Upoznaj domovinu da bi je više volio: Bosna i Hercegovina čeka dok joj se gasi temelj
Sivi dom/Damir Deljo/Oslobođenje
Danima, mjesecima… čitava Bosna i Hercegovina čeka, odnosno svi ili gotovo svi njeni žitelji, posebno uposlenici Radio-televizije Bosne i Hercegovine, čija je dalja aktivnost na ovovremenoj medijskoj i široj društvenoj sceni već neko vrijeme dovedena u pitanje. Uposlenici RTVBiH i brojni drugi odgovorni politički faktori BiH, smatrajući ovu radijsku i TV kuću glavnim stubištem države Bosne i Hercegovine, bez koje ona ne bi mogla funkcionisati, odnosno opstati, traže i pokušavaju naći izlaz iz teške finansijske i druge krize koja je u svojevrsnom bezizlazju.
Riječ je o teškom materijalnom stanju ove medijske kuće, čija dugovanja, uz ostalo, premašuju finansijske obaveze koje drugi imaju prema ovoj medijskoj TV kući. RTVBiH zaista i jeste temelj države i njenog opstanka. Kada je početkom druge polovice prošlog stoljeća - krajem šeste decenije - u višegradskom selu Donja Lijeska, njen žitelj Strajo Danojlić prvi u tom okrugu kupio televizor, svi iz njegovog okruženja počeli su dolaziti kod njega da na televiziji prate ono što ih posebno zanima. Za mnoge od njih, po riječima njegovog sina Zdravka, to je bio prvi “susret” sa svijetom, a brojni su pričali kako su na taj način upoznali Bosnu i Hercegovinu, jer nikada ranije nisu mrdnuli dalje od te Donje Lijeske, odnosno Višegrada. Dakle, bio je to prvi televizor ne samo u Višegradu, već i regionu – Goražde, Rogatica, Foča, Sokolac… Za neko vrijeme desio se kvar na televizoru, pa su sve komšije, koje su kod njega uživale prateći TV program, ponudile pomoć, što je Danojliću bilo drago, ali je on odbio i sam platio popravku.
I za mene, kao osnovnoškolca, kao i brojne druge školarce u selima oko Višegrada, bio je to pravi doživljaj. Vođeni motom organizacije Ferijalnog saveza BiH - Upoznaj domovinu da bi je više volio - putem TV ekrana, odnosno putem RTVBiH, bolje smo sticali znanja o svojoj domovini i mnogo šire. U to vrijeme nismo čak ni bili svjesni koliko nam vrijedi i koliko će nam kasnije vrijediti to znanje i vještine koje smo sticali putem TV ekrana i to samo jednog ili dva kanala.
Tokom vremena mnoge stvari u životu čovjeka su se mijenjale, uznapredovale, pa i medijski pristup životnoj stvarnosti. Uznapredovanju životne stvarnosti mediji su davali i daju poseban doprinos, pa prema tome i RTVBiH. Permanentno opstojeći na vrhu medijskih kuća, ova medijska organizacija je učvrstila svoju poziciju i postala stub stabilnosti države Bosne i Hercegovine.
Poslije brojnih analiza, izjava i saopštenja, moglo bi se kazati da mnoge stvari koje se danas dešavaju kada je u pitanja finansijska (ne)stabilnost RTVBiH, odnosno da njezina trenutna i buduća finansijska i svaka druge stabilnost nije stvar samo njezinih uposlenika, prije svega rukovodnog kadra, već i mnogih drugih faktora, prije svega političkih, koji, u svakom slučaju, ne bi bili to što jesu ili što treba da budu, onih koji se, neko manje, neko više, pitaju za finansijsku i svaku drugu stabilnost, da potpuno ozbiljno, znalački i razborito pristupaju ovom pitanju.
Šta, zapravo, treba staviti u prvi plan?
U svakom slučaju krajnje je nepotrebno, čak zgražavajuće neozbiljno dovoditi u pitanje opstanak RTVBiH!
To mogu činiti samo oni koji u svom političkom miljeu, pa i šire, znaju samo za sebe, svoje najbliže i svoj najneophodniji okoliš. Naravno, nije riječ samo o pojedincima, već o političkim strankama, političkim i drugim družinama i onima koji se interesno i na drugi način udružuju i s takvih pozicija vlasti šalju poruke o svemu onome što, tako udruženi i moćni, mogu, hoće i imaju namjeru da urade.
Mogu li to učiniti sami ili udruženi s drugima, pitanje je težine zadatka i posla koje treba obaviti. Mnogi poslovi manje su zahtjevni i lako se odrađuju. Oni višezahtjevni, a njih nije malo, zahtijevaju angažovanost više pojedinaca, odnosno organizacija. Današnje trojke u političkom životu su toliko moćne da efikasno i ekspeditivno rješavaju složene probleme i teškoće, naravno ako u ovom ili onom slučaju pokažu vlastiti interes, pa bio on već ostvaren ili treba da bude ostvaren. Zar održavanje, opstanak i, u svakom slučaju, institucionalno i kadrovsko snaženje RTVBiH nije u interesu svih vladajućih i opozicionih političkih stranaka? Ako i nije u interesu neke političke stranke, pitanje je zašto nije.
Koja je to politička organizacija u BiH koja nije za ovakvu Bosnu i Hercegovinu? Pitanje je koje nije upućeno samo njoj, njenim koalicionim partnerima i njenim pristalicama. A ako ima i takvih, pitanje je dokle, takve kakve jesu, mogu opstati i u čijem je to interesu. Zapravo, svim političkim strankama i gotovo svakom pojedincu u njoj, potrebni su mediji, jer bez medija ne bi mogli obezbijediti svoju političku aktivnost, a RTVBiH je među vodećim medijima u Bosni i Hercegovini koji su potrebni političkim strankama i pojedincima u njima. Bez dnevnog reagovanja na određena zbivanja i događanja u zemlji i svijetu, političke stranke ne bi mogle opstati. Da bi iskazali svoj stav o određenim dešavanjma u društvu, bilo pozitivan ili negativan, političke stranke, njihovi lideri i drugi pojedinci moraju koristiti medije, a BHRT je jedan od njih i to jedan od najčešće i najradije korištenih.
Ima li država sredstava da spašava BHRT?
Prema informacijama koje su dostupne javnosti, država, odnosno njene institucije imaju para, samo je pitanje kako ta sredstva učiniti dostupnim, odnosno u koje vrijeme i ko to može učiniti. Ako je to politička igra nekih pojedinaca i njihovih organizacija, onda tim pojedincima i organizacijama treba staviti to znanja da to nisu privatna, njihova sredstva i da RTVBiH takođe nije privatna organizacija, već medij BiH, medij svih nas u BiH, medij bez koga ne bismo mogli ili bismo zaista teško funkcionisali.
Većina nas na ovim prostorima – i pojedinaca i organizacije i odgovornih političkih subjekata – bili smo pogođeni, iznenađeni i zatečeni potezima jednog broja RTVBiH radnika, odnosno uposlanika koji su kazali da ne bi trebalo da rade jer ne primaju platu. S tim zahtjevom se ne bi trebalo složiti, jer para u ovoj državi ima ili bi trebalo da ima za plate radnicima. Ako ima za ove ili one nebitne ili manje bitne izdatke političkih organizacija i njihovih uposlenika, onda mora biti i za njih. Dakle, nije da nema para za uposlenike RTVBiH. Ima ih, samo ih treba obezbijediti, prije svega dogovorom političkih stranaka. Njihov izgovor da para nema ni u kom slučaju ne treba uvžavati, odnosno treba žestoko reagovati na njihove takve i slične izjave. Javnost zna da para ima, samo treba znati kako doći do njih, pa i po cijenu da to, manje ili više, trenutno ne odgovara pojedinim političkim subjektima, njihovim liderima ili drugim pojedincima. Odgovara građanima Bosne i Hercegovine, a to je i najbitnije.