Šteta što Sokrat više ne radi
Zagrize polako uz obavezan zoom in
Šta rade, pita Josip Pejaković na početku monodrame “Izbjeglice”, šta rade koordinatori za izbjegla, raseljena i naseljena lica? Brinu. Oni ništa drugo i ne rade, čovječe, nego brinu. Koordinatori više ne koordinišu, sada samo - brinu. Ime se nije promijenilo, ali posao jeste. Od radnje su spali samo na stanje.
Četvrt vijeka je prošlo kako je Pejaković govorio o koordinatorima za izbjegla, raseljena i naseljena lica koji samo brinu i kao da je već tada naslutio ono što će postati nepodnošljiva stvarnost u kojoj ćemo da se udavimo kao u jami vrelog katrana.
Glavni začin
Iz sobice ispunjene koordinatorima koji brinu izašli smo u hodnik zatrpan menadžerima koji planiraju. Oni su nas odveli analitičarima koji strateški upravljaju, a ovi su nas opet predali u ruke influenserima koji će nam podići rejting. Iz separea, sobičaka i klozeta nadiru horde lajf koučeva, personalnih trenera, digitalnih marketara i stručnjaka za odnose s javnošću. Na čelu te armije bezličnih i agresivnih, praznih i nastrljivih, dosadnih i neumoljivih spodoba nalazi se demon podzemnoga svijeta koji vitla ognjenom viljuškom i sumpornim nožem - food blogger.
Šta radi food blogger? Smatra. On ništa drugo i ne radi, čovječe, nego smatra. Natakari se pred kameru, primakne tanjir ili ćasu i - smatra. Srče, mljacka, kusa i - smatra. Poručuje, naručuje, vraća i - smatra. Doručkuje, ruča, večera i - smatra. Kako mu ne dodija toliko smatranje? A šta bi opet, ćaća ga njegov zakart’o, radio da ne smatra? Čime bi se bavio? Od čega bi lebac jeo? Kakve bi papuče nazuvao? Sve što mu uđe u usta prvo mora da se osoli smatranjem. To je glavni začin svakog njegovog jela. Smatra je li ovo dobro ovako i da li je ono dobro onako.
Kako food blogger smatra? Uđe u pekaru, naruči burek i jogurt, namjesti blendu i čeka. Uskoro stiže ono što je poručio i drama počinje. Sporim, utreniranim, dramskim potezima siječe prve komade. Lagano prinošenje viljuške ustima prati zanesenjački pogled ili sklopljenje oči koje garantuju veće čulno uživanje. Zagrize polako uz obavezan zoom in. Hrska. Razmaženo nepce razabira sastojke. Da li je pekar sunuo dovoljno soli? Da li je meso valjano samljeveno? Da li je kora bureka pretjerano hrskava?
Nakon prvog zalogaja počinje smatranje. Tijesto je, veli food blogger, pečeno. A da kakvo bi trebalo da bude? Odnos mesa i soli je, smatra on i dalje, savršen. A bi li smatrač umio da kaže koliko šaka soli ide na tri kile mesa? Kora je hrstava i ukusna. Što je baš čudno, jer je kora na slaganom bureku obično meka i bljutava. Burek je, idemo dalje, taman sočan, a koja je mjera taman sočnosti to ni havajski bog hrane ne bi umio da kaže. Pita se, jurimo ka zaključku, izvanredno slaže sa hladnim punomasnim jogurtom, jer se inače baš dobro slaže sa mlakim i ustajalim kozjim mlijekom.
Doručak je završen, reels je snimljen, lajkovi padaju, monetizovani nalog sam sebe štrika. Naš stručnjak za opšta gastronomska mjesta je u nedoumici. Šta za ručak: burger ili Karađorđevu? Pohovanog soma ili teletinu ispod sača? Roštilj ili picu s njeguškim pršutom? Kojem se privoljeti carstvu? Neka bude, neka bude, neka bude – roštilj. Preciznije: pljeskavica u kajmaku. Sa krompirićima. Nikako pomfrit. Pomfrit je za seljake. Naš autostoperski vodič kroz restoransku galaksiju ne jede pomfrit. Isključivo krompiriće. To je tako uzvišeno.
Kakva je pljeskavica? Za početak - pečena. Jerbo ostali roštilj-majstori serviraju prijesne ili dopola pečene pljeskavice, normalno. Kakva je pljeska još? Meso je ukusno i sočno. Zaista nevjerovatno. Prženo je na uglju i zato se lijepo osjeti dim koji pljeskavici daje neobičnu aromu. Čudesna logika: meso pečeno na roštilju ima aromu dima? Šteta što Sokrat više ne radi. Kajmak ide savršeno uz ovu pljeskavicu i de ti sad znaj da li ide savršeno i uz druge oblike mesa pečenog na ćumuru, da li baš taj kajmak odgovara baš toj pljeskavici ili jadni regrut puca iz prazne puške u vis sa namjerom da pogodi vazduh.
Jesmo li nešto zaboravili? Kako da nismo. Krompirići su ali kad vam kažem izuzetni i nekako baš tačno idu uz kajmak-pljeskavicu. Food blogger je zaboravio da kaže, ali mi nismo: u zdjelici je stigla i crvena pečena paprika posuta bijelim lukom koja je fe-no-me-nal-na: paprika je pečena, kožica nije oguljena, a osjeti se i bijeli luk. Da čovjek naprosto ne povjeruje šta sve dobro utrenirani želudac može da smatra. Paprike, naravno, nisu pretjerano natopljene u ulju što im daje jednu dozu elegancije i šarma koji garantuje nezaboravno gastronomsko iskustvo.
Pravo osvježenje
Za večeru kotlet šarana u kukuruznom brašnu i voćna salata sa dvije kapi dijatalne čokolade. Kakva filozofija smatranja slijedi nakon ovog izleta? Izvanredna: šaran se ne osjeti na mulj (čudo živo!), kukuruzno brašno ribi daje dodatnu hrskavost (kakva je primarna?), kosti su krupne i lako se vade, u marinadi nema previše ni limuna, ni peršuna, sve je u savršenom skladu, a dalmatinski prilog je savršeno izbalansiran između kuvanog krompira i blendane blitve u kojoj se osjeti natruha dalamtinskog zaleđa. U voćnoj salati dominiraju ukusi breskve i jagode, a to je pravo osvježenje u vreloj julskoj noći i garancija lakog i bezbrižnog sna.
Food bloggeri su dostojni svakog prezira. Njima nikada nijedno jelo nije loše. Vazda izvrsno, nikad osrednje. Nijednom prekuvano, neslano, odveć začinjeno. Njima je svaka knjiga Shakespeare. Svaka muzika Rahmanjinov. U svakom zalogaju vide reklamu. Oni nisu kulinari, nego biznismeni. Nisu gastronomi, već neispunjeni prostori za reklamu. Površni ponavljači istoga. Nenajedeni banditi kojima su svete sam dvije stvari - lajk i džabana.
