Tužno pismo izraelskog pisca pokojnoj majci: "U Gazi ljudi umiru kao mušice..."

Zdravo, mama,

Pet godina kako si umrla, a pišem Ti tek sada. Žao mi je što mi je trebalo ovoliko vremena, ali čekao sam da Ti saopćim dobre vijesti, a one nikako da stignu. Mogao sam Ti pisati o Covid-19 ili o desničarskoj, mesijanskoj vladi koju je formirao Benyamin Netanyahu, kojeg nikada nisi podnosila. Mogao sam Ti pisati o užasnom masakru koji se dogodio 7. oktobra, o stotinama talaca koji su u Gazi, i kako taj isti Netanyahu izgleda minira sve pregovore da bi se taj prokleti rat nastavio u nedogled. Mogao bih Ti govoriti o Alexu, bradatom povjesničaru, koji je skupa sa mnom sudjelovao u dokumentarnom filmu poljske televizije, za kojeg bi Ti rekla da je čovjek, “mensch”, mogao bih Ti pričati kako je bio otet iz kuće u koju me je primio za vrijeme snimanja. I kako je umro u Gazi, nakon što je Netanyahu odbio napraviti bilo kakav kompromis i prihvatiti oslobađanje staraca umjesto žena. Ili govoriti Ti o penzionerima, ženama i muškarcima, koje bismo sigurno sreli čekajući u redu u dispanzeru, da si ostala živa; ispričati Ti kako ih je fašistička policija Ben Gvira uhapsila i nasilno vezala lisicama, kao opasne kriminalce, jer su se usudili podsjetiti da je oslobađanje talaca jedno od najvažnijih zapovijedi.

Ali zašto da Ti pišem? Ti si u drugom svijetu, boljem. Pa sam onda čekao da imam bolje vijesti i obećao sam si da ću Ti pisati kad se taoci budu vratili ili kad ta zla vlada bude pala i kad “Bibi” bude priznao svoju odgovornost u ovoj strašnoj katastrofi, umjesto što optužuje vojsku da pomaže Hamasu, što optužuje Vrhovni sud i optužuje čak i Tvoje sinove, koji nastavljaju manifestirati, tjedan za tjednom, za jednakost, demokraciju, odbijanje izgladnjivanja naroda Gaze i protiv pogroma koje čine kolonizatori u palestinskim selima na Zapadnoj Obali.

Ova godina koju smo proživjeli liči malo na televizijski ekran podijeljen na dvoje: s jedne strane događaji su slijedili frenetičnim ritmom filma Charlieja Chaplina, i u epskim dimenzijama biblijskog filma, kad se neviđen masakr stuštio na kibuce oboda Pojasa Gaze. Ovaj je masakr donio za sobom uništenje i smrt nesagledivih razmjera, u obliku vatrenog potopa koji se sručio na Gazu i polovicu teritorija Gaze pretvorio u prah. A s druge strane? Ekran zamrznut.

Tokom cijele godine, premijer izraelske vlade ne zna reći svom narodu ni svijetu kako zamišlja Gazu sutradan nakon ovog beskonačnog rata; cijele godine nije ocijenio potrebnim preuzeti odgovornost za sigurnosni poraz koji je izazvao smrt više od hiljadu njegovih sugrađana; i više od godinu dana, nakon što je poslao pismo o razrješenju sa dužnosti njegovom ministru obrane, koji je i danas na tom radnom mjestu. Cijela godina dana u toku koje taj isti premijer odbija dodijeliti razgovor lokalnim medijima, imenovati istražnu komisiju da se ispita njegov poraz i odrediti datum za izbore gdje će njegova vlada biti podvrgnuta presudi naroda kojem je, prema svim ispitivanjima javnog mnijenja, njega već odavno dosta. Godina duga kao vječnost, sterilna kao pustinja. Godina na čijem se isteku nalazimo pred nepojmljivom hrpom leševa, bez imalo razumijevanja, ni traga nade. Mediji nastavljaju prenositi informacije o komemoraciji prve godišnjice katastrofe. Kažu da će događaj biti sniman i zabilježen bez publike zbog straha od protesta gledatelja. Otkačen iz vremena i naroda, jednako kao ova nevjerojatna vlada koja ga je prevarila. Ceremonija sjećanja na taoce koji čekaju da budu oslobođeni iz Gaze, što izgleda skoro jednako van pameti kao ceremonija sjećanja na žrtve Holokausta, kad je rat još uvijek bio u toku i pušili se dimnjaci krematorija.

Majko,

kuće gore na sjeveru Izraela, biperi i aparati za vezu eksplodiraju u Libanonu i šire strahotu dimenzija katastrofe i estetike horor filmova. A danas ipak mislim da sam konačno uspio pronaći dobre vijesti na internet sajtovima, stvar koja nema puno veze sa zemljom koju Ti toliko voliš, ali koja će Te ipak razveseliti: prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije izgleda da ne postoji nikakva veza između raka i upotrebe mobilnih telefona. Sjećaš li se šta si mi govorila, zabrinutog osmijeha? I nekako što si toliko brbljiv, govorila si mi, ali od tih beskonačnih razgovora na mobilnom telefonu će ti na kraju izgorjeti mozak! Dakle, budi mirna ubuduće. Tvoj brbljivi sin može čavrljati do mile volje na mobilni, a da mu ni jedna jedina vlas neće otpasti.

U regionu oko Pojasa Gaze i u Gazi, ljudi umiru kao mušice: izraelski nedužni starci i djeca, mladi vojnici; i u Gazi hiljade žena i beba, i nijedno nije umrlo jer je previše govorilo na mobilni. Ti su aparati izgleda ovdje zauvijek, a ova vlada ipak ima rok trajanja. Molimo zajedno, Ti i ja, da taj datum bude prije isteka roka trajanja Države, i pada trećeg Hrama o kojem Ben Gvir i njegovi prijatelji iz vlade sanjaju kao o etapi prema Iskupljenju. A propos, nadam se da je cool tamo gore, i da Ti i tata imate malo mira. Priznajem da, za razliku od onih koji kažu da su zadovoljni što njihovi roditelji više nisu tu, da ne bi vidjeli šta se dešava u zemlji za koju su toliko žrtvovali: ja žalim svaki dan što vi više niste ovdje. Jer znam da, kad biste Ti i tata bili živi, uveli biste malo reda ovdje, usred ovog sumornog mraka, ili biste kao i uvijek, uspjeli naći stazu osvijetljenu nadom.

Prevela: Nada Zdravič