Upravljanje urbanim stablima je daleko više od prioriteta

Iako je tema održavanja zelenih površina trebala biti obrađena u završnim tekstovima Asocijacije pejzažnih arhitekata u Bosni i Hercegovini, tragičan događaj iz januara kada je, nakon obilnih snježnih padavina, u sarajevskom naselju Grbavica smrtno stradala jedna osoba na što izražavamo duboko saučešće porodici, pokazao je koliko je važno da se govori o sigurnosti i odgovornom upravljanju gradskim drvećem.

STABLA SU INFRASTRUKTURA, NE SAMO DEKORACIJA U našim gradovima, stabla su oduvijek prisutna. Navikli smo na njih kao na zgrade, trotoare i rasvjetu. Šetamo ispod njihovih krošnji, parkiramo automobile uz njih, sjedimo u njihovom hladu tokom ljeta, a rijetko se zapitamo u kakvom su zapravo stanju.

O drveću se najčešće govori tek kada se nešto desi: kada se stablo sruši, kada grana padne na automobil ili kada vijest završi u crnoj hronici. Tada obično čujemo rečenice poput: “Jak vjetar”, “Težak snijeg”, “Viša sila”. I tu se priča uglavnom završi. A istina je da stabla rijetko padaju bez upozorenja. Ona ne postaju opasna preko noći, niti propadaju slučajno. U većini slučajeva, znakovi problema su prisutni mjesecima, pa čak i godinama ranije. Samo što ih malo ko gleda pažljivo.

Drveće utječe na ljudske živote na mnoge načine. Posebno u urbanim sredinama, drveće se smatra važnim faktorom smanjenja prijevremenih smrti za čak 1,8%, prema istraživanju Boroze i saradnika (2021) sa Instituta za globalno zdravlje iz Barcelone. Ovaj efekat povezan je sa smanjenjem temperature u gradovima za 0,4 °C, kao posljedica povećanja pokrivenosti krošnjama drveća za 30%. Stabla su mjesto naših uspomena iz djetinjstva, predah za umoran um, orijentir na dugom putu. Ipak, stabla koja se ne održavaju mogu dovesti do tragičnih posljedica.

Evropska komisija prepoznaje drveće kao dio zelene infrastrukture, a razvijene zemlje ga upravo tako i tretiraju – kao sastavni dio gradske infrastrukture. Kao što se redovno pregledaju mostovi, fasade i javne zgrade, tako se u uređenim gradovima stabla redovno nadziru. Ne samo zato što mogu predstavljati “problem”, već zato što su vrijedna, dugovječna i što njima treba upravljati odgovorno. Nažalost, u bosanskohercegovačkim gradovima stabla se još uvijek često posmatraju kao ukras, dok ne počnu “smetati”. Kada zasjene prozor, postaju problem. Kada lišće opada, doživljavaju se kao trošak. Kada izazovu alergije, traže se jednostavna rješenja. A kada se pojavi strah da bi stablo moglo pasti, često se pribjegava naglim, ishitrenim odlukama. Između zanemarivanja i naglog uklanjanja, gotovo da i ne postoji planski pristup. A upravo takav, promišljen i sistemski pristup jeste ono što hortikulturna i pejzažna struka već dugo zagovara.

RIZICI KADA SE O STABLIMA NE BRINE STRUČNO Gradsko drveće značajno doprinosi zdravlju i kvaliteti života stanovništva. Međutim, kada stablo ili njegove grane padnu, mogu izazvati materijalnu štetu, povrede, pa čak i smrtne slučajeve. Do povreda ili smrtnog ishoda dolazi kada se sruši cijelo stablo ili kada dođe do lomljenja stabla ili grane, što se u stručnoj literaturi označava kao pad drveća.

Iako su smrtni ishodi vrlo rijetki, neka istraživanja ukazuju na rastući trend povreda, naročito u kontekstu sve učestalijih olujnih vremenskih pojava. Prema skorijoj nizozemskoj studiji, Van Hafena i saradnika (2024), koja je obuhvatila period od 1998. do 2021. godine, stopa povreda izazvanih drvećem na milion stanovnika porasla je sa 0,14 u 1998. na 0,91 u 2021. godini, uz godišnji prosječni porast od 5,3%. Posebno zabrinjava porast u urbanim sredinama, gdje je godišnja stopa povećanja iznosila 3,0%. S druge strane, značajniji porast smrtnih ishoda nije utvrđen, iako postoje indikacije da bi se to moglo promijeniti, s obzirom na projicirane klimatske ekstreme.

Procjene iz SAD-a govore da je rizik od smrti usljed pada drveća izazvanog vjetrom iznosio 1,45 na milion stanovnika u periodu od 1995. do 2007. godine. Slično tome, nacionalna studija iz Ujedinjenog Kraljevstva procijenila je prosječno 6,4 smrtna slučaja i 55 povreda godišnje zbog pada drveća između 1999. i 2008. godine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini ne postoje javno dostupni sistematski podaci o broju povreda i smrtnih slučajeva uzrokovanih padom drveća, dok druge zemlje već analiziraju trendove i donose strategije prevencije.

ULOGA STRUKE - PEJZAŽNIH ARHITEKATA I ARBORISTA Održavanje gradskog drveća suočava se s brojnim izazovima, a jedan od ključnih problema je nedostatak kompetentnih stručnjaka iz oblasti hortikulture, arborikulture i pejzažne arhitekture u gradskim i opštinskim službama zaduženim za javno zelenilo. No, odgovornost ne leži isključivo na javnim institucijama, vlasnici privatnih i polujavnih parcela, na kojima se nalazi urbano drveće, snose dio odgovornosti za njihovo očuvanje.

Poznavanje trenutnog stanja drveća u urbanim uslovima preduslov je za izradu kvalitetnih planova održavanja. Međutim, iz prakse znamo da to često nije slučaj. Nego je u praksi da o sudbini stabala često odlučuju službe koje imaju dobre namjere, ali nemaju znanje, iskustvo, niti potrebne alate za stručnu procjenu. Drveće se posmatra “od oka”, procjenjuje površno, a odluke se donose bez jasnih kriterija. Ovo nije kritika pojedinaca, već kritika sistema koji već duže vrijeme ne prepoznaje značaj hortikulture i pejzažne arhitekture, kao ključnih disciplina za sigurnost i kvalitet života u gradovima.

Stručnjaci koji su obrazovani upravo za planiranje, održavanje i procjenu zelenih površina i stabala mogu uspostaviti registre stanja, vršiti periodične stručne preglede, donositi informisane odluke.

ULOGA GRAĐANA Građani često kažu: “To je bilo zdravo drvo, zeleno, puno lišća.” Međutim, važno je znati da izgled često može zavarati. Stablo može spolja djelovati potpuno zdravo, dok se unutra razvijaju ozbiljna oštećenja poput truleži, šupljina ili oslabljenog korijenskog sistema, koja golim okom nisu vidljiva. Tada prvi jači vjetar ili težak snijeg samo otkriju problem koji je zapravo postojao već dugo.

Zato je važno razumjeti i finansijski aspekt upravljanja drvećem. Ako se stablo ne može dugoročno očuvati, a nema posebnu historijsku, simboličku ili kulturnu vrijednost, moguće je da je racionalnije ukloniti ga i zamijeniti novim, prikladnijim za tu lokaciju. O takvim odlukama moraju odlučivati stručna lica, a ne emocija ili pritisak trenutka.

Pejzažni arhitekti, hortikulturisti i arboristi već godinama upozoravaju da vizuelni pregledi stabala moraju biti sistemski i redovni, a ne povremeni i nasumični. Posebnu pažnju treba posvetiti drveću koje se nalazi uz saobraćajnice, škole, bolnice, parkove i stambene objekte, odnosno na svim frekventnim lokacijama gdje je sigurnost građana prioritet.

Kada su u pitanju intervencije na javnim prostorima, posebno je važno transparentno informisati građane o razlozima za poduzete mjere. Građani su često najglasniji zaštitnici drveća i upravo zato predstavljaju vrijedan resurs koji ne treba zanemariti, već uključiti u proces kroz pravovremeno obavještavanje i edukaciju.

NOVE PRAKSE OČUVANJA BIODIVERZITETA U URBANOM AMBIJENTU U savremenom pristupu upravljanju gradskim zelenilom, sve češće se primjenjuje praksa zadržavanja dijelova oborenih stabala, posebno starih i trulih debala s prirodnim šupljinama. Razlog za to je što su upravo takva stabla vrijedna staništa za brojne vrste - od insekata i ptica, do mikroorganizama i gljiva, koje su od ključnog značaja za očuvanje urbane bioraznolikosti.

U parkovima i drugim zelenim površinama ti ostaci stabala se namjerno ostavljaju da se prirodno raspadaju, kako bi se životinjama i organizmima omogućio postepeni prelazak na druga stabla i očuvala ekološka ravnoteža.

Naravno, ova praksa se ne primjenjuje u slučajevima kada stablo nosi patogene gljivice ili štetne insekte, koji bi mogli ugroziti zdravlje okolnog drveća. U takvim situacijama potrebno je uklanjanje pod strogim nadzorom i prema preporukama stručnjaka.

PREVENCIJA JE JEFTINIJA OD SANACIJE Vremenski ekstremi, starost stabala, zdravstveno stanje i uslovi rasta mogu uticati na njihovu stabilnost, zbog čega je redovna procjena stanja jedan od osnovnih elemenata odgovornog upravljanja zelenim površinama. U praksi se pokazuje da sistematski pregledi i pravovremene mjere značajno smanjuju rizik od neželjenih događaja i doprinose većoj sigurnosti svih korisnika prostora. Unapređenje procedura, evidencija i planiranja u ovoj oblasti predstavlja dugoročnu investiciju u sigurnost, funkcionalnost i kvalitet urbanog okruženja.

Često se kao izgovor navodi nedostatak novca. Međutim, jedna ozbiljna šteta nastala padom stabla često košta više nego višegodišnji sistematski pregledi i održavanje. Popravke, odštete i hitne intervencije plaćaju se iz budžeta, odnosno novcem građana. Preventivni rad, koji zagovara struka, dugoročno je i sigurniji i jeftiniji. Danas postoje brojni fondovi i programi Evropske unije koji podržavaju projekte vezane za zelene površine, klimatsku otpornost gradova i sigurnost u urbanim sredinama. Ti fondovi nisu rezervisani samo za velike gradove, ali zahtijevaju planove, projekte i ljude koji znaju šta rade. Vrijeme je da se urbano drveće prepozna kao javno dobro, te da gradovi počnu ulagati u njegovo dugoročno očuvanje uz obavezno uključivanje struke.

UZETI ODGOVRNOST U SVOJE RUKE UMJESTO PILE Kada govorimo o gradskom drveću, ne govorimo o sječi – govorimo o odgovornosti. Važno je jasno reći: niko razuman ne zagovara masovno uklanjanje stabala. Naprotiv, cilj mora biti da gradska stabla budu dugovječna, zdrava i sigurna. Primjer dobre prakse dolazi iz grada Essena u Njemačkoj, koji ima uspostavljen javno dostupan registar svih javnih stabala. Stručnjaci redovno provode vizuelne procjene njihovog stanja i na osnovu toga daju preporuke za mjere poput orezivanja, stabilizacije krošnje, zaštite korijenovog sistema, a uklanjanje stabala dolazi u obzir samo u izuzetnim slučajevima – uz detaljnu dokumentaciju i stručno obrazloženje.

Zaključno, ako želimo imati dugovječna, zdrava i sigurna stabla u našim gradovima, onda ih ne možemo posmatrati samo kao dekoraciju niti se njima baviti tek kada postanu prijetnja. Prema gradskom drveću se treba odnositi se s dužnom pažnjom, stručnošću i dugoročnom vizijom. U Bosni i Hercegovini je krajnje vrijeme da se prestane reagovati tek kada dođe do problema i da se, umjesto toga, počne graditi sistem odgovornog, planskog i održivog upravljanja urbanim zelenilom.

(Autor je MA hortikulture, član Asocijacije pejzažnih arhitekata u Bosni i Hercegovini)