U dva će čistači odneti đubre
Sredina je maja, srijeda, pola šest ujutro. Stojim pred kapijom banjolučke Čistoće i čekam da me pospani čuvar pusti u veliko dvorište. Pijem kafu sa radnicima koji su neuobičajeno tihi. Među njih se tog jutra uvukao neko ko nije njihov i ne samo da nije njihov nego je još i – novinar. Nema rakije koja bi malo razlabavila odnose i nakon desetak minuta polazim za trojicom radnika koji su mi dan ranije dodijeljeni. S njima tog dana treba da odradim prvu smjenu i da nakon toga napišem reportažu.
Na papučici
Tih sam mjeseci lutao po terenu tražeći ljude sa kojima niko nije razgovarao. Ili sa kojima niko ni ne želi da priča. Vraćao sam se jednog popodneva iz Prijedora i drug koji je vozio zaboravio je da zatvori prozore kada smo prolazili kroz Ramiće. Smrad obližnje deponije nas je razbucao i u tom sam trenutku pomislio kako bi bilo dobro da napišem ponešto o smećarima. Nazvao sam tadašnjeg direktora Čistoće, rekao mu šta bih želio da uradim i on mi je dodijelio diviziju koja je te majske srijede kupila smeće u Kuljanima.
Dvojica iza, na papučicama, šofer i ja u kabini. Jednoga od njih su zvali Crljeni, drugoga Brada, a trećem ne mogu da se sjetim ni imena, ni nadimka. Mislio sam da ću biti s njima u ophodnji sat ili dva, a ostao sam cijelu smjenu. Bilo je i prije i poslije toga strašnih, neponovljivih terena, ali ovoj avanturi ništa ne može ni da prismrdi. Dno trećeg kontejnera koji se nalazi na ulazu u Kuljane bilo je puno klaoničkog otpada i valjalo se sa tim smradom voziti narednih pet sati. Na trenutke sam pokrivao nos rukom, potom sveskom, naposljetku radničkom bluzom koju sam tog jutra dobio. Šofer kojem sam zaboravio i ime i nadimak se samo smijao i stotinu puta ponavljao kako su oni odavno izgubili čulo mirisa.
Kada su napunili kamion do vrha, krenuli su prema ramićkoj deponiji. U približno isti čas su dolazile i ostale divizije, a potom su se svi oni skupljali ispred malene zadruge koja se nalazila direkt ispod deponije. Neko je u dućančetu uzimao dvjesto grama salame, neko mesni narezak, treći su mezili konzervu-dvije tunjevine, četvrti čajnu sa dva veća paradajza... Crljeni i Brada su me nutkali preko svake mjere, ali meni nije ulazilo među uši kako mogu da jedu pored stolikog smrada. Naredna tri dana sam i brkove i bradu mazao nekom pomadom od lavande, jer drugačije nisam mogao da pobijem smrad kojeg sam se toga dana u Kuljanima nahvatao.
Nakon doručka sam zamolio Crljenog da se mijenjamo: neka on ide u kabinu, a mene neka pusti bar pola sata na papučicu, da se nadišem. Vjerovao sam da tu manje smrdi, jer je naprosto bilo nemoguće da negdje vonja više nego u kabini. Šofer kojem sam zaboravio i ime i nadimak i Crljeni su se dobro ismijali u tih pola sata, a ja sam sam sebi psovao sve što sam stigao. Na papučici je, pričao mi je Brada, zaista lakše, ali samo zimi, jer minus tada neutrališe smrad. Njima je, uostalom, lako, jer njima smrad ne smeta. U decembru im smeta studen koja ih razara dok stoje na papučicama, ljeti ih satiru vrelina i omorina.
Teško je opisati toliku količinu smeća koju jedna divizija prikupi za sedam ili osam sati “patroliranja”. Nije teško, nego je nemoguće. Čak ni precizno sastavljen katalog sve ijedne bačene stvari ne bi mogao da prikaže ni dvadesetinu te beskonačne količine. Nema ograde sa koje ne vise kese, nema kontejnera koji nisu dupke napunjeni, nema proširenja pored puta koje nije zatrpano šutom, staklom, gumama, pokvarenim bojlerima, pregorjelim radijatorima, okrnjenim lavaboima, izraubovanim veš-mašinama, plastikom i krupnim otpadom.
“Tri majstora” su mi pričali šta ih je zateklo na terenu nakon što su se povukle vode poslije razornih poplava 2014. godine. Dvije deponije u Ramićima su mogle da se napune smećem, pa bi ostalo i za pola treće. Redovnim danima oni pune kamion i po, a tada su dnevno vozili i po tri. Smeća je bilo više nego trave. Činilo im se da je sve smeće, da zapravo i nema ničega što ne bi moglo da se ubaci u kamion i otjera u poznatom pravcu. Lopatali su tih nedjelja dan i noć, ali ni dvadeset novih divizija ne bi im značajnije pomoglo.
Mrtva trka
Sve će jednoga dana postati smeće. Čak i ono što ima daleko trajniji karakter nego što ga ima ogrizak jabuke. U nekoj plastičnoj kesi nekada će završiti davno kupljena kutija za sunčane naočari, poderani novčanik koji je po policama skupljao prašinu dvadeset godina, magneti dovlačeni sa raznih strana svijeta, mrežni kablovi, pokidani ventilatori, knjige koje su jednom ili nijednom otvorene, zarđale grickalice, računi od struje, vode i telefona skupljani vijekovima, jakne koje niko nije obukao sedam zima, patike u kojima niko nije potrčao za loptom još od Milanovog jedanaestog rođendana kada mu ih je ujak i kupio...
Sve što je bačeno u smeće označeno je kao nepotrebno. Smeće je svojevrsna nadzemna kanalizacija. Sve što se nalazi u malim ili velikim plastičnim kesama ima karakter nečistog, odvratnog, ljigavog. Sa smećem niko neće da ima posla. Osim onih kojima je smeće posao. Oni postaju prisni s onim “sadržajem” od kojeg većina s gađenjem i gnušanjem okreće glavu. Mrtva je trka koga ljudi više preziru – smećare ili grobare. A i jedni i drugi su ljudi od nevolje. Dobro reče Crljeni: Zamisli ti, brate, da nas nema! Ko bi sve ovo pokupio? Svi biste se podavili u smeću! Ili bismo se podavili ili bismo sve srukali u rijeke. Takva smo sorta. A to smeće nema ko da pokupi. Zato ga toliko i ima.
