Slatko iščekivanje: Festa svetog Vlaha u Dubrovniku

Vrlo poseban dan za čudesni Dubrovnik: Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Održava se 3. veljače. Ove godine bit će to 1.018. put da se održava. Procesija, sveta misa, elegantne nošnje Konavala, Župe dubrovačke, Primorja, trombunjeri s puškama kojima su Dubrovčani plašili neprijatelje, mirisi rascvjetalih badema i mimoza.

Bijele golubice

Ova tradicionalna svečanost, koja datira od 972. godine, uvrštena je 2009. u registar UNESCO-a, kao dio nematerijalne baštine svijeta. Festa sv. Vlaha je danas i službeni Dan grada Dubrovnika. Festa nad festama. Sve je u znaku sv. Vlaha, parca (zaštitnika) grada.

Sveti Vlaho bdije nad Dubrovnikom. U vrijeme Dubrovačke republike, kaže povijest, svaki knez vladao je samo mjesec dana, da se ne osili i previše ne zaduži Republiku, zato su se u ime sv. Vlaha donosili zakoni, s njegovim likom kovali su se novci, pod njegovom zastavom plovili su brodovi.

Prolaznike danas s gradskih zidina gleda više od 100 kipova dubrovačkog parca. Kamena obličja sv. Vlaha promatraju grad i sve u njemu s raskošnih fasada zgrada i još raskošnije istoimene barokne crkve. Već stoljećima sv. Vlaho drži na ispruženoj ruci maketu grada Dubrovnika, kao da je prinosi svome srcu i zaštitničkom zagrljaju. Takav dojam imaju svi koji ovaj prizor vide uživo.

Prema tradiciji, slavlje počinje dan uoči Feste, na Gospu Kandeloru 2. 2, puštanjem bijelih golubica, simbola slobode i mira, ispred crkve sv. Vlaha i podizanjem zaštitnikovog barjaka na Orlandov stup u središtu povijesnog gradskog jezgra, također pod zaštitom UNESCO-a.

U Konavlima, prostoru tajnovitih čari i ljepote od 200 km2, samo 20-ak kilometara udaljenom od Dubrovnika, uoči Feste naveliko se priprema roba (odjeća) za sve one koji će sudjelovati u procesiji. Festa svetog Vlaha je jedina festa koju Konavljani slave van Konavala. Kako izgledaju ove pripreme? Zašto je konavosko sudjelovanje na Festi pravi fenomen? Po odgovore jurimo drito do osnivačice i predsjednice udruge Prijatelji konavoske baštine.

Akademska slikarica Antonia Rusković Radonić (Dubrovnik, 1973) danas je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih osoba u Konavlima. Nekadašnja dugogodišnja uspješna ravnateljica Muzeja i galerija Konavala, nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu vraća se, ne u Dubrovnik, nego u zavičajne Konavle. Njezin AR Atelier na Grudama je dinamični kulturni centar u kojem se njeguju vrlo posebna konavoska tradicija i kultura. To je ona istinska čarolija baštine, spoj ljepote i stila, koju sve majke Konavoke nježno prenesu na svoju djecu, sinove i kćeri, poput blagoslova.

Antonia u razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja kaže: “Kada oko 500 Konavljana sudjeluje u procesiji Feste svetog Vlaha, dok idu iza 20-ak barjaka svojih malih župa, taj prizor stvarno zaokuplja pažnju baš svakoga tko ih vidi, jer su svi oni obučeni u tako lijepu konavosku nošnju.” Potreba da se baš u narodnoj nošnji sudjeluje u procesiji, da se tradicija nošnje održava, dodaje, intenzivirana je nakon Domovinskog rata.

U srpsko-crnogorskoj agresiji prostor Konavala je opljačkan i gotovo potpuno razoren do temelja, veći dio originalnih nošnji je uništen, teško je stradao i Zavičajni muzej. “Tako se krenulo s obnovom konavoske nošnje u zadnjih 20-ak godina, iz godine u godinu sve više pratimo potrebu da se stvori, u svakoj kući, nošnja za svako dijete. Ima žena koje tkaju i rade dijelove nošnje. Jako smo sretni da je revitalizacija tog baštinskog dijela oko nošnje živa, aktualna, Konavle prednjači u tome pred svim dubrovačkim regijama, u procesiji sv. Vlaha ljudi iz Konavala su stvarno najupečatljiviji”, ističe Antonia.

Nošnje koje će se nositi na Festi su sve uglavnom nanovo sašivene, a vezovi na njima će svi biti stari i možda pokoji novi. U okupljanjima članova udruge Prijatelji konavoske baštine uoči Feste i razgovorima o oblačenju konavoske robe analiziraju se fotografije prijašnjih procesija, stare konavoske slike, razmjenjuju vlastita iskustva. Atraktivnost tradicionalne konavoske narodne nošnje bazira se na spoju šika i minimalizma. Stopostotna elegancija. Kao da dolazi iz nekog od razvikanih svjetskih modnih centara.

“To možemo zahvaliti Dubrovačkoj republici”, komentira ova izuzetna zaštitnica i promotorica bogate i jedinstvene konavoske baštine. “Jer, konavoska ženska nošnja nije ništa drugo nego ona robusna, dinarska nošnja, koju pratimo od Ravnih kotara, preko Hercegovine, sve do Kosova, sa sličnim dijelovima. Ali, za vrijeme Dubrovačke republike, s obzirom na to da smo bili na granici s Osmanlijama, a granica je uvijek dio gdje se može dogoditi i nekakav kriminal, ukrasi i pokazivanje bogatstva su se smanjivali i bili sve manje vidljivi. Jedino su svečane svatovske nošnje imale zlatni ukras, koji su izrađivali narodne zanatlije terzije, koji još uvijek postoji u nošnjama dijela Hercegovine, Župe dubrovačke i Dubrovačkog primorja. To je jedini moment u toj nošnji koji je rađen van Konavala od zanatlija terzija”, objašnjava dalje.

Antonia štiti, obnavlja, ali i temeljno istražuje čarobnu konavosku baštinu. U tradicijskim Konavlima, do pojave kupovnih materijala sav tekstil za narodne nošnje proizvodio se kod kuće, od domaćih sirovina. Antonia opisuje: “Žene su kao djevojke sebi izrađivale dijelove nošnje, tkalo se platno za košulje, na košulje idu vunene modrine od modre raše ili pak bjelaće, onda se sve to opasava ili svilenim ili vunenim debelim pojasom, preko koga ide tkanica, pas, a po sredini kurđelica, sitna uska vrpca istkana od domaće svile raznih boja. Nošnja je sad već skoro do članka, tako da cijelom tom svojom pojavom ostavlja dojam dvorske nošnje.”

Najoriginalniji i najvažniji dio te nošnje je vez. Konavoski vez nije dekoracija, to je informacija. Specifična rukotvorina koja se može vidjeti i naći samo u Konavlima. Konavoski vezovi se nose na prsima i oko ruku, gdje se danas nosi nakit, otkriva Antonia: “Vez ima najviše informacija, kad je žena u narodnoj nošnji o njoj sve znate, po vezenim dijelovima vidite je li udata ili neudata, ima li više od dvoje djece, ide li raditi ili na neku festu, je li u koroti (žalosti, op. aut), je li udovica... Nevjerojatna je količina informacija koje dobijamo iz veza. S njim se moraju upariti vezeni rukavi i pasovi, na tim malim tkanicama razlikom u boji se sugerira je li žena obučena za nedjelju, svečano, je li u nekoj žalosti ili u velikoj žalosti. Po vrsti oglavlja koje nosi na glavi, znamo je li djevojčica, djevojka, udata ili udovica, svaki dio te nošnje ima svoju informaciju.”

Kroz istraživanje konavoskih vezova iz 19. i 20. stoljeća, ova energična i poduzetna slikarica prikupila je dokumentaciju od preko 2.000 primjeraka. Sve ih je ponovno izvela, prevezla sama ili u svojim radionicama i popisala oko 340 različitih uzoraka, isključivo iz Konavala. Stari vezovi konavoskih majki i baka primjeri su fascinantne perfekcije, rađeni tankim svilenim koncem, na površini od 15 kvadratnih centimetara imaju oko 72.000 uboda iglom.

U sklopu rada svog umjetničkog centra, Antonia je revitalizirala i tradiciju konavoske proizvodnje svilenog konca i uzgoja dudovih svilaca. Ima više teorija o načinu na koji je proizvodnja svile stigla do Konavala. Od 7. stoljeća svila se proizvodila diljem Mediterana, mnoga priobalna mjesta imala su vlastitu produkciju svile, pa tako i Konavle. Tijekom 17. i 18. stoljeća proizvodnja svile u najvećem dijelu Mediterana uglavnom se napušta. Ali, u Konavlima se zadržala. Razlog je opet granična pozicija između Istoka i Zapada.

Priča o obući je isto ekstra zanimljiva. Govori o Konavljanima i njihovim relacijama s okolnim svijetom. To je pogled iz prilično neuobičajenog kuta. Tzv. prezuvače su važan dio baštinske memorije Konavala. “Mi smo u Konavlima živjeli po tom planinskom terenu, u opancima, ali smo svaki put, kad smo išli u grad, u torbici nosili druge cipele, cokule jadranskog tipa, koje se u Konavlima zovu prezuvače. Ljudi, kad bi došli na vrata od grada, oni bi u suhozid uvukli svoje opanke, presvukli se u svoje cokule crvene ili crne i u grad bi ušli čistih cipela. To je specifičnost Konavala koju ostali dinarski kraj nema”, objašnjenje je arhaičnosti koju su drugi izgubili zbog vanjskih utjecaja.

Povijest Konavala je toliko interesantna, naglašava. “I to će se sad lijepo vidjeti u procesiji na Festi svetog Vlaha. Kad krenemo mi iz Konavala i svi koji će doći, a doći će i gosti, ne samo ljudi iz okolice Dubrovnika, nego dođu i iz Bosne i Hercegovine, iz sjeverne Dalmacije, to bude jako lijepo i točno se onda vidi, po konavoskoj nošnji, taj povijesni učinak koji se dogodio.”

Dva festanjula

Pitam Antoniju koliko ljudi iz Konavala ove godine sudjeluje u Festi? Jako veliki broj, odgovara. Prošle godine očekivala je 300 ljudi, bilo ih je puno više. “Ovih koji su obučeni (u konavoskoj nošnji) ove godine očekujemo još više, jer je festanjul za Festu svetog Vlaha opet iz Konavala.” Kaže: svake godine Festa ima svoja dva festanjula, oni su ustvari domaćini Feste.

“Jedan je iz reda pomoraca, a drugi iz reda obrtnika. Cijelu godinu se promišlja koji je to ugledni pomorac, kapetan, ne mora biti kapetan, može biti i da je iz makine, koji je to ugledni obrtnik, bilo kakav obrtnik, najvažnije je da je ugledan čovjek, da je dao doprinos društvu, to je strašno velika čast i onda se njega predlaže i bira.” Kad ih izaberu, zadaća festanjula je pozivati puk na Festu i brinuti se da sve protekne u skladu s tradicijom. Oni ovih dana obilaze župe Dubrovačke biskupije, noseći proglas kojim najavljuju početak Feste, donose plan i program, spona su između sakralnog i pučkog, narodnog dijela Feste.

“Festanjuli su uzor, kraj iz kojeg su potekli je neobično važan i ponosan, sigurno će mnogi iz Konavala doći i podržati svoga festanjula. Lani je festanjul bio pomorac Baletić, ove godine je gospar Niko Prokurica iz Pridvorja, mjesta u centralnom dijelu općine Konavle. Ove godine će u procesiji sve biti preplavljeno Konavljanima”, kaže Antonia. Svi koji žele saznati više o predivnim Konavlima mogu postati Prijatelji konavoske baštine. Ili skoknuti na njihov sajt i pročitati blog s morem zanimljivosti. Konavle još nazivaju istinskim Rajem na zemlji. Gdje za sve što je lijepo kažu da je festa. To je zaista mjesto gdje je stalno festa.