Treba biti sretan i nekoga usrećiti - no je li to i moguće?

Roman “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”, poput drugih Šehićevih djela, proizvod je izvanredne stvaralačke kreativnosti i mašte autora, potom snažnog senzibiliteta i obaviještenosti, osjećanja svih pojava, ponajviše bića koja pate u ratnom i poratnom razdoblju kojemu se ne vidi kraj. Faruk Šehić ne odabire klasične likove niti se njegova priča može staviti u obrasce kakve poznaje tradicionalna naracija. Šehićevo pisanje nastaje kao posljedica želje da se duboko osjećanje života i ljudske patnje izloži, pokaže ljudima u svoj njenoj kompleksnosti i trajanju.

Duboko traumatizirani životi

Jer, rat je, između ostaloga, i grč, mašta o njegovoj konačnosti, nada da ćemo vratiti prošli život kojeg nema, a poraće breme katastrofalnog iskustva, suočenje sa činjenicom da se nikada ništa neće vratiti na staro, nego se mora živjeti neki novi život s ruinama proteklog vremena. U tim ruinama treba pronaći smisao života, treba biti sretan i nekoga usrećiti - no je li to i moguće? Cinnamon girl i Cortez Cortez dva su neobična lika koja vode zanimljiv razgovor kojim autor pokušava približiti čitaocima svoja razmišljanja o ovim bitnim pitanjima:

”Ti se baš naljutio na svoje potencijalne čitatelje”, dobaci Cinnamon. “Ma nisam, nego kontam onako naglas.” “Ne mislim o fabuli, jer opisivati ratnu destrukciju zavodljiva je rabota. Mi smo srasli s ovim našim svijetom, i to je to. Treba opisati to srastanje, taj šav detaljno objasniti, a za to ti ne treba nikakva fabula. Mrzim pripovijedanje koje je samom sebi svrha. Netko je valjda piscima rekao da moraju pripovijedati i onda su se čitaoci navikli na to. E, vidiš, ja bih pisao, pokušao bih da razbijem to uvijek isto očekivanje. Bio bih avangardan, nov, inovativan...” (str. 220, 2024)

U fragmentiranosti naših duboko traumatiziranih života nemoguće je sagledati jednu priču od početka do kraja, također je, čini se, nemoguće ustrajati u linearnoj naraciji događaja, jer mi to, naprosto, više nismo, naša su bića i tijela zasićena nepredvidivim obrtima razornog i počesto dramatičnog ishoda. I ko je preživio Naš Prvi rat (str. 9, 2024) opstaje tako što čitav poratni život sakuplja živuće komade rastrojenog bića kako bi mu ponovo vratio funkcije - takve su i naše misli, ali i naša djela.

Šehić osjeća bića i pojave u koegzistenciji. Pokušava osjećanja smjestiti u prostor i vrijeme. Takvo šta nije moguće posve uspješno osim u nadrealnom svijetu kojeg je teško razumjeti bez mašte nadahnute metafizikom i naučnom fantastikom, kao i umjetnošću koja je obilježila jednu epohu od Bretona i Borgesa u književnosti, S. Dalija u likovnoj umjetnosti, Pink Floyda i Neila Younga u muzici (otuda nadahnuće za najupečatljiviji lik ove knjige - Cinnamon girl), te Stevena Spielberga u svijetu filma. I pored neospornih utjecaja, Šehić nudi vlastito originalno razumijevanje svijeta na drugačiji način. Misaono i nadahnuto, ne preteško, jer nastoji odmoriti i čitaoca - on osjeća i njega - kao i pojave o kojima piše. Koliko nas ratni ožiljci uzimaju i objedaju svaki dan, i na dubini daleko od prosječne, osjeća Šehić i u ovome romanu. Strah ga je u, isto vrijeme, da ćemo biti skroz obično mrtvi i zauvijek raščarani. Jer, Gore je biti lišen čarolije nego mrtav (str. 112, 2024), napominje autor.

Ova knjiga ima posve neobične aktere kojima vlasnik mašte daje antropomorfna svojstva da bi čitaocima približio doživljaj. “Naš Prvi rat” pustoši snove i želje, ali, više od toga on guta ljude, teško vari masovne grobnice, voli svježu krv djece i mladosti, a kad nema drugog ulova, onda se hrani onim na šta naiđe. Recimo da je jedan od likova Naš Prvi rat, ali zašto se on baš tako zove, koliko još ratova moramo iznijeti i da li se ijedan ikada, uistinu, i završio?

Prvi rat, slomljena ljubav. Drugi rat, nije bilo posla, moralo se. Treći rat navika, ovisnost, rutina, sitno zadovoljstvo, nostalgija za mladošću, ljubav prema ruinama. Četvrti rat zbir svih prethodnih i još nešto neobjašnjivo. Jednom kad prestaneš biti civil, nema povratka. Civil je stanje svijesti, nije odsustvo uniforme. Uniforma je mentalni sloj, ne sklop. (str. 113, 2024)

Amistad je u Šehićevoj knjizi pjesnik (Orwel je npr. Grad, jer mu je Autor želio dati to ime zbog historijskog utjecaja i trajanja Orwelovih knjiga) ali, povijesno, Amistad je brod koji prevozi roblje iz Afrike u Ameriku na kojem se dešava pobuna. Užitak u ovoj knjizi nastaje u razotkrivanju slojevite alegorije kojom se Šehić izdašno poslužio. Naši su životi puni obrta, a nisu kako čestiti ako u njima nema pobuna. Zapravo, pobune, plivanje kontra struje, dobrano su obilježile godine rata i poraća u našem društvu. U toj smrvljenoj zajednici, izrazito smanjenih mogućnosti, podvig je naći izlaz, naći vjeru da se može i treba boriti i izboriti za bolje sutra. Nadu u taj život kojeg nije, pružaju tek “dijamantna stvorenja”, stvarni ljudi kojima autor duguje trenutke istinske sreće. Ova veličanstvena knjiga u kojoj se dešava gonetanje smisla života omaž je dijamantnim stvorenjima, kojih više nema u realnom svijetu.

11 mogućih raspleta

Naši ratom i poraćem fragmentirani životi doživljavaju svijet upravo tako - ne kao cjelinu, nego kao raspršene puzzle koje godinama neumorno pokušavamo posložiti - to jeste pogled opterećen prošlošću, ali postoji ogroman razlog za to. Ipak, svijet se u svojoj supstanci i najbolje sagledava na taj način - kako bi se sve njegove pojave mogle razumjeti, racionalizovati i normalno živjeti s pogledom u budućnost koji se od nas očekuje. Možda su naša pleća preslaba za takva očekivanja, a možda, pak, iznimnu snagu dobivaju konstantno težeći da prošlosti vrate bezbrižnije (moguće i drugačije) ishode. I upravo kad smo slavili pobunu - jer samo je u tom obliku sloboda stvarna - Amistad doživljava preobrat, naše iluzije da upravljamo našim životima bivaju srušene i ponovo zapadamo u ćorsokak u kojemu više nema nade niti snage za nove ratove. Ipak, događa se trenutak “vjerovanja u nepredvidivo” - i to nas je život naučio - po kojem univerzalan princip pravde izlazi na vidjelo, savladava zlo, a slavi dobro. Upravo zbog tog vjerovanja, koje ni u ovakvo rastrganim bićima nije izostalo, ova je knjiga apoteoza životu, omaž ocu i voljenoj ženi zbog kojih svaka borba ima, ili barem u konačnici, dobiva smisao. Umjesto jednog kraja, čitaocu je ponuđeno jedanaest različitih mogućih krajeva, u kojima su spomenuti neobični likovi, koji se provlače kroz cijeli roman, uvijek s naslućujućom napomenom da kraja, zapravo, i nema. Cimetna pisma jesu materija najtananijih osjećanja, a dijamantni ljudi razlog njihova postojanja.

(Autorica je PhD in literature, Zemaljski muzej BiH)