Višegradski Jevreji: Šta znamo o ovoj etničkoj i vjerskoj zajednici u Andrićevom kraju
Postoji mišljenje da su se u Višegradu prvi Jevreji pojavili tokom izgradnje ćuprije. Mjesto se nalazi na dobrom položaju. Pogodno za trgovinu kojom su se bavili. No, nisu se na tom prostoru duže zadržavali. Situacija se nešto mijenja podizanjem mosta. Kasaba postaje važna na putu prema Istanbulu. Znatno je bilo više putnika i trgovaca. Međutim, i dalje ne postoje podaci o stvaranju nekog židovskog naselja.
Zanatlije i trgovci
Iako se ova etnička i vjerska zajednica pojavila na bosanskom tlu u 15. stoljeću, zajednice Mošeovog naroda u Andrićevom kraju djetinjstva nije bilo sve do 19. vijeka. Poznato je da su tada obitavale porodice Papo, Kamhi i Romano. O kojem se broju življa radi ne može se govoriti. Podaci nisu pouzdani. Ono što se zna jeste da su se bavili zanatstvom i trgovinom. Sefardi. Prilagođeni orijentalnom okruženju podrinjske varoši. Doseljavaju se ponajprije iz Sarajeva. Popisom iz 1879. u kasabi živi 37 Židova.
“Tokom 1884. godine dozvole za otvaranje trgovačkih radnji dobili su Isak Pinto, Jakob Levi, Mordo Isak Kajon, Isak Elijas Levi, Avram Papo i Isak Papo”, zapisala je Divna Vasić, nekadašnja direktorica Srednje škole “Ivo Andrić” iz Višegrada. Povjesničarka tamošnjih Jevreja. “Nekoliko godina kasnije radnje sa mješovitom robom registrovali su Josef Gaon, Haim Levi, Mošo Levi, Gabriel Papo i Santo Papo.”
Popisom 1885. mjesto nastanjuje 145 stanovnika Mošeovog naroda. Godine 1895. broj se kreće do 177, dok je 1910. stigao do 265. No, ne treba zaboraviti da se krajem 19. i početkom 20. stoljeća u višegradski život uključuju i Aškenazi. Naseljavaju se iz Češke, Galicije, Mađarske i Poljske. Prije svega iz ekonomskih potreba. Varoš u kojoj se Rzav ulijeva u Drinu, veliko je gradilište. Izgrađuje se pruga Sarajevo - Višegrad. Krči se šuma i eksploatišu rudna bogatstva. Također, uređuju se putevi i podižu zgrade. Nastaje grad.
Vasićeva navodi da je Jozef Šajber bio trgovac, “vlasnik ciglane i uspješan hotelijer. Lavoslav Šperling i Anton Škarda osnovali su u Dobrunu fabriku za proizvodnju kalafonija, katrana, a kasnije i terpentina”. Trgovac duhanom je bio Leopold Langa, a “Jakov Cveker je imao zlatarsku radnju...”
Nadalje, pomenuta profesorica jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika konstatuje da su Aškenazi “ostali upamćeni u istoriji Višegrada kao prvi vlasnici lokala i gostionica”. Loti Celermajer i Abraham Celer “otvorili su hotel pored ćuprije, a Jozef Šajber i Samuel Sigman u glavnoj ulici”.
Apotekari, fabrikanti, hotelijeri, ljekari, trgovci, učitelji i zanatlije, bila su zanimanja višegradskih Jevreja. Porodična imena po kojima se mjesto počelo prepoznavati, između ostalih, bila su Altarac, Baruh, Celermajer, Cvejher, Finci, Gaon, Kajon, Kamhi, Klinger, Koen, Levi, Majer, Papo, Pinto, Rajner, Romano, Šafel, Šperling, Šrajber i Vajs.
Groblje je osnovano 1889. Svetište se nalazilo na kraju čaršije. Na putu prema Megdanu. No, kada je krenulo pravljenje pruge, izmješteno je na lokalitet Okolišta. Na lijevoj obali Drine. Pokraj starog puta Višegrad - Sarajevo. Bilo je oko sedamdesetak sahrana. Vidljivo je oko pedesetak spomenika. Neki su dobro očuvani, drugi su polomljeni. Na nekim se informacije mogu pročitati. Na drugim je to teže.
Narod Moše, zakonodavca i proroka, kroz povijest je posjedovao i predstavnike unutar gradske skupštine. Funkciju je obavljao Samuel Kamhi. Salamon J. Baruh u službi ga je zamijenio 1912. godine. Grebljem i danas pozornost zaokuplja zdanje od crnog mermera posvećeno pomenutom bosanskom Sefardu. Imao je osmoro djece. Otac je Kalmija Baruha. Svjetski priznatog hispaniste i poznavatelja sefardike. Osnovnu je školu završio u Višegradu. Skončao je u koncentracionom logoru Bergen-Belzen. Nobelovac mu je posvetio priču.
Narodnu školu, osnovanu 1880, pohađalo je pedesetak đaka. Predavačice su bile Serafina Celermajer i Jozefina Papo. Mladež je bila uključena u društva: Gimnastičko društvo Soko i Srpsko sokolsko društvo. Također, u prvim decenijama 20. stoljeća “Jevrejska omladina je svoje kulturne i sportske aktivnosti ispoljavala članstvom i radom u sokolskom pokretu (Soko Kraljevine Jugoslavije) i Radničkom sportskom društvu – Drina”, napominje Divna Vasić.
U toku Prvog svjetskog rata, ali i poslije, došlo je do većeg raseljenja Jevreja u druge krajeve. Mnogi se poslije svršetka studija više nisu vratili u zavičaj. Život su nastavili u Sarajevu, Beogradu, ali i u zapadnim državama. Ipak, zajednica je i dalje postojala. Godine 1921. u Višegradu je živjelo 265 Židova. Od toga 178 čine Sefardi. Aškenaza je bilo 87.
Središte kulturnog i društvenog života naroda poznatog po knjizi bila je čitaonica. Osnovana u drugom desetljeću prošlog vijeka na inicijativu trgovca Arona Altarca. “Nije imala svoj odbor, već je nju vodio i rukovodilac bio Aron Altarac”, objašnjava Vasićeva. “Svi Jevreji bili su učlanjeni i okupljali su se svakog petka i subote, čitali knjige i novine, priređivali razne igranke i sijela.”
Ne zna se tačno kad je prestala raditi. Pretpostavlja se da je to bilo 1936. ili 1937. Prema podacima Jevrejske opštine Višegrad, godinu prije Aprilskog rata mjesto je nastanjivalo svega 110 Židova.
Drugim svjetskim ratom zajednica je ruinirana. Sinagogu podignutu 1905. na temeljima starog i dotrajalog hrama u podnožju Bikavca na desnoj obali Drine, u dijelu čaršije koji se nekada zvao Kazanferbegova mahala, okupatori su opljačkali. Dijelom i uništili. Knjige su upropaštene i spaljene. Nije to bio prvi put da je templ trpio devastiranja. I nakon Velikog rata, objekat je bio oštećen. Docnije se uspio obnoviti. Zadovoljavao je potrebe vjernika. Posljednji rabin je bio Josef Levi.
Za vrijeme pogroma i Hitlerovog razaranja zajedničke države Južnih Slavena, sinagoga je rabljena kao magacin. Docnije i kao štala za konje. Poslije holokausta, u njoj su se nalazile krojačke radnje. Docnije, služila je kao gradski arhiv. Potom i kao ured Općinskog crvenog krsta. Sada je tu lokalna kancelarija Boračke organizacije Republike Srpske. Godine 2013. na zid je zgrade postavljena spomen-ploča. Svjedoči o prvobitnoj namjeni objekata. Podsjeća na istoriju, na stanovništvo koje nedostaje.
Avramova obitelj
Dok je istrebljenje Židova uzimalo maha, 1943. omladina i studenti najstarije vjere u jednog boga, vidjeli su svoj spas u borbi za bolje sutra. Odlaze u partizane. Usto, dvadesetak obitelji utočište je pronašlo u Crnoj Gori i Sandžaku. “U aprilu 1943. godine, grupa izbjeglih Jevreja odlučuje da se zbog sigurnosti prebaci u Podgoricu, gdje ih je Gestapo 12. februara 1944. uhapsio i sproveo u Beograd, a zatim u koncentracioni logor Bergen-Belzen”, veli Divna Vasić.
U tom je kampu skončao najveći broj Jevreja Višegrada. Također, istrebljeni su i u logorima Jasenovac, Đakovo i Sajmište. Nakon rata u Andrićev se grad mladosti vratila samo jedna porodica. Obitelj Avrama Romana. Njegova supruga je Bukica Romano. Od sjeničke porodice Montiljo. Posljednja Židovka u kasabi. Umrla je 2017. Ukopana na već pomenutom groblju svoga grada.
