Smrt disidenta - Kraj intelektualca koji je pobunjenik, vizionar...
Kako je ministar vanjskih poslova ove zemlje intelektualce okupljene oko Kruga 99, koji drže javnu pres-konferenciju pred sjedištem OHR-a, vidio kao izdajnike, podanike stranih službi, a ne kao borce u borbi za novu viziju Bosne i Hercegovine i akademske građane u borbi za slobodnu riječ?
U svom javnom nastupu ministar je svoje povjerenje i divljenje poklonio jednom stranom lideru, desničaru (obavještajnoj službi kojom rukovodi), a ne slobodnomislećim ljudima iz vlastite zemlje i sredine sa kojima dijeli zajedničku sudbinu ove zemlje.
Mučne slike
Ovakav nastup ministra i njegove kvalifikacije nisu bile presedan.
On je samo ponovio mantru koja već duže vremena živi u političkom mišljenju ne samo ovog balkanskog već i zapadnog svijeta kada je riječ o intelektualcima i njihovoj ulozi u dobu u kojem živimo.
Mi se skoro svakodnevno suočavamo sa izjavama poput izjava ministra vanjskih poslova iz BiH. Takve izjave nisu slučajnost, nego upravo proizlaze iz jednog miljea društvenog paradoksa i temeljnog preokreta u kojem se svijet uopšte nalazi.
Dok akademski svijet, najvažniji ili najhrabriji intelektualci, javno ukazuje ili izražava opredjeljenje za slobodu, dotle autokratski lideri ili puki poslušnici državne vlasti taj isti svijet denunciraju ili kao nosioce neslobodnih i tuđih ideja i vizija ili kao zakasnjele mesije nekog prošlog i nestalog svijeta.
Mi se danas suočavamo sa jednim važnim, ako ne i bitnim, fenomenom našeg doba.
To je fenomen smrti disidenta.
Drugačije rečeno, to je fenomen smrti intelektualca koji je pobunjenik, vizionar, profeta novog doba. To je fenomen kraja čovjeka koji slobodno misli i govori, koji motiviše i angažuje.
* * *
Dok traje nezapamćeni genocid u Gazi ili rat u Ukrajini, mnogo je intelektualaca na Zapadu čija nas besprimjerna hrabrost još impresionira i ostavlja bez daha. Međutim, mnogo je takvih koji zbog te svoje hrabrosti, zbog tog erosa slobodnog izricanja plaćaju visoku cijenu.
Nisu baš tako od nas daleko one mučne slike kada, recimo, u Njemačkoj hapse profesora univerziteta zbog slobodnog govora o nezapamćenom zločinu u Gazi. Ili, slike kada u Britaniji, zemlji koja je etablirala demokratiju, slobodnomisleći profesori zbog Gaze ostaju bez posla ili njihove karijere bivaju pretvorene u ruševine.
Pred našim očima posve zadivljujuće raste talas najizrazitijih intelektualaca modernog svijeta – Jevreja koji hrabro, oštro i argumentovano kritikuju, razotkrivaju zločinačku narav ideologije cionizma.
Gideon Levy, Ilan Pape, Aron Mate, Max Blumenthal, Chas Freeman, John Mershaimer, Omer Bartov, Raz Segal… intelektualni su heroji današnjice.
Posve je paradoksalno da su u trenutku, dok je ogorčenje prema političkoj desnici vlade Neatanyahua dostiglo tačku bijelog usijanja, upravo najglasniji kritičari Jevreji, svjetski priznati intelektualci, novinari, književnici… Dok njihove riječi inspirišu i nadahnjuju ljude širom svijeta, Vlada u Tel Avivu ili izraelski diplomati ove ljude jednostavno nazivaju otpadnicima ili izdajicama Izraela.
* * *
Tužna je činjenica da u ovom orvelovskom svijetu intelektualci pred zgradom OHR-a u Sarajevu, protjerani profesori sa njemačkih ili britanskih univerziteta, intelektualci Jevreji, “heroji modernog vremena” – nemaju, međutim, harizmu disidenta, nemaju harizmu revolucionara ili vizionara novog društva, a najmanje harizmu lidera.
Njihova riječ i ovdje i tamo nema filozofsku snagu koju je imao Havel ili Saharov ili Mandela ili Bertrand Russel. Ova riječ, ma koliko bila izraz savjesti društva, nema snagu promjene, nema snagu pokretanja masa, nema moć nanovo oblikovanja društva. Oni su ikone čije riječi zadivljuju, ali ne pokreću, čije riječi ostaju tek slika savjesti čovječanstva koja nestaje i umire.
Naš slučaj ministra vanjskih poslova samo je jedna minijatura tog i takvog izokrenutog svijeta koji je svoje povjerenje u slobodnu misao zamijenio sa povjerenjem u misao diktatora i tajnih centara moći.
Smrt disidenta je signal mnogo dubljeg okreta zapadnog svijeta.
Svijet u kojem živimo je svijet vladavine identiteta, etnotribalizma, svijet retoričke statike u kojem intelektualac nema šta da radi. Svijet u kojem predominira logika kolonijalnih konstrukta, tj. dominacija horizontalnog, osvajačkog, porobljivačkog nad vertikalnim: moralnim, pravnim, etičkim, humanim svijetom.
U takvom svijetu gole sile na intelektualca se ne gleda i od njega ne očekuje da ponudi izbor između diktature i slobode, opresije i oslobođenja, između Bosne bez vizije i Bosne sa vizijom. Intelektualcima se odriče uloga boraca, borbenika u ovom opakom ratu između slobode i represije, između racionalnog i iracionalnog, uma i neuma.
Intelektualci su smješteni u jedan drugi i drugačiji prostor – ili si uz nas ili si izdajnik.
To je u konačnici i bila najjasnija poruka stotinama akademskih građana koji su se bili okupili pred OHR-om. Ista ona poruka koja se odašilje svima onima i u susjednim zemljama, svima onima koji se drznu drugačije misliti ili govoriti.
Mnogo je lakše za vlast da sumnja u intelektualce, da iza njih uvijek traži neku manu ili grešku ili neispunjenu ambiciju, nego da sasluša njihovu riječ, poruku, misao ili prepozna viziju. Lakše je u njih imati nevjericu, nego prepoznati mjesto nade i ljudske hrabrosti.
* * *
Možda se sjećamo ‘70-ih i ‘80-ih godina u Bosni i Hercegovini.
To su bila, također, turbulentna vremena. Izlazak nove, muslimanske nacije u društveni bitak Jugoslavije i prekomponovanje ustavnog uređenja zemlje. Mnogi se nisu slagali, ali u sebi su zadržali respekt prema državi. Prvenstveno zbog straha od odlaska u zatvor. Odanost Titu je bila samo slika jednog šireg divljenja i podrške autoritarnim liderima.
Međutim, jedno se mora priznati. Principijelna drama naših života bio je pojam o slobodi naspram države. To nas je oblikovalo, nadahnjivalo i pokretalo. Taj dah slobode potpaljivao je naše nade i vizije. To je davalo smisao svim našim aktivnostima, našem govoru, a najviše našoj literaturi. Mi nismo nalazili smisao u tome “intelektualac kao izdajica nacije”.
* * *
Kvalifikacija intelektualaca kao izdajnika ne stoji samo u snažnom kontrastu sa vremenom disidenta i vrijednosti slobodne misli, nego, također, šalje tu destruktivnu poruku mladim generacijama koje u sebi nose dozu idealizma o slobodi govora i vjere u promjenu.
Da li je otpor prema vlastima i prema državi ili prema visokom predstavniku OHR-a u ime promjene Ustava i u ime provedbe građanskih, europskih demokratskih vrijednosti – stvar izdaje, strane konspiracije?
Da li je borba za neke više vrijednosti, ciljeve ili, uopšte, postizanje novih vizija – stvar izdaje?
Biti disident, pobunjenik, borac za slobodu mišljenja nezavisno od nacije, plemena, nezavisnosti od autokratske vlasti u ovom i ovakvom svijetu predominacije identiteta, jedna je, nažalost, vrsta propale i “glupe pameti”, jedna vrsta nepoželjne i besmislene refleksije.
Na ovih nekoliko primjera želio sam pokazati kako se veliki okret desio u svijetu kada su u pitanju sloboda misli, sloboda govora i akcije koja ima snage biti nezavisna, a ne puka sluga etničkog identiteta.
No, ostaje pitanje za kraj: Hoćemo li se ikada više moći diviti mislima, riječima književnog djela jednog “disidenta”, intelektualca? S pažnjom slušati ili čitati njegov govor ili tekst.
Posve sigurno da nećemo.
Logika vlasti
Historija se priklanja logici vlasti i kolektivnom narcizmu. U takvom svijetu slijepe odanosti etničkom, konstitutivnom, tribalnom, intelektualac može da živi samo kao puki instrument vlasti ako želi da izbjegne sudbinu nekog čudaka ili nastranog čovjeka.
Tu je sva tuga ovog svijeta. Da vi ne možete više reći da je crno – crno, a da je bijelo – bijelo.
Zato glasovi najumnijih i najhrabrijih ljudi ovog svijeta ne mogu zaustaviti najstrašniji zločin genocida nad Palestincima.
Kao što u BiH nikada nisu mogli zaustaviti slavlje genocida ili slavlje plemena.
