Vikend za Oslobođenje
Umorio sam se. Svi me traže i zovu, a niko da upita kako sam. Svi misle da je meni najlakše zato što dva dana radim, a pet odmaram. Nije tako. Dva dana radim, jedan se odmaram, a četiri dana se pripremam za ona dva. Kad dođe kraj godine, onda nemam ni taj jedan. Još je gore i grđe kad nagrnu godišnji odmori. Svima dobro, a ja udahnuti ne mogu. A šta da ti i pričam? Navikne čovjek i na gore, a da ja neću na ovo svoje.
Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže Vikend, koji nikada nije bio ovoliko tražen. Nekada su ga, dodaje Vikend za naš list, ljudi zazivali tek četvrtkom, a danas ga traže već u ponedjeljak. Penzioneri su davno rekli: Nikad prvi, a svaki dan Nova godina. Tako je i njemu. Radnim danima je lakše iako ih je više, jer od njih svi očekuju da što prije prođu. Od vikenda svi traže da traje najmanje četiri umjesto dva prekratka dana.
Kada ste posljednji put bili na godišnjem odmoru?
- Nikada. Za mene, kao ni za vas, godišnjeg odmora nema.
Kome je teže: radnim danima ili Vama?
- Meni.
Zašto?
- Rekao sam Vam već: mene svi proklinju zato što sam kratak. Da se razumijemo – proklinjali bi me i da sam dva puta duži. Kad bi cijela sedmica bila vikend – opet bi me bilo malo.
A ima li Vikend svoj vikend?
- Gotovo nikada. Moj vikend je ponekad ponedjeljak, ali i to crveno slovo meni rijetko pada u kalendaru. Otkako hodam svijetom, nikada nisam sastavio dva dana odmora.
Baš nikada?
- Baš nikada. Svi su moji dani radni. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak i petak bar odmore kad ja nastupim, a ja jedva noge pružim kad prođem. Ako sastavim cijeli ponedjeljak u krevetu, vodim to kao godišnji odmor. Najčešće mi i taj ponedjeljak prisjedne, jer moram ranije da počnem sa pripremama.
Kakve su to pripreme? Kako se uopšte pripremate?
- Imate li Vi neko lakše pitanje? Ni meni samom nije jasno šta se sve dešava. Jedni se, recimo, spremaju za lov. Njima valja sve nabaviti: hranu, piće, nove karte (jer su se stare izlilaze od pretjerane upotrebe), suvih i vlažnih drva, vreće za spavanje, rezervne majice. Drugi, opet, jedva čekaju da izađu u petak. Njima treba opeglati košulju, zamijeniti pertle na cipelama, uzeti kafetin da prevare mamurluk. Treći bi samo da se pruže. Njima valja promijeniti posteljinu, skuvati kafu ili čaj, izabrati knjigu ili film…
Dosadi li Vam tako evo već dvije hiljade i kusur godina?
- Ne dosadi. Mijenjaju se ljudi, pa se mijenjaju i navike. Nikada nije isto. Umorim se, ali ove su noge navikle na tu trku. Najlakše je kada ljudi znaju šta hoće od mene. S njima mi je, što biste rekli vi mladi, “mekano”. Muka je kad moram da razmišljam umjesto njih. Ili kada u osam hoće jedno, a u devet nešto sasvim osmo. Takvima se nikada ne može ugoditi. I kada im je najljepše, vazda kukaju. Nedavno sam, nema tome ni dvije sedmice, vodio dvije djevojke u Budimpeštu. Samo ptičijeg mlijeka nisu pile, ali džaba: nisu prestale morogati cijelim putem kući.
Ko je češće nakrivo nasađen: muškarci ili žene?
- Mogu Vam reći kome je lakše ugoditi, ali ne znam da li je to odgovor na Vaše pitanje.
Može i tako. Kome je lakše ugoditi?
- Ženama nije.
Kada biste mogli otići na vikend, gdje biste otišli?
- Još jedno teško pitanje. Ne znam. Svijet je veliko dvorište. Ima tu svakakvog gada, ali i mnogo ljepota. Najradije bih negdje uz vodu. Može more, može i rijeka. Samo da se čuje kako talas sustiže talas. Nekada sam bio za lumpovanjâ, radovale su me noći pune duvanskog dima i alkohola, ali i to, valjda, prođe.
Jeste li se ikada posvađali sa radnim danima?
- Naravno. Na nož. U krv. Jesmo mi iz iste kuće, ali oni se prema meni uglavnom ponašaju kao da sam siroče. Nema dušmanina dok ti ga majka ne rodi. Oni stalno govore da sam ja njihov blijedi i jadni produžetak. Vikend za njih nije ništa drugo do premosnica između dvije radne sedmice. Trenutak u kojem oni hvataju vazduh. I de ti sad njima objasni šta ljudi misle o njima! A i Vi znate čega im se sve nabroje kad osjete da se ja bližim kraju.
Meni je najslađe kad dođe Veliki Petak, jer se onda sve vidi. Prvu polovinu tog petka ljudi kunu, drugu polovinu blagosiljaju. Do tri sata samo psuju, jauču i kunu, a poslije tri pjevaju, skakuću i pocupkuju. A ne moram da Vam govorim šta se dešava ako je i ponedjeljak “veliki”. Ovo petoro bi me pojelo od bijesa da prije toga ne pojedu sebe od muke.
Šta se promijenilo u zadnjih pedeset godina?
- Nekad je svaki dan bio vikend. Sad je često svaki vikend radni. Nekad sam dolazio tiho k’o Doc Holliday, sad nastupam sa trubačima. Ubrzanje tek slijedi. Meni se čini da ćemo uskoro doći u vrijeme kada ćemo u jednom vikendu trošiti dva, ali ni to neće biti dovoljno. Ja više od ovoga svakako ne mogu.
