Uz odlazak Mumtaza Ace Ljumića

Šta odvaditi iz velike priče, odnosno razgovora koje sam snimao u staračkom domu u Göteborgu, u perifernom dijelu ovog grada pod nazivom Angered? Do doma me danima vodio Saša Ljumić, sin Bere i Mumtaza, zvanog Aco. Bera je ostajala u svom stanu, a Saša i ja išli smo kod tate, sjedili s njim u velikoj, samo njegovoj sobi, sa kuhinjom i kupatilom, ili u prostranijem dijelu predviđenom za ručak i druženje, a obično je bio prazan u predvečernje sate kad smo Saša i ja stizali.

Koliko god taj starački dom bio ugodan, miran, čist kao apoteka, ipak je to stanica, obično posljednja u ljudskom životu, koja u meni uvijek i svugdje budi neku nelagodu.

No, sretna okolnost zvala se Aco Ljumić, naš domaćin, blag i prijatan sagovornik koji mi je listao stranice svog zanimljivog života. Ja pitao i onda slušao, a nebrojeno puta smo se od srca nasmijali.

Govorio je tihim glasom, nekako zasanjano, a rečenice mu bile jasne, promišljene, tekle su u sporom ritmu, kao neka tiha, baladična muzika.

Hodao je takođe sporo, bolesti su učinile svoje, ta preživio je i evo živi iako su mu prije četrdeset godina, nakon prvog dijagnosticiranog raka, predvidjeli skori kraj života. Od tada otkrivena još dva i doktori se čudom čude kako to Aco još uvijek živi.

A ni traga od tuge ili brige na licu pravilnih crta, žive oči i usne svako malo razvučene u osmijeh. Sve je Aco posložio, svemu dao smisao, časno proživio punih osamdeset. Pronio i prenio roditeljsku štafetu, odgajajući vlastita dva sina, na koja je ponosan.

“Moji su iz Sjenice, ugledna i bogata familija smo bili. Imali smo, recimo, prvi radio u mjestu, a naš otac nam je dozvoljavao da slušamo sve radiostanice, navikavajući nas na taj način da tražimo sami istinu. A nije to bilo lako u ono vrijeme kada su ljudi podlijegali propagandi. Tako sam i ja svoje sinove odgajao, rekao sam im - ono što želim i očekujem od njih su samo dvije stvari. Prva da imaju cilj kojem streme i druga da putem ka tom cilju ne zaboravljaju ljudskost.”

S koliko je samo ponosa govorio Aco o svojim sinovima. No, do njihovog dolaska na svijet sam je prošao vlastitim putem, a nakon kratkog osvrta na rano djetinjstvo u Sjenici i pravilne odluke njegovog oca da proda tamošnju kuću: “Sjenica je ipak provincijsko mjesto, a otac je mislio o nama, trojici svojih sinova, pa je prodao kuću i preselio familiju u Sarajevo, na Vratnik. Grad je grad i perspektiva je ružičastija”.

Bio je ljetni dan kada se kamion sa stvarima i porodicom Ljumić zaustavio na Vratniku. Otac i braća se zabavili oko istovara, a njega vratnički mali mangupi nagovore da se spuste na Bembašu, na kupanje.

“Sišli smo do bazena, ja sam bio samo u kupaćim gaćicama i onda smo se kupali, kad odjednom nigdje mojih novih prijatelja. Ostavili me. I ja sam onda krenuo tražiti taj Vratnik i usput pitao prolaznike da li znaju gdje je kamion kojim smo doselili u Sarajevo?”

Prva lekcija. Nimalo prijatna. Ali, vrijedan, bistar i pametan je mali Aco. Uskoro se isticao u školi, posebno darovit matematičar. Odolio je izazovima ulice, bio dobar sa svom rajom, ali shvatio i prihvatio očev savjet da je škola najvažnija. Kao mlad svim srcem prihvatio marksističku ideologiju “i danas ja ne odustajem od te ideologije, ali jedno je marksistička teorija, a drugo praksa. Da bi se ideologija ostvarila, mora se ljudska svijest podići na razinu da je razumije i prihvata”, isticao se kao omladinski aktivista i već u gimnaziji postao lider. Izabrali ga za komandanta omladinske radne akcije. Najprije lokalne, gradili sarajevski vodovod i tramvajsku prugu od Stare stanice prema Ilidži, a potom dolaze sve veće i brojnije: autoput Bratstva i jedinstva, Banjaluka nakon potresa, Skoplje... Eh, bila je to mladost nošena krilima ideala.

Dogodila se i ljubav sa Sarajkom Berom, romantična priča za kakvom mladi ljudi uvijek čeznu. Došao na svijet prvi sin Jasmin.

Kad se vratio iz vojske, dočekali ga partijski kadrovici. Pa mu jedan nudi neke funkcije, a on, drčan i svoj, kaže mu: “Neću ja prihvatiti to što mi ti nudiš, ne želim da budem tvoj dužnik, sam ću se odlučiti i sam izabrati”.

Eh, šta je sve i s koliko samo uspjeha radio Mumtaz Ljumić, zvani Aco, u svom Sarajevu. Organizator gitarijada, rukovodilac u Skenderiji, direktor Jugoslovenske turističke berze... hvaljen, nagrađivan, omiljen.

Sarajevo ga je voljelo i on je volio Sarajevo. A sudbina ga dovela u Švedsku, nakon dramskih epizoda u Hrvatskoj, pa Njemačkoj.

“Kad smo prelazili iz Njemačke u Švedsku kao izbjeglice, predstavnici vlasti me pitali da li želim azil? Prevodio neki momak iz Beograda. Meni taj azil zvuči nekako ponižavajuće, pa ja rekao da ne bih... A taj momak mi onda kaže, da sam ja preveo da ti odbijaš azil, ti više nikada ne bi mogao u Švedsku ući. A vidi sad i ovo, ovdje smo ostvarili novi život, Švedska nam dala i šansu i mogućnost, a apsurd je u tome da sam ja cijeli svoj život gledao na taj kapitalistički svijet nekako kritički i nepovjerljivo, a evo Švedska me primila, pa vidiš i u ovom domu, kao majka.”

I tako sam, kako rekoh, evo skoro će dvije godine od toga, danima sa sinom Acinim Sašom Ljumićem odlazio u starački dom. Iz njegove priče istrgnuo fragmente.

Kasnije sam se često čuo sa Acom. Uvijek mi drago bilo čuti njegov glas i slušati mudrost pravog stoika kakav je on bio.

Onda, najednom, Aco mi se ne javlja.

Prije neki dan javi mi Saša. Umro Aco.

“Imao jednu tešku operaciju prije dva mjeseca, malo mu se stanje poboljšalo, a onda počele komplikacije. Posljednje jutro pozvao doktora i osoblje doma. Rekao im da više ne troše resurse na njega. Zahvalio im za sve što su učinili za njega i rekao: Ja sada želim da spavam. Zaspao i nije se više probudio.”

Prenesem Pavlu Pavloviću tužnu vijest. Znajući da je poznavao i sarađivao s Acom. A on mi napiše:

“E, baš mi je žao. Ne bi Skenderija bila što je bila da nije Aco tamo rukovodio, ne bi Jugoslovenska turistička berza bila šta je bila da nije bilo Ace. Ne bi slastičarna Palma bila toliko uspješna da bratu nije pomogao Aco sa idejama i marketingom... Puno je dragi Aco zadužio Sarajevo.”

E, u to svoje Sarajevo vraća se Aco na vječni počinak. Na groblje Lav, u ponedjeljak, 6. aprila, baš na rođendan grada o kojem mi je s toliko ljubavi i žala govorio.