarska opozicija krajem oktobra 1995. organizira meeting, pokazatelj eksplozivne atmosfere koja je u nekoliko mjeseci zavladala Izraelom. Na balkonu drugog kata zgrade koja gleda na ulicu su lideri Likuda Sharon i Netanyahu, sa predstavnicima ultravjerskih i fanatičkih pokreta.
Netanyahu uzvikuje: “Pozivam narod da izađe na ulice, pokaže naše razočarenje vladinom politikom, naše protivljenje povratku Arafata u zemlju Izraela, i našu opredijeljenost da sačuvamo našu zemlju, naše planine i naš grad Jerusalim. Naša jedina alternativa je sionizam. Nemojte se prepustiti ovoj vladi i premijeru koji nisu dostojni svojih funkcija. Ti ljudi su ludi, vode Izrael u propast.” Gomila aplaudira, i daje si oduška: “Rabin izdajica”, “Rabin sotona”, “Smrt Rabinu”. Istaknute su fotografije Rabina sa palestinskom maramom, i lutke SS oficira sa Rabinovim likom: reakcija na mirovni proces.
U atmosferi prijetećeg nasilja, 4. novembra 1995. je održan veliki mirovni skup na Trgu Izraelskih kraljeva u Tel Avivu, gdje je 1948. Ben Gurion proslavio nastanak države: simbolična i povijesna poruka. Preko 150.000 ljudi iz cijele zemlje pozdravlja Rabina. Uz zastave se skandira: “Mir sada, Rabin zauvijek.” Manifestacija je trebala pokazati da većina Izraelaca podržava angažman vlade i vjeruje u konačno normalne odnose sa Palestincima.
Policajaca je malo, a slabo osvijetljena zona je ogromna: idealno za atentatora iz zasjede. Pripadnici antiterorističke službe Shin Bet su prevaziđeni: prostor nije osiguran i pristupa mu se bez kontrole.
Rabin je uzeo riječ i ponovio da ništa neće zaustaviti mirovni proces. “Vlada je odlučila dati šansu miru, koji treba riješiti najveći problem Izraela: sigurnost. Vi ste dokaz da je narod Izraela protiv nasilja, koje minira našu demokraciju. Svako nasilje mora biti osuđeno i spriječeno. U demokraciji nismo uvijek svi istog mišljenja, ali odluke pripadaju onima koji su demokratski izabrani, kao kad smo 1992. dobili mandat uraditi što smo planirali. U vojnoj službi 27 godina, kao ministar obrane znam: bez partnera spremnih za mir neće biti mira. Ovo je poruka Židovima i Arapima u svijetu: izraelski narod teži miru i potvrđuje svoju želju za mir.” Popularni pjevač Avviv Gefen, unuk Moshe Dayana, zapjevao je Pjesmu mira, zabranjenu u izraelskoj vojsci, a Rabin se pridružio, i izgovorio: “Ovo je najsretniji dan u mom životu.” To je posljednja slika koja je čovječanstvu ostala od Rabina.
Mnoštvo je skandiralo premijerovo ime, ljudi su plesali i nisu čuli pucnjeve. Silazeći sa govornice, oko 21h, Rabin je pogođen u grudni koš i trbuh sa tri metka kalibra 22, ispaljena iz revolvera Beretta, iz neposredne blizine. Izdahnuo je sat poslije na operacionom stolu. U stanju šoka, Izraelci su se spontano okupili pred bolnicom. Ubojstvo se desilo na završetku najveće mirovne manifestacije organizirane u Tel Avivu od 1982. Ubojica je židovski ekstremista Yigal Amir. Na sva policijska pitanja je odgovarao: “Rabin je izdajica i ja sam samo sproveo božju volju.”
Smrt je izazvala veliku tugu u Izraelu. Sahrani 6. novembra na groblju na Brdu Herzl, nazvanom po utemeljitelju sionizma Teodoru Herzlu, prisustvuju lideri iz cijelog svijeta. Egipatski predsjednik Mubarak, jordanski Kralj Husein, predstavnici Qatara i Omana su prvi put na ‘suverenoj’ izraelskoj teritoriji. Predsjednik Clinton je došao sa brojnom američkom delegacijom.
Arafat je sahranu gledao na TV-u. Iz sigurnosnih razloga mu nije dozvoljeno prisustvovati, ali je 9. novembra, u Ramat Avivu, predgrađu Tel Aviva, posjetio udovicu Leu Rabin. Rekao je: “Bio je heroj mira. Ja sam osobno izgubio prijatelja. Izgubili smo hrabrog čovjeka, s kojim smo zaključili hrabar mir. Bio je naš partner. Jako će nedostajati izraelskom i palestinskom narodu.” Lea Rabin je odbila primiti izraze sućuti predsjednika Izraela Ezera Weizmanna, “jer je prečesto kritikovao politiku vlade”.
Na funkciji predsjednika Vlade Rabina je naslijedio Peres. Uspostavio je komisiju koja će istražiti okolnosti atentata. Ali: zabranio je sudiji Vrhovnog suda sprovođenje istrage o podsticanju na ubojstvo, koje mu je prethodilo. Pitanje je bilo da li ekstremni sionistički rabini stoje iza Amira, i koja je uloga Netanyahua u manifestacijama opozicije u Jerusalimu, na kojima se urlalo “Smrt Rabinu” i “Rabin sotona”. Smatra se da je tada Peres spasio karijeru Netanyahua: sudija Meir Shamgar, koji je 1996. rukovodio komisijom o ubojstvu premijera Rabina, nije istražio ulogu Netanyahua u podsticanju na nasilje, koje je dovelo do ubojstva. Osuđen na doživotni zatvor, Yigal je politički pobjednik. Sa Rabinom su ubijene i sve nade za mir budućih generacija.
Bibi je došao na vlast
Atentati samoubojica koji su slijedili su promijenili javno mnijenje: Peres je optužen da palestinskim teroristima želi dati Jerusalim. U izraelskoj operaciji u Libanonu granate su pogodile poziciju OUN-a gdje se nalazilo stotine izbjeglica. Izraelski Arapi su iz protesta odlučili ne izaći na izbore. Pobjeda sa manje od 1% glasova razlike za Netanyahua je čudo koje ni on nije očekivao.
Prijatelj BiH, predsjednik Chirac, poslao je čestitke novom predsjedniku vlade sa tekstom: “Mir je goruća obveza”. Istovremeno šalje poruku gubitniku Peresu, u kojoj stoji: “Možemo samo žaliti što Vi ne nastavljate voditi mirovni proces do kraja.”
Netanyahu je praćen pristalicama prvo otišao do Zida plača, na prvu molitvu u svojstvu premijera: u kampanji je obećao povratak židovskih vrijednosti, znak vjerskim strankama koje su ga podržale, da će ući u Vladu. Glasači su čekali od ranog jutra. “Četvorogodišnjem poniženju je kraj. Osjeća se atmosfera sigurnosti: Bibi je došao na vlast. On je inkarnacija stvarnog mira i boriće se za Izrael prije svega. Uz Božju pomoć, naravno.”
Neki jednostavno nemaju sreće sa susjedima. Prokletstvo je za petama decenijskog izraelsko-palestinskog sukoba: jedino nasilje privlači pozornost. Izrael je 28. oktobra zabranio djelovanje UNRWA u Gazi, agencije koju je 1949. OUN uspostavio za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku, i koja je bila u najužem izboru kandidata za Nobelovu nagradu za mir 2024. Izrael je u napadu 29. oktobra 2024. na grad Beit Lahyia ubio najmanje 93 Palestinaca.
Ubojstvom Yitzhaka Rabina izraelska militantna ekstremna desnica ubila je i politiku mira. Što bi rekao Oscar Wilde: “Samo je pitanje vremena kad će dobro djelo biti kažnjeno.”
