Urbana forenzika: Baškultura

O gradu mogu misliti i govoriti samo oni koji ga vole, rekao je Bogdan Bogdanović.

Baščaršija je identitetska odrednica historijskog Sarajeva i načina života koji nas je definirao. Urbana organizacija zasnovana je na jasnoj podjeli na donji grad ili downtown, pozornicu dnevnog pulsiranja života, i mahale – mjesta na koja se odlazi u mirnije doba dana. Sarajevo je nastalo na premisi otvorenog grada, punog zelenila i vode. Nije to bila opasana srednjovjekovna utvrda, nego jedan od većih centara trgovine ove regije. Ta urbana matrica je i odrednica našeg mentaliteta.

“Mutav bi na čaršiji progovorio!”, govorili su.

Tu je teško biti depresivan. Okruženi ste ljudima, što stvara osjećaj sigurnosti u gradu. Čuvena urbana sociologinja Jane Jacobs, u knjizi “Smrt i život velikih američkih gradova”, prokletstvo savremenog američkog grada vidi u nedostatku “očiju na ulicama”. Vidjeli smo kako su jezovito izgledali opustošeni gradovi za vrijeme “Corona dinastije”, kada smo u tom eksperimentu saznali šta znači totalitarna država.

Baškultura iz naslova zamišljanje je novog urbanog prostora. Mogao bi to biti novi nukleus, koji bi svojom pozicijom i odnosom prema starom dijelu grada, kao i prilaznim tokovima, imao potenciju da stvori novo kulturno trgovište, odnosno mjesto razmjene.

Baškultura, to je mjesto gdje se bitne kreativne energije, na tragu logike organizacije stare čaršije, koncentrišu da bi se u zdravoj kompeticiji i sinergiji dopunjavale. Predlažem kulturno-kongresno-umjetnički centar s pratećim galerijama i salama za vježbanje i edukaciju. Ovaj prostor ima mogućnost da zadovolji sve neophodne uslove i time nadvlada nekulturu, da i ovim generacijama učini mogućim stih iz pjesme Kemala Montena: “Zajedno smo rasli, grade, ja i ti.”

Urbanista treba gledati na grad kao što se gleda u fildžan

Znamo da su naši ljudi voljeli da im neko sposoban u tragovima kafe čita naznake budućnosti. Grad je živa materija, organizam koji traži da se stalno prepoznaju njegovi novi tokovi i preobrazbe, da se o njemu misli u prošlom, sadašnjem i budućem vremenu.

Na ovo pisanje ponukala me vijest da su opet pokrenute inicijative za smještaj kongresne dvorane na Marijin-Dvoru. Bez obzira na respektabilan skup koji je o tome diskutovao, a koji je okupio načelnik Općine Centar, mislim da o tome treba voditi niz širih javnih rasprava. Možda čak organizovati radnu konferenciju ili simpozij. Potreba za ovakvim kulturnim objektom pitanje je veće od formalne namjene projektovane zgrade i nadilazi čak i raspravu o tome što Sarajevo znači kao grad. On treba cijeloj državi i generacijama koje će odgojiti.

Kada su mudrog Churchilla pitali zašto obnavlja objekte kulture u razrušenom Londonu dok narod ima egzistencijalne potrebe, on je odgovorio da, ako to ne obnove, neće imati šta braniti. Ponavljam da mi nemamo državnika koji misle o sljedećim generacijama, nego političare koji misle o sljedećim izborima, kako je to opisao i Bernard Shaw.

Imamo nasušnu potrebu za kvalitetnim kulturnim centrima upravo zbog podizanja i kultivisanja budućih generacija. Znala je to bivša država, pa je i svaki manji grad imao svoj dom kulture – kakav naslov za kuću koja udomi kulturu. Kina je posljednjih godina među zemljama koje najviše ulažu u obrazovanje i kulturu. Njeni univerziteti sad su u vrhu svjetskog standarda, a obrazovanje nije dostupno samo bogatima. To je njena osnovna prednost, a ne proizvodnja, kroz koju se pojednostavljeno predstavlja na Zapadu.

Upravo kulturom smo se odbranili i zahvaljujući njoj preživjeli onu fizičku destrukciju, uz napomenu da mentalna još traje, a ove godine se intenzivirala. Na poniženja i dehumanizaciju, koje ovaj narod svakodnevno doživljava, ljudi koji nas predstavljaju ne znaju odgovoriti u javnosti. Izuzetak je nekolicina novinara. Oni se samo prepucavaju, dok programirane politike s Istoka i Zapada ovladavaju nama i našim svjetonazorom.

Neophodno je vratiti se jednom od najjasnijih činitelja identiteta, kulturi. Prije nego se počnemo baviti prijedlozima mogućeg budućeg kulturnog središta Sarajeva i države, bit ću slobodan skrenuti temu na položaj kulture u današnjem globalnom selu i na promjenu paradigme kojoj svjedočimo.

Knjiga “Civilizacija spektakla”, nobelovca Maria Vargasa Llose, jasno asocira na “Društvo spektakla” Guya Deborda, čije proročanstvo živimo. Spektakl je diktat iluzije nad stvarnim. U civilizaciji spektakla, kralj je komičar. Mario Vargas Llosa daje jasnu sliku frivolnosti stanja kulture. Početni esej u toj knjizi poziva se na Notes Towards the Definition of Culture T. S. Eliota iz 1947. godine, koji je naslutio da će kultura postati suvišna. Plašio se demokratizacije kulture i insistirao na hijerarhiji u kulturi, jer to je - po njemu - bio uslov njenog opstanka. Amila Ramović, profesorica na Muzičkoj akademiji i naša draga vila kulturne scene, savjetovala je sljedeće: ne pravimo prosječne pozorišne predstave, jer ćemo tako napraviti prosječnog konzumenta kulture.

Današnja kultura je ustvari “kultura razonode”, ona je dokaz da se u ovoj civilizaciji čovjek ne sastaje sa sobom i da, kao u igricama, samo skakuće iz slike u sliku. Ko je jednom posjetio Dubai, svjestan je toga. Tamo treba otići – kad ga vidiš, postaje jasno da je naša Bosna satkana od stvarnih vrijednosti. Zato sam velikim investitorima i ekselencijama u Dubaiju rekao: “Vi imate pare, a mi sve što vi nemate. Pa vidite ko ima!”

Za projektni zadatak treba mi genijalac, a za dizajn malo talenta, govorio je karizmatični prorok moderniteta, Le Corbusier.

Sada dolazimo do bitne poruke ovog teksta. Prijedlog da se koncertna dvorana pozicionira na Marijin-Dvoru nerealan je iz više razloga. Prvi je trenutno stanje. Sve što je izgrađeno zakucalo je onaj prostor i odredilo ga. Nema više mogućnosti smještanja takvog reprezentativnog prostora. Marijin Dvor je sada veliki saobraćajni tromb i mjesto nervoze u gradu. Inače je cijeli taj čuveni kvadrant svima nama potpuna nepoznanica. Bilo je toliko konkursa i govora o tom prostoru, a opet, pored svih današnjih mogućnosti prezentacije, mi ne znamo kako će izgledati.

Sjećam se posjete zavodu za planiranje Šangaja. Nas dvadesetak arhitekata iz Sarajeva bilo je na ekskurziji i zvanično smo primljeni s poštovanjem. Bili smo fascinirani kad smo u velikoj auli sa slikama budućeg Šangaja ugledali maketu užeg centra tog megapolisa – na cca 300-400m², s obilaznim rampama i pratećim ekranima. Na prezentaciji je prikazano šta je urađeno, kao i predviđanja još neizgrađenog. Bila je to demonstracija pristupa nezamislivo većem gradu u odnosu na Sarajevo.

Zamislite takav prikaz Marijin-Dvora! Da u nekoj auli stoji maketa, slike, kao i komentari budućnosti tog prostora. Kvadrant već traži projekte sanacije, jer ono izgrađeno je fragmentirano. Zbir je to nasumičnih objekata, čija upotrebna vrijednost ne opravdava njihovu anemičnost za identitet grada, rekao je Dževad Karahasan.

Mi prznimo, mi ne gradimo

Marijin Dvor je najbolji dokaz koliko je naša politika bez jasne strategije. Bez gazde nema urbanizama. Kao da bi Haussmann, kao prefekt, za samo sedamnaest godina, od srednjovjekovnog Pariza napravio današnji grad, da nije imao ambicioznog Napoleona III. Mi, nakon trideset godina, nemamo kapitalnih projekata i budžet uglavnom trošimo na sitne politikantske usluge i socijalne zakrpe. Pogledajte danas objekte na Marijin-Dvoru – svaki ima svoje prilazne rampe za podzemne garaže pod objektom…

Taj potentni urbani potez trebalo je sagledavati odozdo prema gore. Sve je trebalo staviti pod veliku zajedničku garažu, napraviti aktivni suteren i u njegovom nivou riješiti saobraćaj, kao i snabdijevanje. Onda, da se od te zajedničke baze objekti po namjeni razdvoje na nivou prizemlja, kojim dominira pješak u parkovskom urbanom okruženju.

Nastavimo li ovako, napravit ćemo hrkljuš kao onaj oko hotela Holiday i Alte preko puta. Takav je bio potencijal kvadranta oko ASA bolnice. Ne znam kome je na um palo da locira bolnicu u najzagađenijem dijelu Sarajeva, bez zelenila i mogućnosti njenog budućeg širenja! Za referencu imate napušteni objekat davno započetog kliničkog centra iznad Šipa, na brdu poviše džamije na Kobiljoj Glavi.

Slično bi se desilo na već prenapučenoj lokaciji na Marijin-Dvoru. O idejnom projektu koji je predviđao da se koncertna dvorana smjesti u zemlju govorilo se mnogo. Imam iskustvo Cankarjevog Doma u Ljubljani, gdje smo gostovali s predstavom “Hamlet”, u režiji Harisa Pašovića. Glumci su morali, kao iz rudnika, izlaziti na svjež zrak, jer kondiciran zrak umara, bez obzira na kvalitetu. Zamislite sebe, po lijepom danu, na probama pod zemljom. Hvala velikoj Zahi Hadid na odabiru, ali ono nije lokacija za takav eksperiment. To bi bila gromada od objekta zakopana u zemlji, kao Titin bunker u Konjicu. To bi bila kuća koja bi morala raditi kao stroj, neprirodna kuća zvuka.

Pozicija remize i kuća RTV mjesto je budućeg kulturnog centra države

Svaki grad je organizam i mijenja se u unutarnjem pulsiranju. To je neminovno. Sarajevo ima velike probleme zagušenja u saobraćaju, jer broj učesnika prevazilazi mogućnosti protočnosti naše infrastrukture. O njoj, čini mi se, niko ne misli. Bojim se da smo se navikli, pa se svi u organizaciji ravnamo po predviđenim gužvama.

Otvaranjem kružnog toka na transverzali 9, koji je poprilično konfuzan, ovo mjesto sada ipak postaje najbrži ulazak u grad s te strane. Otvaranje budućeg Lidla, uz već afirmisani Bingo, dovodit će s te strane najmanje još dvadeset do trideset hiljada ljudi dnevno. Ako znamo da općina Novi Grad ima oko sto pedeset hiljada stanovnika i graniči s Ilidžom, koja ima oko osamdeset hiljada, kao i općinom Novo Sarajevo s devedeset pet hiljada, to je trenutno najfrekventniji saobraćajni nerv za najgušće naseljeno područje u državi. Taj do sad nezamijećeni dio grada postaje bitan za njegov razvoj.

Na toj lokaciji počelo se praviti stambeno naselje i to po vrlo lošoj urbanoj matrici. Znam to jer sam za Općinu predlagao smion plan za razvoj novih mahala (da ne bude, po engleskom, nekih resorta, gardena i towera). Upravo nizvodno od ove lokacije imamo veliki potencijal daljnjeg razvoja grada, a o tome se nedovoljno razmišlja. Kao da je taj prostor sklonjen.

Ovo mjesto traži urgentno reagovanje i to nije obaveza samo jedne općine, kao ni grada Sarajeva, nego države – ako na mjestu gdje se o njoj odlučuje ima sluha za to. Preko nove tačke sastajanja živaca grada bit će i najkraći put do aerodroma. Dakle, ovo je bitan izlaz i ulaz u Sarajevo. Ovo je neka nova kapija grada. Ova lokacija je dokaz one tvrdnje da urbanista mora skrbiti, biti u stalnoj brizi nad gradom, kao što doktor redovno obilazi pacijente.

Zašto je ova lokacija potencijal

Do ove lokacije imamo dobar javni saobraćaj. Sa sve tri strane nalaze se frekventne i protočne saobraćajnice. Poseban je odnos prema Miljacki, kičmi grada. Negdje nakon Vilsonovog šetališta, mi gubimo kontakt s rijekom koja nas definiše.

Lijevo se nalazi Otoka-Meandar, ranije definiran kao mješoviti kulturni, javni i stambeni centar, koji je bio predmet konkursa. Bilo je fantastičnih rješenja i u realizaciji se počelo po urbanoj matrici koja je pratila organizaciju renoviranja ujedinjenog Berlina. Nju je postavio tada vrlo aktivan i štovan arhitekta i dugogodišnji direktor Zavoda za planiranje Said Jamaković, koji nas je napustio. Velika je razlika između plana i realizacije, što jasno govori da nikakav konkursni rad ne garantuje konkretnost pri izvedbi. Sada je to poprilično konfuzan, a bitan prostor. Spas je u “pošumljavanju” – da se bezlični parkinzi sklone ili utope u prirodu. Ovaj lokalitet bi se mogao povezati s lokacijom o kojom pričamo. Šetnicom ispod mosta stvorila bi se zdrava rekreativna zona. Miljacka je tu razlivena i vrlo bistra. Tu plivaju patke i nalazi se veliki nasip, koji bi se dao zasjeći. Miljacku bi, inače, trebalo približiti gradu i građanima. Prostor današnje Remize se može spustiti i imati dodir s njom.

Pored pobrojanih prednosti ovog prostora, velika je potencija i blizina RTV doma, koji ima izgrađenih skoro 100.000m², od čega se koristi možda 20%. Povezati ove dvije lokacije mostom i rijekom bio bi veliki pomak u razmišljanju o gradu.

Dramaturgija prostora

Scenarij je najvažniji za dobar film. Tako je i s prostornim rebusima kakav je ovaj. Šta organizovano okupiti na ovom mjestu? Osim koncertne dvorane, tu bi svakako bio veliki kongresni centar, niz sala za probe i edukaciju i foajei s galerijama i ugostiteljskim servisom.

Tu treba biti i hotelski kompleks, kao i prostori za rekreaciju i dnevni boravak. Aktivirati zelene površine na krovnim ravnima, što je standard današnje arhitekture ovih namjena. Mogao bi to biti jedinstven parkovski rekreativni ugođaj, a uz kulturnu ponudu i namjenu tvorio bi danas nama neophodan javni sadržaj.

Koji tip kongresne dvorane

Edin Zubčević je na portalu Nomad dao briljantnu analizu o kongresnoj sali. On insistira na potrebi za takvim prostorom. Imao sam prilike pitati velikog violinistu, maestra Jovana Kolundžiju, koji prostor pamti po komforu performansa? Iznenadio se pitanjem, ali brzo je odgovorio. To su nesumnjivo stari crkveni prostori.

Za kongresnu dvoranu imamo dva specifična osnovna tipa, shoebox i vineyard. U kutiji, zvuk putuje od pozornice ka nama, a u drugoj organizaciji orkestar je u sredini, a okolo su lepezasto razvijene lože s publikom. Mana ove organizacije je da nekim izvođačima gledamo u leđa, da nema nekih scenografskih mogućnosti i on ne odgovara namjeni kongresne dvorane. Najbolji primjer za kutiju je čuvena sala Bečke filharmonije, a drugi je Scharounova genijalna sala u Berlinu, kao i skoro završena zgrada Filharmonije u Hamburgu, u potpisu čuvenog arhitektonskog tandema De Meurona i Herzoga. Kada se prezentira ova dvorana, uvijek se naglasi da je akustiku radio japanski stručnjak Toyoda. Ovakva sala mora isto tako imati najveće zahtjeve.

Velika dvorana Lisinskog u Zagrebu, sa 1.500 sjedišta, najpoznatija je u našem bližem okruženju. Nama arhitektima je to sada kultno mjesto, jer tu se dvadeset i više godina održavaju Dani Orisa. Zato je za diskusiju koji tip kongresne sale tu predvidjeti. Možda je manja kamerna dvorana potrebna isključivo za akustiku, kako je Zubčević mudro predložio, kao i da se takav objekat veže za muzičku akademiju.

Ne mislim da ovo društvo nema publiku za kongresnu dvoranu od 1.500 mjesta. Elitna kultura možda nije profitabilna, ali je neophodna. Elita je preduslov kulture.

Kako organizovati i koncipirati ovaj centar kulture

Dobro pitanje je pola odgovora! Ponavljam, prije raspisa konkursa trebalo bi izraditi probni projekat mogućnosti smještanja ovakvog kompleksa na ovu lokaciju. To je dobra praksa, jer konkurs nije uvijek odgovor. Konkursni rad koji zaslužuje prvu nagradu samo je onaj koji nadmaši projektni program, jer je vidio više. Da konstatujemo šta bi trebao imati budući kompleks.

Garaža – halvatna i velika

Ovakav kompleks mora imati respektabilnu garažu za prihvat gostiju hotela i posjetitelja kulturnih događaja, kao i za svakodnevne potrebe izvođača i tehničkog osoblja. Ovdje opet treba potencirati – lokacija ima dobru konekciju s glavnom saobraćajnom infrastrukturom. Pokušati izbjeći vanjsko parkiranje, koje skrnavi svaki javni prostor (vječna mana Skenderije). To bi bila i velika prihvatna garaža za dolazak u Sarajevo.

Koncertne dvorane

Jednu veliku dvoranu, kapaciteta oko 1.500 mjesta, kao i jednu manju akustičnu dvoranu od oko 350 mjesta. Njima su potrebni veliki foajei i galerije koje izlaze na ozelenjene krovove i tako ostvaruju kontakt s prirodom.

Prihvatni trg ili natkrivena pjaca

To bi trebala biti nova aula u gradu, kao ona na staroj željezničkoj stanici ili u Pošti na obali, Vijećnici, hotelu Holiday… Mi već imamo takve i pamtimo ih kao javne, ali nijedna od njih nije u funkciji kulture. Taj prostor bi obavezno trebao imati dobar kontakt s parkom, kao i obalom Miljacke. To bi bio javan i natkriven prostor.

Ulazne sekvence

Od prostora skupljanja trebalo bi se dostojanstveno penjati uz svečane stepenice u koncertnu dvoranu s foajeima kroz dvije etaže. Nikako se spuštati, kao u prijedlogu za dvoranu na Marijin-Dvoru. Ulaz uz koncertnu salu trebao bi, po hijerarhiji, biti na drugoj zamišljenoj etaži, jer donja bi bila za manju salu i kongrese. Ta etaža bi se mogla povezati s hotelom. Koncertna dvorana bi bila kruna u presjeku. Trebalo bi krov sale učiniti prohodnim, kao što je čuvena arhitektonska kompanija Snøhetta uradila s kućom opere u Oslu. Danas je svijet prepun sličnih primjera. Dobri umjetnici kopiraju, a najbolji kradu! Treba koristiti iskustva drugih. Mišljenja sam da bi ovo trebalo naglasiti u budućem konkursu.

Objekat koristiti u punom volumenu. Kosa krovna ravan bila bi orijentirana prema jugozapadu i mogla bi biti “dnevni boravak” za posjetioce, kao i potencijalna otvorena scena – odeon. Grci su koristili padine, mi možemo koristiti krovove ozelenjene kao viseće vrtove, a tu hortikulturu spustiti do rijeke. Od rijeke se odvojiti nizom malih ada, koje bi činile vezu sa platoom, na kojem se zgrada RTV doma utaborila kao kakav nasukan kruzer. Naravno, treba računati na poplave kod uređenja obala, mada je tu Miljacka dosta široka.

Hanovi uz kulturu

Logistiku ovakvom kompleksu morao bi davati jedan veliki hotel – volio bih da je to “domaće, a svjetsko”. Ovaj sadržaj je neophodan jer rješava smještaj i za izvođače i potencijalne goste. Današnji hoteli nude sve što može dodatno oplemeniti ovakvu strukturu.

Mogućnosti nadgradnje kao potencija za budućnost – plato RTV doma

Postoji očigledna i rekao bih, nametnuta neminovnost da se prostor sadašnje Remize prebaci na drugu stranu obale, na poziciju današnjeg RTV doma. Most koji bi ih vezao mogao bi biti niz krugova, kao most u Kopenhagenu.

Zgrada Televizije ima više od 100.000m², a po legendi u njoj postoje mjesta na koja ljudska noga nije kročila. To je ogromna i neiskorištena fortifikacija, pravljena solidno da odoli ratu. Ona zove da se upotrijebi. Veliku potenciju čini i parking, na kojem bi se mogli izgraditi manji muzeji, kao što je Muzej opsade, koji je davno koncipirala Suada Kapić. Obale prema Miljacki bi mogle biti danas privlačni linijski parkovi. Koga interesuje, neka ode na krovni restoran hotela Ibis i vidjet će potencijal ovog slabo primijećenog prostora u gradu.

Zaključimo, ali ne završnim riječima. Neka ovo bude početak razmišljanja i daljnje nadgradnje.

Novac je dobar izgovor za nesposobne, američka je izreka. Ne smijemo o ovome misliti kao o nemogućem. Ovo je potreba države. Neka ovo bude naš Sava centar. Potrošili smo mnoge budžete i vrijeme je da počnemo misliti o kapitalnim projektima.

Naravno, za ovakav poduhvat treba nam državnika. Vijećnicu smo izgradili mi, svojim parama, a ne Austro-Ugarska monarhija. Oni su nam ih samo posudili. O tome najviše zna i govori Valerijan Žujo, koji me tome naučio. Nije monarhija napravila pruge, nego mi. Ona je to pokrenula i organizovala – dakle, treba nam samo sistematičnosti i odlučnosti.

Dolaze izbori. Ko o ovome bude pričao, taj misli na sljedeće generacije. U politici je kao i u međunarodnom pravu u građevini, čuvenom FIDIC-u. Posljednji je uvijek kriv – nemojte obećavati žaleći se na prethodne. Dosadašnja politika, kao i sadašnja, očito nije za ove vizionarske projekte. Ovi listopadni nisu za to. Nama trebaju smjeli vizionari, koji znaju da je ovo od egzistencijalnog interesa, jer samo kultura će nas odbraniti. KULTURA JE ONO ŠTO TI OSTAJE KADA SVE ZABORAVIŠ.