U Gazi i muze ubijaju
U Gazi ubijaju još nerođenu i tek rođenu djecu. Ubijaju reportere dok izvještavaju ispred ruševina, doktore dok vidaju ranjenike, medicinske sestre dok im pomažu, dostavljače hrane iz svijeta, humanitarne radnike Ujedinjenih nacija. U Gazi ubijaju i pjesnike. U Gazi ne šute muze, ali i njih ubijaju.
Pjesnik Nedžvan Derviš kaže za svog kolegu i prijatelja Salima al-Nafara koji je ubijen izraelskom raketom, zajedno sa suprugom, dvije kćeri i sinom, i još nekoliko rođaka, da nije imao nikoga od njegovih nazvati da im izrazi saučešće. Pa dodaje, sjećajući se pjesnika Rifata Alarira, stradalog tačno dva mjeseca od početka rata protiv Gaze: “Nismo samo izgubili Alarira nego i svu njegovu buduću poeziju koju bi napisao”.
A kome je trebalo da se obrati Nedžvan, kad je uz Rifata - a njegovo ime koje se na engleskom piše Refaat, bolje je da se izgovara kao bosansko Rifat – izraelska raketa smrtno pogodila njegovog brata, bratića, sestru i njeno troje djece. U stvari, sam Rifat se obratio svim Palestincima svojom pjesmom “Ako moram umrijeti”, napisanom prvih dana bombardovanja.
Ratna poezija
Nije baš da u ratovima muze šute, kako glasi popularna antička poslovica. To je pokazao upravo Rifat Alarir stihovima koji su, istovremeno s viješću o njegovoj pogibiji, obišli cijeli svijet. A glasili su: Ako moram umrijeti/ ti moraš živjeti/ da ispričaš moju priču... Uz novinare, najviše je intelektualaca od pera stradalo u Gazi za ovih godinu dana. Povodom Alarirove pogibije, međunarodni PEN je objavio da je “između oktobra i decembra 2023. u Gazi od izraelskog bombardovanja ubijeno najmanje 14 pisaca i pjesnika, obilježavajući tako najsmrtonosniji period za književnike u nedavnoj istoriji”.
Kad se sve sabere i kad se jednom smiri rat u Gazi - iako se palestinska Nakba nikad neće okončati dok i Palestinci ne dobiju svoj komad okupirane Palestine – vjerujem da će “smrtonosni period” biti njihov najveći doprinos takozvanoj svjetskoj ratnoj poeziji. Čak i u stručnim raspravama o poetskim muzama može se naći palestinska konotacija. Originalna izreka Inter arma silent Musae je porijeklom iz antičke Grčke, pošto su muze u grčkoj mitologiji pokroviteljice pjesnika i umjetničkih djela. Bukvalno znači “Među oružjem šute muze”. Što je protumačeno da one šute u ratovima. U rjeđoj je, međutim, upotrebi latinska varijanta te poslovice, koja glasi Inter arma silent Musae, et leges, ili Inter arma enim silent leges, što bi značilo da u ratu ne šute samo muze nego i zakoni. Za taj dodatak je zaslužan Ciceron, koji je u svojoj besjedi Pro Milone grčkom aforizmu priključio i zakone. A to je vjerovatno učinio zato što je imao politički motiv. U vrijeme kad je držao govor, naime, ulicama Rima vladali su lideri kriminalnih bandi, od kojih su neki birani na visoke državne dužnosti. Pa im, dakle, ni zakoni nisu ništa značili. Eto, tu se može smjestiti totalno ignorisanje zakona koje vrše izraelska vlada i armija u ratu koji vode u Gazi. Pod zakonima podrazumijevam međunarodno pravo, rezolucije Ujedinjenih nacija i presude haškog Međunarodnog suda pravde.
Rasprave o tome koliko se pjesnici smiju upuštati u zaraćenu politiku i ideologiju traju preko dva milenija, a u moderna vremena ih je posebno oživio jedan od najvećih pjesnika prošlog vijeka W. B. Yeats. On je, upitan 1915. godine da napiše poemu o ratu, odgovorio stihovima: Mislim da u vrijeme kao što je ovo/ mi pjesnici držimo zatvorenim svoja usta... U suprotnom, njihov glas bi bio poklon onima koji vode Prvi svjetski rat, ali je i sam, godinu kasnije, napisao čuvenu ratnu poemu “Uskrs 1916”.
Pjesnici su pisali o ratovima od antičkog doba, dakle. Iako je bio žestok kritičar svih umjetnosti, Platon je smatrao obavezom pjesnika da pišu o ratovima, da o njima svjedoče. Od Prvog svjetskog rata se ratna poezija više prati kao književna kategorija. Širok je pojam ratne poezije. Ima je koju su pjesnici pisali daleko od ratnog bojišta. I one koju su pisali u ratu u kojem su i sami učestvovali kao pjesnici-vojnici ili ga, ako su preživjeli, kasnije poetski oblikovali. Prva može da ima veće poetske domete, jer je pisana u miru i dokolici, pa bi se mogla nazvati i salonskom ratnom poezijom. Ne ulazi se u političku pozadinu rata, ne žigošu se njegove vođe, ne opredjeljuje se ni za jednu stranu. Robert Duncan kaže da “nije dužnost pjesnika da se protivi zlu, nego da ga zamišlja”. Tu spadaju i panegirici, pohvalne ode vladarima. Takvih je bilo puno u klasičnoj arapskoj poeziji.
Najviše je autentična i doživljena pjesma napisana u samom ratnom vihoru. Često se piše na koljenima, između dvije bitke. Njena imaginacija je uvjerljivija. Ali se i većinom zaboravlja kad naiđu nove prilike i ratovi. Ostaju da traju samo one pjesme koje imaju veliku poetsku snagu i univerzalnu poruku. Recimo, “Jama” Ivana Gorana Kovačića na južnoslavenskim jezicima. Pogibija Rifata Alarira u središtu opsjednute Gaze može da podsjeća na Goranovu sudbinu na opkoljenoj Sutjesci.
Španski građanski rat bio je prekretnica u angažiranju pjesnika zapadne hemisfere na strani pravde. Ili, kako kaže italijanski biograf Maurizio Serra, bio je “prekretnica u razumijevanju duboke dimenzije zaraćenih estetika Evrope”. U Španiju su odlazili i književnici koji pravdu i slobodu nisu mogli da nađu u svojoj zemlji. Da se, naprimjer, uđe u duh italijanskog pjesnika Laura de Bosisa, čovjek mora prepoznati njegov antifašizam koji mu je omogućio da napiše “Priču o mojoj smrti”, malo prije nego što će se ispuniti njegov “mistični poziv na žrtvovanje”. Samo s kursom za pilota, on se 3. oktobra 1931. godine uzdigao malim drvenim avionom iznad Rima i izbacivao letke protiv fašizma u času kada je dolje, na Piazza Venezia, na nekom zboru sjedio Mussolini. Uspio je nekako da izbjegne potjeru italijanske avijacije, ali je njegova mala letjelica, kad joj je nestalo goriva, pala u vode oko Korzike. Namjeravao je da odleti u Barcelonu i pridruži se španskim antifašistima.
De Bosis je na svoj način takođe bio jedan od prethodnika Refaata Alarira. Možda i zbog toga što palestinski pjesnici, svi redom, pripadaju onoj drugoj kategoriji ratne poezije. Koja je više antiratna, nego ratna poezija. Takva je španska iz građanskog rata, kojoj je antifašizam bio inspirativni motiv, a antikolonijalizam i antiimperijalizam u vijetnamskoj, ili književnostima Latinske Amerike.
Preskačem sve druge velike i male ratove modernog doba u kojima su pisali i ginuli i pjesnici, i vraćam se Palestincima. Zato što njihovu kulturu i poeziju više nego amaterski pratim od pojave njihovog pokreta za svoj komad zemlje koji su im obećale Ujedinjene nacije.
Palestinska poezija pripada najviše onoj drugoj kategoriji, jer se rađala istovremeno s identitetom palestinskog naroda. Dugo je svrstavana u književnosti antikolonijalnih i oslobodilačkih pokreta, čija se kultura prvenstveno posmatrala iz političkog i ideološkog rakursa, ali s pojavom Mahmuda Derviša i njegovih nasljednika, ona više nije po strani od svjetske poezije. Znamenita škotska pjesnikinja Carol Ann Duffy svrstava Mahmuda Derviša među velikane poezije poput Walta Whitmana, Ane Ahmatove, Osipa Mandelstama, Federica Garcije Lorce.
Sužavajući i palestinsku poeziju na Gazu, koja nam se nameće svojom tragedijom koja svakog trena postaje još tragičnija na očigled cijelog svijeta - čiji dobar dio od nje zaklanja oči - podsjetiću najprije upravo na Mahmuda Derviša. On se svojom poetskom snagom i popularnošću uzdigao iznad svoje generacije pjesnika. Mada bi se trebalo sjetiti kako je, naprimjer, Muin Besisu imao stihove kojih bi se i danas trebalo sjećati. Poput onog da su se Arapi prodali svome Eimu, ili onog koji bi mogao stajati na epitafu Rifata Alarira i njegovih kolega: Gdje da sada objesiš slike palih junaka i pjesnika?
Ne znam šta bi Mahmud Derviš rekao, a i ja šta bih ga upitao da ga još jednom sretnem, da je doživio današnju Gazu. Da ga je srce ponijelo još dvanaest godina - otkako mu je otkazalo u Houstonu u avgustu 2008, uskoro pošto je u Sarajevu primio Bosanski stećak, posljednju nagradu za svoju poeziju - vjerujem da ne bi izdržalo teret smrti hiljada djece u Gazi. Iako se u njegovim pjesmama češće provlače drugi simboli palestinske Nakbe, poput Deir Jasina, Bejruta, Sabre i Šatile, Mahmud Derviš je doživio i nekoliko prvih invazija Gaze. Nedavno je Indlieb Farazi Saber za Al-Jazeeru citirala ove stihove iz njegove pjesme “Šutnja za Gazu”: Ljepota Gaze je u tome što do nje ne dopiru naši glasovi./Ništa je ne ometa; ništa ne skida šaku s neprijateljevog lica./Gaza je posvećena odbacivanju…/Glad i odbacivanje, žeđ i odbacivanje, raseljenost i odbacivanje, opsada i odbacivanje, smrt i odbacivanje…
Mahmud Derviš je te stihove napisao 1973, a pet godina kasnije će se u Jerusalemu roditi Nedžvan Derviš. Mahmudov prezimenjak, ali i njegov nasljednik. To mogu slobodno reći već po pjesmama koje sam čitao na arapskom, engleskom ili u prevodu Tatjane Paić-Vukić. Njenu knjigu prevoda čekaju zagrebački nakladnici, pošto je Nedžvan Derviš, otkako je učestvovao na festivalu u Puli prije nekoliko godina, poznatiji u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini.
Kažu da Nedžvan svojim pjesmama osvaja mase mladih Palestinaca. Osvaja i svjetsku kritiku i pažnju. Prevođen je na dvadesetak jezika. New York Book Review, jedno od mjerila vrijednosti svjetske književnosti, nazvao ga je - kao Najwana Darwisha po engleskoj transkripciji, naravno - jednim od vodećih pjesnika savremene arapske poezije i objavio mu zbirku pjesama “Nema se više ništa izgubiti”. Ima još dvije zbirke na engleskom, osam na arapskom, pet na španskom. Skoro je dobio poruku od Maora, autohtonog naroda s Novog Zelanda, da su povodom dana solidarnosti s Palestincima na svom jeziku objavili zbirku njegovih pjesama. U Hong Kongu je njegova knjiga na kineskom naslovljena pjesmom “Spavanje u Gazi”.
Nedžvan Derviš se nije rodio u Gazi, niti joj je posvetio neku novu pjesmu. Ali je “Spavanje u Gazi”, napisano 2015. poslije još jednog masakra Palestinaca, ovih godinu dana postalo popularno i prevođeno na više jezika. U nedavnom intervjuu za Guardian kaže da jednostavno ne može da govori ni razmišlja o ulozi i svrsi poezije kad posmatra scene iz Gaze. U tim “paklenim trenucima” čak pomišlja da prestane pisati. Evo početnih stihova te pjesme za koje Omar Sakr kaže da su “iznenađujućeg čara i težine”: Fado, spavaću kao što ljudi spavaju /kad rakete padaju/ i kad je nebo rastrgano kao živo meso/ Zatim ću da sanjam, kao što ljudi sanjaju/ kad rakete padaju/ja ću sanjati o izdaji. Na jezgrovit način pjesnik, kako kaže Omar Sakr, “vrši autopsiju grada, vremena, ljudi... Njegova imaginacija je jednostavna, ali razarajuća”.
Kao angažirani Palestinac, međutim, Nedžvan Derviš ne šuti o onome što Izrael čini u Gazi. Ne izbjegava da kaže da je to genocid. Mada ne smatra da izraelski režim predstavlja jevrejski narod, ono što on čini palestinskom narodu je “naseljenički kolonijalizam”. Kaže: “Ne slažem se s terminom konflikt, mi u Palestini nemamo konflikt između dva naroda”, a Izrael je “projekt setlerskog kolonijalizma”.
Svjedočanstvo i poruke
Iako su i Mahmud i Nedžvan Derviš takođe dio tog projekta, Rifat Alarir, njegove mlađe kolege koji su poginuli u Gazi ili oni koji su izbjegli smrt, pripadaju palestinskoj i arapskoj, pa i svjetskoj ratnoj poeziji sa dna ljudskog i poetskog iskustva. Već prvog dana rata, 7. oktobra, izraelska raketa pogodila je mladog pjesnika i romanopisca Omara Abu Šaviša. Pisac, novinar i fotograf Jusuf Davas je 14. oktobra izgubio život u izraelskom zračnom napadu na njegovu porodičnu kuću. Muhamed Karjeka je ubijen 18. oktobra. “Zovem se Nurudin Hadžadž, ja sam palestinski pisac, imam dvadeset sedam godina i imam mnogo snova”, glasila je poruka još jednog pisca, čiji su snovi prekinuti poslije nekoliko dana.
Među onima koji su uspjeli da iziđu iz Gaze i pronosaju svoj glas po svijetu bio je pjesnik Misad Abu Toha, koji je prošlog ljeta stigao i do Sarajeva da učestvuje na književnoj manifestaciji Bookstan. Da bi ga pustili iz Gaze, Izraelci su naredili da klekne, zavezanih ruku. Njegove su riječi: “Nažalost, mi smo postali žrtva ljudi koji su nekad bili žrtve rasizma u Evropi”!
Na kraju, od četrnaest, koliko ih je za samo dva mjeseca pobrojao i PEN, 8. decembra gine Rifat Alarir. Uskoro će godina od tada, a njegovi stihovi, napisani dok je čekao i gledao izraelske granate, ostaju kao svjedočanstvo i poruka svim Palestincima. Svjesno ih je pisao na engleskom. Bio je profesor svjetske književnosti pa ga je dobro poznavao. Razaslao je pjesmu prijateljima i poznanicima, koji su je stavili i na društvenu mrežu X. Znao je da neće doprijeti mnogo dalje od Gaze i arapskog svijeta ako pjesmu napiše na arapskom. Tako je i bilo. Pjesmi ne treba komentar. Prevedena je na engleski, španski, italijanski, tamilski, jidiš, urdu, grčki, japanski. O Alariru su pisali vodeći američki i evropski listovi. Osim početka, njegova pjesma rijetko je u cijelosti prevedena na južnoslavenske jezike. Zato je Oslobođenje donosi u cijelosti. A rijetko je gdje u svijetu ukazano na nadu koja jasno izbija na njenom kraju. Ta me nada podsjeća na onu koju je, iako je u nju malo vjerovao, ipak nosio Mahmud Derviš kad je u jednoj svojoj pjesmi vidio cvjetić koji izbije iz kamenja zida pored kojeg maršira vod izraelskih vojnika.
