Sreća i tuga

Eh, to vrijeme i prolaznost opšta.

Priča koja slijedi događa se 1982. godine, dakle, u prošlom stoljeću. Davnina dobija na snazi kad je mjeriš stoljećima, a evo vrijeme pojede i cijelu četvrtinu novog stoljeća a da nisi što no kažu ni trepnuo.

Helem, godina je 1982. ljetni mjesec, kraj juna. Jednoga dana namjerim u Donji Vakuf kod svojih prijatelja, bračni su drugovi, a i zajedno rade na Radiju Donji Vakuf: Fatima i Slobodan Matić. Shodno vremenu brige za mlade kadrove dobili i stan u netom završenoj novogradnji. Milina doći u posjetu mladom, sretnom paru.

Nekako s početkom moje novinarske karijere gajio sam poseban filing za starije osobe. Ne znam zašto, ali starost me oduvijek fascinirala. Ili tačnije, kao mladog me fascinirala, a ima neko vrijeme otkako se i u moj život uvukla, sve više me razočarava. Kako i zašto, znaće najbolje oni koji je vlaste, a ostale ću poštedjeti nabrajanja “darova” starosti. A ima ih, ima.

I tako, kad god bih čuo da tu i tu živi kakva mudra starica i zanimljiv starac... eto me da slušam njihove životne priče. Pa mi tako jednom Slobodan kaže:

“Toni, vidim da te zanimaju stari ljudi i da rado o njima pišeš. Imam je djeda Boška, s njim ćeš se moći napričati. Hoćeš li da ti organizujem sastanak?”

Dogovorimo tako susret sa djedom jednog mladog ljetnog dana i Slobo me autom odveze u brda iznad Vakufa. Tamo, starinska drvena kuća sa verandom, a nedaleko od kuće okružen drvećem i cvijećem stol i klupe i djed Boško. Po brkovima sličan valjda najpoznatijem brkajliji iz svijeta književnosti Vuku Karadžiću (bilo je, eto, Karadžića koji su se opštekorisnim poslovima bavili, napomena zbog asocijacije na drugog Karadžića, ime mu se ne pomenulo).

Služila nas unuka Mikica, stizali za sto kafa, slatko i bokalići s rakijom. Djed Boško mi pričao o starim vremenima, ljudima i svom životu, izbrisalo se iz sjećanja, ali mi ostalo ovo...

Slobo mi rekao da djed svakoga dana popije bokalić-dva rakije, a da na kraju kad ga alkohol uhvati, niti petlja jezikom, niti mu fale riječi, nego samo počne da pljucka na zemlju. I to onda bude znak da je djedu vrijeme da ide da odspava. I samo toga se sjećam, kako je djed počeo pljuckati, a Mikica rekla: “Hajmo, djede, spavati.”

Nije se opirao, smjerno uz pomoć njenih ruku popeo se uz stepenice na verandu i nestao iza vrata spavaće sobe. Ta mi slika ostala lebdjeti. Divan ljetni dan, raskošna slika prirode, brkovi djeda Boška i pljuckanje... to je sve što mi je ostalo u sjećanju. I stoga ispravljam najavu: nema priče, ima samo ovo i ovoliko.

•••

Pitam nerijetko, pitaju i mene, jesam li i kada bio sretan? Odgovaraju manje-više na sličan način: Najsretniji(a) sam bio(la)kad sam... I onda slijede reducirani komadići života, najčešće je djetinjstvo epizoda o kojoj svi govore identifikujući je sa srećom. Bude i kasnijih komadića života, bude i odgovora u stilu: Najsretniji sam evo sada, ili posljednjih godina otkako mi se dogodilo to i to... pa se nabrajaju porodični razlozi, poslovni uspjesi itd. A ja sreću pamtim kroz slike, trenutke koji ne nose nikakvu priču, naprosto slika.

Evo jedne koja je dežurna u prostorima mog muzeja gdje stanuje sreća. Pozno je ljeto, ja se vratio s mora, preplanuo i lijep ko na reklami. Mene i Entu pozvale dvije sestre na svoje imanje na Jarčedolima. Kao da smo na verandi, a dvorište nam panorama Sarajeva koje se jasno vidi odozgo. Sjeli na travu, sunce mi udarilo u prsa i ja otkopčam bijelu košulju. Pokažu se snažna, zdrava prsa i pločice na stomaku, sve ko izvajano. Uzmem među zube jednu vlat trave i opijen pogledom na grad, lijepe djevojke i svoje tijelo uživam u tom trenutku. Toliko da mi ta slika i dan-danas pohodi svijest kao trenutak apsolutne sreće. Sve se sastalo u tom trenutku: dragi prijatelj, lijepo žensko, milina dana, panorama moga grada i kao da je sve to moje, a duša mi ništa drugo niti želi niti traži.

•••

A u kontraplanu - nesreća. I opet samo jedna slika. Bolna, užasna... ma ne znam kojom bih još riječju opisao živu ranu koja se skrivala iza crnih haljinki na baki, majci, ocu i supruzi Stojana Peršina. Bio jedan među ljudima za koje znamo reći - anđeo od čovjeka. Mlad, uspješan, sretno oženjen, tek dobio bebu. I složili se svi elementi i razlozi za njegovu sreću i sreću i ponos bake, roditelja, supruge... I onda je stradao u saobraćajnoj nesreći. Miklavž je otprilike kao predgrađe Maribora i tog sumornog dana na groblju se našlo mnogo svijeta.

Vidio sam njegovu baku, pa majku, pa oca i suprugu kako u ritualu oproštaja polažu cvijet na kovčeg tek spušten u raku. I čudio se kako bol nije naprosto raznijela ta bića.

Jer... zamislite, baka, roditelji, mlada supruga opraštaju se od svakom na svoj način najdražeg bića kad mu ni izdaleka vrijeme nije. A smrt, znamo, ne pita za godine.

Evo, meni se ta tužna slika urezala u sjećanje. A kako li je tek njima?