Svjedočanstvo o pražnjenju i nestajanju sela
Evlija Čelebija i Mula Mustafa Bašeskija su se držali načela: Kullu ma kutibe karre ve kullu ma hufize ferre - Ono što je zapisano ostaje, a ono što se samo pamti to pobjegne i zaboravi se. U knjizi “Treći talas” Alvin Toffler svodi i dijeli povijest samo na tri doba: usmeno, doba pisma i knjige i slikovno doba ili svijeta kao slike.
U pisanju ove knjige preko starih, mudrih, iskusnih i ljudi velikog pamćenja, zatim preko pouzdanih i relevantnih pisanih dokumenata i konačno preko fotografskog aparata i mobitela, autor knjige poslužio se i usmenim i pisanim i slikovnim dobom. Knjiga pred nama između dvije korice na 318 stranica, strukturalno gledano, sastoji se iz 17 podnaslova.
To su: “Nad rukopisom knjige”, “Ugašena ognjišta”, Hajrudina Hašimovića od novinara i pisca Bajre Perve. Slijede podnaslovi autora knjige: “Petobanka”, “Nogometna utakmica na klancu Ibre Rizvana”, “Na ognjištu moje matere”, “Asim Alić moj džematlija i njegova snaha Merhunisa”, “Moj prvi a ujedno i posljednji zapis”, “Hadži Zaim Arnaut”, “Pod zelenim busenjem”, “Imami, hativi i muallimi džemaata Džindići”, “Ugašena ognjišta”, “Dnevnik jednog ratnika”, “Hazim Hodžić softa iz Sandžaka”, “Od Trebinja do Hedum Casteluma”. Iza ovih 13 autorskih podnaslova slijedi Recenzija knjige Hajrudina Hašimovića “Ugašena ognjišta” od novinara i pisca dr. Selmana Selhanovića te na kraju “Rječnik manje poznatih riječi” i “Bilješka o piscu”.
Na korist insana
Već u prvom tekstu “Petobanka” pisac nas uvodi u Allahu najdraži prostor - džamiju. U pomoć priziva i citira šejfa hafiza Mustafu ef. Mujića: “Čim odškrineš džamijska vrata, samo što si desnom nogom ukoračio unutra, hakku nemrile, zapuhne te nekakav miruh, pa osjetiš kako ti je i u duši i čitavom vudžudu lijepo i široko. Kao da si sve ovodunjalučke brige i tegobe ostavio tamo ispred ulaznih vrata, amo u haremu džamijskom.” Iza ovog šejhovog citata Hajrudin ef. nastavlja: “U džamiju se nije išlo da bi se u njoj samo klanjalo, ili dok si još dijete, da bi samo učio pred svojim hodžom. U džamiju se išlo i da svoju dušu i tijelo odmoriš, da klanjaš i da odmaraš” (str. 13).
U muslimanskoj tradiciji i pojedinačno posebnoj i općoj svijesti i iskustvu i doživljaju svijeta i života džamija je bitna, osnovna, početna i suštinska veza, kupola i halka između intimnog, privatnog, porodičnog, familijarnog i javnog, društvenog i zajedničkog života. Kao najdraže mjesto Allahu na zemlji, džamija insana preko imana i muallima podučava svemu onome što ga u dinu-islamu približava Allahu i što ga preko učenja ezana i džamijskog mihraba okrenutog prema kibli upoznaje i osvještava o vremenu i prostoru, a ne zaboravimo, Allah sve što stvara to se stvara u okviru vremena i prostora.
Ispravnim i moralnim životom u slobodi čovjek se izdiže iznad meleka (anđela), a pogrešnim, promašenim, amoralnim životom spušta ispod razine demona i životinja. Kao što je etika primijenjena religija u međuljudskim odnosima, vezama, relacijama i komunikacijama, tako je politika primijenjena etika u i među ljudima u državama ustavne demokratije i vladavine prava kroz i preko zakona. Čovjekov život nije samo puko animalno trajanje, ili samo permanentna briga za nužnu svakodnevnost, nego je i unutrašnji misijski zadatak idejnog, duhovnog i moralnog samoosvješćivanja i samooplemenjivanja čistim srcem, plemenitom i iskrenom dušom, duhovnim znanjem, valjanim djelima, u ime Allaha, a na korist insana. Vjerodostojna, živa i praktična etika ima misiju moralne revolucije u odnosu na čovjeka i zajednicu u odgovornosnoj slobodi, ravnopravnosti, povjerenju i sigurnosti. Njen najviši i univerzalni princip je permanentno naređivati, zagovarati, činiti dobro i primjenjivati univerzalne moralne principe, a zabranjivati i kloniti se zla, nereda i grijeha, što ima za rezultat iznutra promjenu svijeta time što ga to čini valjanim i podnošljivim. Sloboda, etika utemeljena na religiji, kultura i politika u ljudskom svijetu su isto što su: jug, sjever, istok i zapad u prirodnom svijetu i ko ih razdvaja i suprotstavlja ili je lud ili amoralan ili zločinac.
Uloga i značaj zajednice
Da bi se ostvarila socijalna strana čovjeka i intencionalnost islama na kolektivnu sudbinu čovjeka u kontekstu višeg, pravog i neprolaznog smisla, preduvjet je prava i istinska zajednica. Kako doći do prave i zdrave zajednice? Bez valjane duše nema valjanog i karakternog čovjeka. Bez valjanog čovjeka nema valjane i prave zajednice. U muslimanskom svijetu zajednicu zajednicom na mikroplanu čine: brak, porodica, familija, rodbina, prijatelji, komšiluk, što sve prožima, objedinjava, ispunjava, osmišljava i usmjerava džemaat sa imamom na čelu.
Ne slučajno i ne bez razloga osmi podnaslov knjige nosi ime “Imami, hatibi i muallimi džemaata Džindići.” Prvi pravno-formalni i službeno postavljeni imam u Džindićima bio je Mula Mustafa ef. Muminović, drugi privremeno postavljeni imam bio je Šaćir (Habiba) Rizvan. Drugi stalno postavljeni imam, muallim i hatib u Džindićima bio je Omer ef. Mahalbašić - Muminović i to 36 godina, od 1921. do 1957. Treći po redu sa postavljenim dekretom imam, muallim i hatib bio je Salih efendija Agić i to deset i po godina od 1958. do 1968. Inače, Salih ef. je bio muallim Hajrudin ef. U dva navrata, od jula 1975. do maja 1976. i od jula 1977. do septembra 1978. Hajrudin ef. Hašimović je dekretom postavljen za imama, hatiba i muallima u svom rodnom selu Džindići. Latif ef. Miholjević još kao softa (učenik) klanjao je uz ramazan teraviju u Džindićima i podučavao je djecu.
Nakon penzionisanja Salih ef. Agića 1968. god. imamske dužnosti u Džindićima prihvata se Ekrem ef. Kaplan. S obzirom na to da je imao samo imamski ispit nije mogao ostati imam u džemaatu. Dok je Hajrudin ef. bio u vojsci, imamsku funkciju bez ikakvog ugovora je obavljao penzioner Omer ef. Konjo. Kao penzionisani imam, a dobrog zdravlja i kvalitetan muallim u Džindićima je angažiran kao imam Mustafa ef. Mušimbegović. Život je okončao kao šehid od neprijateljske granate. Kao vrijedni, čestiti, poznati i priznati imami na Džindićima su svojevremeno kao imami bili angažirani Ibrahim ef. Muslija, Muzafer ef. Čakalović, Omer ef. Hrnjić, Ibrahim ef. Hadžić, hafiz Šaban ef. Alihodžić, Ibrahim ef. Suša, Ahmed ef. Kadić.
Po raznim osnovama, najčešće honorarno, klanjajući džume ili u sastavu drugih džemaata u Džindićima su kao imami radili i djecu podučavali: Husnija ef. Suša, Sead ef. Goralija, Saudin ef. Lopo i Irfan ef. Kulović. Poslije četvrtog dekretom postavljenog imama Hajrudin ef. Hašimovića peti dekretom postavljeni imam bio je Rešad ef. Omerhodžić, šesti Adnan ef. Muratović, sedmi Mustafa ef. Behramović i osmi Nijaz ef. Keso. Tri imama rođena u Džindićima Šaćir ef. Rizvan, Hajrudin ef. Hašimović i Zijad ef. Omerhodžić bili su hodže u svome rodnom selu. Svih 25 navedenih imama u knjizi, bilo da su živi ili merhumi ili da su bili postavljeni stalno ili honorarno bili su ljudi vizije, misije, ideala, sadržaja, smisla, pravog cilja, efektivnosti, efikasnosti, primjerenosti, pravovremenosti i pouzdanosti u radu. Sve ijednog je, na temelju savjesti i bogobojaznosti, krasila i krasi etika poziva i misije, etika odgovornosti za ljudski rod, etika dužnosti i etika čina, smisla i pravog cilja.
Oni su znali i vjerovali da mudrost uči i podstiče ljude da budu uspravnog hoda, da u dobru i plemenitosti budu ustrajni i da nikada ne budu dobričine i naivčine, da budu hrabri, a ne surovi, da budu uporni, a ne tvrdoglavi, da budu mudri, a ne prepredeni, da budu vizionari, a ne sanjalice i iluzionisti, da budu u svemu umjereni i odmjereni, a da ni u čemu ne prelaze granice i da budu dosljedni i postojani u zauzimanju principijelnih stavova. Ulema, imami i hodže su svjesni da ih ljudi prate šta rade i da se u njih ugledaju, pogotovo ukoliko je riječ o negativnim stvarima i postupcima sa pravdanjem ako mogu oni, možemo mi to isto raditi.
Ugašena ognjišta
Ovo je deveti i najduži tekst u podnaslovu knjige na 52 stranice. Taj tekst me u sjećanju vraća 55 godina unazad kada sam u Medresi čitao: “Mrtve kapitale” od Josipa Kozarca, “Samrtno proljeće” i “Voda nešto nosi” od Lajoša Zilahija i “U traganju za izgubljenim vremenom” od Marcela Prousta. Tu je i upozorenje Aburahmana ibn Halduna, unazad šest stoljeća, da su svjetske civilizacije, kulture i svekoliki životni tokovi krenuli sa planinskih platoa i visova. Nažalost, sa nesagledivim opasnostima, danas prvi put u svjetskoj povijesti ljudstva više živi u gradovima nego u prirodi i na selima.
Neumitan je i nepobitan zakon - život počiva u prirodi i na selu, a skončava u gradovima. Na stranicama 178. i 179. knjige autor postavlja pitanja koja nikog ne ostavljaju ravnodušnim: “Ko još pamti selo u Lepeni - niko. Ko još pamti Džinde, Čerimbašiće, Atlagiće, Begiće, starosjedioce sela Džindića?! Pamtimo li Omerspahiće, Muminoviće, Mahalbašiće, Vehabe, Omerbegoviće, Nale, Oruče, Trge, Selimoviće, Zerde, Junuzoviće, koji su nekada doseljavali, a onda na paračesik raseljavali?! Osipaju se i Habeši, Hašimovići, Mahmutspahići, Rizvani, Suljići, Bajrići.” Da dodam i u mome selu Puhovcu tri su prezimena nestala i prestala: Kuduz, Muslić i Vajzović.
Unutrašnje aporije i antinomije koje razaraju zajednicu
Kao što je domovina narod u sjećanju, tako je zemlja narod na teritoriju. Što je manje naroda na teritoriju, toliko se i zemlja smanjuje. Ne samo da se napuštanjem sela smanjuje zemlja nego se i unutar naroda događaju takvi kruti, suludi i nezamislivi odnosi koji rastaču i razaraju zajednicu. Slučaj Asima Alića, čija je žena umrla i čiji se sin oženio prije sedam dana pa ocu predstavio svoju ženu, a ona šuti kao zaliven ćup. Umjesto da svekru pristavi kafu i spremi doručak, ona pored njega prolazi kao pored zida. Asim preuzima inicijativu i pita: “Jesi li se ti, snaho, naspavala?” A ona ni jedne ni druge nego: “Hajde, kaže, jedi govna” i ode u sobu. Ovo je nezamislivo divljaštvo i primitivizam. Samo ima jedno pitanje - da li je ta mlada imala vjeronauku u školi: “Badava im i škola i njihovo znanje ako pri sebi nemaju kućnog odgoja i islamskog edeba”, veli Asim. (str. 56. i 57).
Još je suroviji i nemilosrdniji slučaj hadžije Zaima Arnauta. Godinu nakon što je obavio hadždž na Ahiret mu preseli žena i udade se kćerka: “Ostadoh sam. A teško je insanu, pogotovu mušku, kad sam ostane. Sve ti pusto i prazno. Nit s kim progovoriti nit s kim kahvu popiti. Ubi me, efendija, samoća.” (str. 68). Dobri i plemeniti hadžija je kćerci jedinici i zetu napravio kuću vlastitim rukama. Istovremeno, bio je i majstor i irgat. U međuvremenu, da ne bi poludio i crkao od usamljenosti, hadžija se oženio. U isto vrijeme i kćerka Alma rodila unuku Selmu.
Na krilima sreće i radosti hadžija Zaim ide vidjeti i darovati unuku. Iako Kur’an imperativno kaže da roditelju u znak ljutnje i srdžbe ne smije se kazati ni uh, evo kojim riječima kćerka dočekuje oca u svojoj kući koju joj je babo napravio: “Slušaj, babo! Sad popij ovu kahvu i više je u mene nećeš popiti, a niti ću ja u tebe. Sad si došao i više nemoj. Nek ti ovo bude zadnji put, nemoj mi više dolaziti.” (str. 70.) Pošto nijedna nesreća ne dolazi sama, da ne bi izgubio kćerku, unuku i zeta, ova druga izuzetno svjesna, savjesna i odgovorna žena Fatima teška srca i bolne duše sa stidom i pognute glave ostavlja usamljenog i tužnog hadžiju Zaima i vratila se u svoje Klopče da usamljena samuje. Uzalud je sve, hadžija sedam godina nije vidio ni kćerke ni unuke Selme niti uopšte zna kako ta unuka izgleda. Ovakva surovost i nemilosrdan odnos djeteta prema roditelju ne susreće se ni u literaturi. Je li moguće da slikovni svijet toliko ubija srca i prazni i pustoši duše kada se zna da su ženska djeca milostivija prema roditeljima nego muška?
Sjećanje na baladu
Slučaj softe Hazima Hodžića iz Sandžaka koji se u četvrtom razredu Gazijine medrese zaljubio u svoju djevojku Feridu i oženio je po cijenu da prekine redovno školovanje podsjeća na poznatu baladu “Omer i Merima”. Iako Poslanik kaže: “Ženite se onima koje volite i udaljite se za one koje volite”, nije rijedak slučaj da roditelji, kao Feridina majka, žele da kćerku ili Omerova majka sina, udaju ili ožene, ne za onog koga djeca žele i vole, nego za onoga koga oni odaberu i tako djecu unesreće za čitav život. Kada je udata Ferida za Hazima Hadžića prvi puta došla majci, njena majka je upotrijebila sva dostupna sredstva i prisilila je kćerku da se uda za onog koga nikada nije voljela i da čitav život vehne i pati za voljenim Hazimom. U ovakvim situacijama roditelji u svojoj zaslijepljenosti uskraćuju slobodu volje, slobodu izbora i slobodu ljubavi svoje djece koja je neupitna. Tako roditelji unesrećuju svoju djecu. Od izuzetne je važnosti što autor knjige radi primjera pouke i poruke navodi ove slučajeve krajnje izopačenih i izobličenih odnosa.
Posebna i zaokružena vrijednost knjige je “Rječnik manje poznatih riječi”, njih blizu 200 porijeklom iz turskog, arapskog i perzijskog jezika koje su u povlačenju, a koje su u Bosni pet stoljeća bile u živoj upotrebi. Da zaključim, izuzetno interesantna knjiga, čita se bez daha i prekida i podsjeća nas na naš korijen, žiće, biće i uvjete života u vremenu i prostoru. Pri punoj svijesti i pameti preporučujem je za kupovinu, za čitanje, promišljanje i analiziranje.