Vrijeme je za odluku za NATO

Konferencija, koja je započela u petak, predstavlja prekretnicu za transatlantske odnose. Od dva puta pred nama, jedan je trajna rekalibracija NATO-saveza s jakom Europom u svojoj srži, sposobnom braniti se uz održavanje zdravog, iako oslabljenog, partnerstva sa Sjedinjenim Državama. Drugi je nastavak transatlantskih unutarnjih borbi oko zajedničkih vrijednosti, nacionalnih interesa i onoga što se smatra pravednom podjelom odgovornosti svih strana.

Potonji put više nije samo nametljiv aspekt inače zdravog saveza. Prijeti neurednim razdvajanjem Sjedinjenih Država i njihovih glavnih saveznika što bi naštetilo europskoj i američkoj sigurnosti. U interesu je SAD-a da državni tajnik Marco Rubio, koji predvodi kontingent Trumpove administracije na konferenciji i prateće kongresne delegacije, maksimizira napredak na prvom putu. I bez obzira na to kako gospodin Rubio postavlja ton, Europa se mora ujediniti oko smislene reforme.

Američka strana to nije osobito olakšala. Prije godinu u Münchenu, potpredsjednik J. D. Vance proglasio je smrt transatlantskih odnosa kakve smo poznavali. Neposredni uzrok nije bila Rusija, Kina ili bilo koji vanjski akter, već ono što je g. Vance nazvao “prijetnjom iznutra: povlačenje Europe od nekih od svojih najosnovnijih vrijednosti”. Prema Vanceovim riječima, europski saveznici ne samo da su zanemarili vlastite obrambene sposobnosti već su i napustili zajedničke vrijednosti koje podupiru savez prihvaćanjem liberalne imigracijske politike i ograničenja slobode izražavanja.

Mnogi s obje strane Atlantika njegov su govor doživjeli kao intervenciju u ime krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku nešto više od tjedan dana prije nacionalnih izbora.

Kako je kasnije otkriveno u Strategiji nacionalne sigurnosti Trumpove administracije za 2025, govor g. Vancea nije bio improviziran, već je ponudio pregled američke politike. Vjeruje se da se europsko “civilizacijsko brisanje” može djelomično suzbiti podrškom “patriotskim europskim strankama”.

Nesreće u Davosu prije samo nekoliko sedmica pogoršale su stvari, posebno nakon što se predsjednik Trump požalio da Europa nije bila dovoljno zahvalna za ulogu SAD-a u njezinom spašavanju tokom Drugog svjetskog rata, da je od tada premalo platila za vlastitu obranu i da vjerojatno neće biti voljna proliti krv u obranu Sjedinjenih Država u budućnosti.

Temperatura se od tada snizila, ali izgledi za raspad i dalje su prisutni. G. Rubio nedavno je izjavio da “NATO također treba reinterpretirati u smislu obveza”. Pitanje je hoće li g. Rubio iskoristiti svoju propovjedaonicu u Münchenu za još jedno ukoravanje ili za skiciranje izvedive vizije za nastavak transatlantske sigurnosne suradnje.

Sjedinjene Države trebale bi surađivati ​​s NATO-om čak i ako to smanjuje njihovu predanost pružanju europske sigurnosti. Washington bi trebao ostati središnji dio zajedničkih napora za okončanje rata između Rusije i Ukrajine i osiguranje budućnosti Ukrajine, jačajući istočne i sjeverne bokove Europe te proširujući prodaju oružja i vojnoindustrijska partnerstva.

Najvažnije pitanje je Ukrajina. S obzirom na deklarirani cilj administracije da prebaci teret europske sigurnosti na Europu, bilo bi mudro uspostaviti jasan i ambiciozan stav o ulozi Europe u održavanju bilo kakvog konačnog mira.

Europa mora donijeti vlastite teške odluke.

Ideja jače, bolje integrirane Europe, koju su zamislili predsjednik Francuske Emmanuel Macron, Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, i drugi politički čelnici, ostaje bolno teorijska, sputana birokratskom inercijom bloka. Bivši talijanski premijeri Mario Draghi i Enrico Letta, među ostalima, već su definirali ciljeve: jedinstveno tržište kapitala, inovacijski ekosustav na cijelom kontinentu, obrambenu industrijsku bazu koja nadilazi nacionalne granice i upravljanje posvećeno više produktivnosti i ulaganjima nego procedurama i prekomjernoj regulaciji. Iza ove vizije stoji zamah. Ali “strateška autonomija”, kako je nazvana, zahtijeva političke kompromise, poput obrambene mobilizacije, deficitarne potrošnje, smanjenog suvereniteta i neravnomjernih dobitaka, koji ostaju blokirani uskim interesima mnogih država članica.

Hvalevrijedna predanost saveznika NATO-a većem trošenju nije dovoljna. Europske zemlje moraju prekinuti svoju sklonost podržavanju izoliranih projekata nacionalne obrane u korist sklepane kontinentalne obrambene industrijske baze. Moraju više trošiti na regrutovanje i obuku oružanih snaga, a ne samo na kupnju oružja. To će zahtijevati teške odluke u vrijeme kada Europi nedostaje snažno političko vodstvo.

Uspjeh bi donio vlastite izazove, ne samo kontinent prepun brzo naoružanih sila. Vojna potrošnja Njemačke u 2025. već premašuje potrošnju bilo koje druge europske zemlje i četvrta je najveća u svijetu. Britanija, Francuska i drugi morat će se prilagoditi Europi koju definira snažna njemačka vojska, nešto što osnivači Minhenske sigurnosne konferencije teško da su mogli predvidjeti.

Izgradnja europske strateške autonomije i novog, trajnog odnosa sa SAD-om trajat će više od tri dana u minhenskom hotelu Bayerischer Hof.

Najgori ishod bio bi daljnje prepirke bez opipljivog napretka. U suprotnom, konferencija osnovana 1963. godine radi koordinacije savezničkog obuzdavanja Sovjetskog saveza sada riskira da postane mjesto ne za jačanje zajedničke sigurnosti, već za transatlantske brakorazvodne postupke.

(Autor je predsjednik američkog think-thanka Vijeće za vanjske odnose)