Uz suzu za Halida
Ilustracija: Mahmud Latifić
Mislim da su sve lijepe riječi kojima želimo opisati ljudsku dobrotu i veličinu jednog čovjeka potrošene. Što se pak suza tiče, gledajući masovna okupljanja i žal sa Halidom, pomislih: kad bi sve te suze pale u opjevanu rijeku, Miljacka bi, siguran sam, mostove odnijela.
I od te pjesme ću, evo, početi.
Prvi put sam je čuo u ateljeu Mersada Berbera u Zagrebu. Završili smo intervju, a Mersad me pita:
“Jesi li slušao ovu novu Halidovu?”
“Koju?”
“Miljacka.”
“Nisam.”
“E, sad čuj...”
I onda je Berber, k’o sad ga gledam, pustio pjesmu, raširio ruke i u ritmu počeo poskakivati.
Nazovem nakon Halidove smrti Berberovu suprugu Adu. Tema kojom počinjemo priču: Halidov odlazak. Ispričam joj kako sam kod Mersada slušao “Miljacku”.
“Joj, Toni, on je danima slušao tu pjesmu u vrijeme rada u ateljeu. A onda mu nije bilo dosta, pa bi sišao u vrijeme odmora i opet puštao ‘Miljacku’.”
Kad sam se zadnji put čuo s Halidom, pitajući ga da li će biti u Sarajevu u vrijeme filmskog festivala, rekao mi je glasom u kome sam osjetio tegobu i skoro pa bespomoćnost: “Toni, nije dobro sa mnom... A i Sejda mi je slabo...”
Slutnju mi je sutradan potvrdio Nijaz Skenderagić: “Evo, maloprije sam pričao sa doktorom Hirošom... Ono najgore je, metastaze...”
Onda su uslijedili dani poplave molitvi, podrške, nade svih onih koje je dotakla vijest o Halidovoj bolesti. Oni bliži oko njega su znali.
Said Čolpa, s kojim je Halid prijateljevao decenijama, kaže mi: “Čujem da je pitanje vremena kad će Halid otići. A mogu da zamislim, kad ode, to će biti nacionalna žalost.”
Pogriješio je u mjeri: nije bila nacionalna, nego internacionalna.
A kad se saznalo za Halidovu smrt, opet zovem Saida.
“Ma šta ću ti reći, Toni, jutros me zove Peca. Dobije me i počne da plače... onda krenem i ja da plačem... pa me on prekinu: Haj, čućemo se kasnije.” Bol njemu bliskih prijatelja za koju nema riječi, naprosto kondenzovana i pretočena u suzu.
Koliko puta su samo ponovljene Halidove riječi da mu je važnije da bude upamćen kao dobar čovjek nego kao dobar pjevač. A bio je i ostaje upamćen u obje misije.
Svjedočio sam i sam, oh koliko puta, Halidovoj veličini i omiljenosti kod ljudi i onda jednom, a ima od toga desetak godina kad smo krenuli iz Sarajeva u Ljubljanu, Halid, Nijaz Skenderagić i ja, stigavši u Ljubljanu, u meni se javila želja da i ja, inače nesklon pisanju pjesama, napišem jednu koja će biti baš od njegove duše sazdana. Bili smo negdje oko Doboja, kad je Halid malo više stisnuo gas pa ga dočekala podignuta policijska palica “Stop”. On zaustavlja automobil, otvara prozor i onako, svojim ležernim, prijaznim glasom kaže: “Zdravo, buraz, kol’ko sam dužan?”
A policajac gleda, spušta palicu i kaže: “Pa gdje ću takvom čovjeku naplatiti. Sretno vi dalje putujte.”
Pa gdje god smo zastali, da li u restoranu jer smo ogladnjeli i poželjeli da l’ na graničnom prelazu gdje smo morali... svi ga prepoznaju i svi mu se dive.
I onda Halid pričao i to je opetovana i poznata priča kako je posebno osjetljiv na svoje romanijske komšije, pa ako mu se neko požali, on zna da ga je istinska muka natjerala i odmah ide, puni gepek najpotrebnijih namirnica i vozi tamo gdje je neimaština do grla došla.
Pa onda ta njegova ljubav prema Bosni.
Pa pjesma s kojom je ostao vječito mlad.
Pa... nekakav moj zaključak o životu Čovjeka i Pjevača.
Sve sam to nekako u stihove pretvorio. I objavio u jednoj od svojih knjiga. A čine mi se vrijednim ponavljanja.
Godine su odnijele mi mladost
Vrijeme uze što vremenu spada
Ostala mi moja pjesma radost
I s njom duša ostala mi mlada.
Volio sam miris svoga sela
skromne ljude planinske gorštake
u srcu mi bila Bosna cijela
i s njom dijelih tuge i merake
Kada dođe vrijeme da se ide
kad izgubim tu bitku bez boja
preko rijeke planina i mora
amanet će ostat pjesma moja.
Ima i refren:
O mladosti o radosti
o strasti o slasti
sve što nekad bjesmo
ti ćeš biti svjedok
draga moja pjesmo.
Halidov mezar kao da postaje svetiše. Sjećanje će trajati ko zna koliko. Kao što traju turbeta širom Bosne. Možda se dogodi da taj mezar dobije naziv Halidovo turbe. A možda bude i meni bliži naziv: Dobri Halid.
Nagađam, bože me oprosti.
A čini mi se da kao rijetko ako, ako je ikada iko, Halid ostaje da živi u kolektivnom sjećanju.
I ja sam imao čast biti sa tim dragim čovjekom.
