Tragom starog prijateljstva
Korijeni ove priče sežu u poprilično daleku prošlost, jer prošlo je više od pedeset godina otkad su se Šefik Rizvanović i Joža Knuplež sreli u istoj kasarni i istoj jedinici Jugoslovenske narodne armije u Bihaću.
Koliko sam samo puta čuo slične rečenice: “Joj, kad se sjetim Armije, imao sam druga iz Slovenije” (govori mi Bosanac), ili “Služio sam armiju u Bosni i neću zaboraviti nikada, imao sam prijatelja Bosanca tog i tog” (govori neki Slovenac).
Pa tako i Šefik Rizvanović, kad smo bili u gostima u njegovom rodnom Stocu, na kraju dana tokom kojeg nas je kao kustos u muzeju vodio na mjesta gdje je istorija ucrtala moćne tragove, kaže:
“Joj, ja sam imao u vojsci jednog pravog prijatelja. Zove se Jože Knuplež i zapamtio sam čak i adresu, Malečnik 131. Hajde ga nađite ako je živ, volio bih znati”.
A onda nam je dočarao njihovo prijateljstvo.
“Ja sam bio stariji i on se nekako vezao uz mene… pa smo se intenzivno družili. Pita me jednog dana: Pišeš li ti svojim roditeljima?”
“Pišem”, kažem.
“A jesi li im napisao da imaš prijatelja Jožu?”
“Jesam”, odgovorim.
“E, da znaš, i ja sam pisao svojim roditeljima i napisao sam da sam našao najboljeg prijatelja u životu, a to si ti.”
Pa nastavlja sa humornom anegdotom:
“Jedne nedjelje izašli Jože i ja u grad. U Bihaću je živjela moja tetka, pa kažem Joži da odemo i posjetimo tetku. A pošto smo popili nekoliko piva, mislim baš dobro, možda se kod tetke nađe nešto na stolu, znaš kako je, vojnička hrana skromna i jednolična.”
Joža pristao i krenuli kod Šefikove tetke.
“Uđemo mi u kuću, tetka se obradovala i odmah pred nas stavi bokal pun razmućenog soka od ruže. A mi pili pivo, nije nam do soka, nego smo očekivali kakav zalogaj. ‘Popijte, popijte’, nudi nas tetka. Mi onako preko volje, imamo već dosta piva u sebi... ovaj sok nam može samo probleme napravitii. Kažem Joži, popij, sad će meza… ‘Pijte, pijte’… navalila tetka i mi nekako ispijemo onaj bokal. Ali, čim smo ga ispraznili, ona uze bokal i novi sok natoči. O, bože pomozi!
Sljedeće nedjelje opet izađemo Joža i ja, a ja mu kažem: ‘Odoh ja kod tetke, hoćeš li sa mnom’? ‘Ma nemoj da ja idem, idi ti sam, kaže Joža.”
Eh, a gdje je Joža? Ja sam bio i zaboravio na njega, ali moja nije. Jedne nedjelje krenula u gljive pa se vozila, na putu joj bio i Malečnik. I krenula da traži Jožu Knupleža. Imala sreću da naiđe na njegovog nećaka, pa joj on pokazao kuću. Vratila se puna divnih utisaka o Joži, njegovoj supruzi Danici i kćerki Vesni.
Povezala dva bivša vojnika Viberom, dirljiv susret starih prijatelja.
Dogovorila posjetu Knupležovim i evo nas, ovoga puta oboje idemo u Malečnik.
Daću sebi za pravo da mogu skoro pa jezikom stručnjaka za ljudski pogled, geste i riječi ocijeniti čovjeka na prvu. Smjestiti ga među određene karaktere. I evo ga Joža - sušta dobrota.
Dočekao nas je u košulji, pogledao bistrim očima, malo je poguren u hodu, ima prosijedu bradicu i usne razvučene u nekakav osmijeh.
“Čekajte, gdje su moje ovce? Morate ih vidjeti, sad su gore na ispaši, ali uskoro će se spustiti.”
Pa je onda rukom okružio svoje imanje, onaj uzorani dio, tamo se sadi kukuruz, ima nešto jabuka, a veći dio je samo trava koja mu služi za hranu ovcama. Gore na brdu iznad krošanja se uzdigao vrh crkve, o toj i drugoj crkvi pričaćemo kad sjednemo u kuću, a sad ćemo malo na suncu dok ga još ima.
Uskoro su se pojavile Vesna i Danica, kćerka i supruga. Odbio je njihovu ponudu da se ogrne bilo čime, “navikao sam ja na zimu i ne zebe me” i naručio rakiju: “To sam sad nedavno pek’o”.
Kružili smo pogledom po okolnim bregovima, sunce je zlatno lišće učinilo još zlatnijim, a kad god bih pogledao u Jožu, vidio sam njegov spokojan i blago nasmiješen izraz lica. Pitao sam ga za dane kad je bio u vojsci i za njegovog Šefika.
…”Spavali smo u onim krevetima na sprat, samo nisam siguran ko je bio u gornjem, a ko u donjem krevetu. Inače, meni je u vojsci bilo super. Dobio sam i značku primjernog vojnika i nagradno odsustvo. Jednom me pitao naš komandant, bio je zadovoljan sa mnom: ‘Joža, bi li ti išao malo kući’? Rekao sam da bih, a on onda kaže: ‘Spremi se i sutra idi kući’. Kad sam uveče došao pod prozore naše kuće, pokucao sam, otac je pitao ko je?, ja sam rekao Joža... a onda se javila mama: Nije Joža, neko ti laže. Nije vjerovala da ja mogu doći, nije znala šta je nagradno odsustvo.”
Dobar drug, vrijedan, disciplinovan... takav je bio Jože kao vojnik. A takav je ostao cijeloga života. Do kraja svog radnog vijeka koji je završio u mariborskom staračkom Domu “Danica Vugrinec”. U penziji je već duže od deset godina, ali život mu se nije bitno promijenio:
“Ustajem svako jutro redovno u pet. Popijem kavu, odem ovcama, onda popijem jednu rakiju i uvijek se ima šta za raditi. Ne doručkujem, čekam ručak, svaki dan pogledam dnevnik i ne idem nikada poslije ručka spavati, uvijek nađem nešto da radim, jer ako zaspem popodne, onda ću poremetiti noćni san”.
Opet se zagledao u kosu padinu iznad njegove kuće:
“Sad će one, čim sunce zađe, vrijeme je da se spuste”.
“Joža, haj’mo u kuću, postalo je hladno, a i vrijeme je za kavicu”, rekla je Danica i onda smo se preselili u toplu unutrašnjost kuće. U prijatnom razgovoru prolazili smo kroz naše biografije, gdje smo šta i kada radili, nalazili neka imena s kojima su nam poznanstva zajednička. Joža je svako malo ustajao i odlazio do vrata.
“Još ih nema.”
A onda se vratio i sav ozaren obznanio:
“Eno ih, sišle su, dođite hi pogledati”.
Stado od tridesetak ovaca sporo se, pasući usput, spuštalo niz padinu. Vesna će ih smjestiti u štalu, a onda će nas Joža svečano pozvati:
“Hodite da ih vidite”.
U mirisnoj štali ovce su jele sijeno, Joža nam je predstavio predvodnika: “Eno ga, on je glavni”, pokazao je na glavatog četvoronošca koji se lako probio kroz špalir do ograde gdje je Joža nanosio sijeno.
“A gdje je onaj crni? Ahaaa, eno ga… on je jedino crno janje. Otkud? Kako? Ne znam, čudni su ti DNK putevi…”, rekao je Joža.
Kad smo se vraćali, naišli smo na jedan bregić opasan žičanom ogradom.
“Znate li šta je ovo?”, pitao me Joža.
Slegnuo sam ramenima.
“To je mravinjak. I kad sam bio mlad, uvijek je oko kuće bilo mravinjaka. Ali ovaj su napale vrane i jele su ličinke, pa sam odlučio da zaštitim mrave od vrana, napravio sam ovaj omotač od žice. Da mravi mogu mirno živjeti.”
Kod nas ima izreka kad hoćemo za nekog da kažemo da je dobar čovjek - taj ne bi ni mrava zgazio.
A Joža ne da ne bi zgazio nego mrave, čuva ih i njeguje.
Pa vi prosudite.
Kasnije smo još pričali o malečničkoj crkvi, religiji, poznatom i popularnom župniku.
“Morate doći da vidite katakombe, slike i morate doći da vidite kako ukrasimo naše kuće za praznike...”
Obećali smo i već se radujem novom susretu sa Jožom i njegovim.
A staro prijateljstvo Jože i Šefika ušlo je u novu fazu.
“Gledaću da dođem dok smo još živi da vidim svog Jožu”, obećao je Šefik.
