Sarajevski Ogulinci
Ima puno gradova koje sam vidio, ali nisu bili ni toliko veliki ni značajni da bih o njima pisao ili ih se duže sjećao. Ima ih koji ne zaslužuju da budu zaboravljeni iz više razloga, a pogotovo ako u njima postoje ljudi koji su mi ih učinili nezaboravnim. Takav je Ogulin.
Povijesno nasljeđe
Pred svaki filmski festival u Sarajevu već godinama pitam brata Lutva: “Kad stižu naši dragi Ogulinci?” Pod ovim “naši” podrazumijevam njegove stare, a odavno i svoje prijatelje, koji su za nas još više od toga, a poznati su i popularni u cijelom ogulinskom kraju. Tako je bilo i pred festival ovog avgusta, kad sam se obradovao što ću se sresti i s njima provesti ugodne trenutke, kušati bosanske kuhinjske marifetluke i popiti koju čašu hercegovačkih vina.
Sve dok nisam upoznao ove naše Ogulince i dok nisam vidio njihov pitomi mirni grad i sam sam se pitao: “Gdje ono dođe Ogulin?” Mi smo se malo poznavali i u bivšoj Jugoslaviji, a kamoli kad smo postali od nje nezavisne državice. Ali, ima još nešto. To je sudbina nekih gradova da se o njima malo zna i govori ako su skrenuti s glavnih puteva i ako nisu na pravcu prema drugim većim mjestima. Takva je u Bosni, na primjer, Fojnica, kojoj planina Vranica priječi put dalje prema zapadu. Mnogi katolici po svijetu znaju za Međugorje, ali ne za Fojnicu, nama u ovim krajevima poznatu po franjevačkom samostanu u kojem se, pored oko 50.000 knjiga i manuskripata, čuva Ahdnama, original dokumenta kojim je osvajač Bosne sultan Fatih kršćanima garantirao slobodu vjeroispovijesti i kojim su se bosanskohercegovački franjevci koristili sve vrijeme osmanske vlasti radi zaštite svojih prava.
Tako smo se i mi uputili prema Ogulinu, koji nije na prirodnom pravcu iz Zagreba prema Splitu i Rijeci. Bilo je to prije nekoliko godina, poslije promocije jedne moje knjige u Zagrebu, na kojoj su bili i naši prijatelji iz Ogulina, pa smo prihvatili njihov poziv u goste svome gradu. Obišao sam mnogo gradova po svijetu, a pisao najviše o onima koji su nekad bili više slavni i važni u prošlosti nego danas. Poslije posjete Ogulinu obećao sam sebi da jednom moram napisati nešto o jednom takvom mjestu, koje je samo naizgled zabito na mapama, pošto su mu se Gorski kotar i lički krš ispriječili na putu za Jadran.
Da, ne bi trebalo zaobilaziti Ogulin. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog njegove prošlosti koju su nam približili prijatelji, bolje nego ikakav pisani vodič. To sam naučio davnih dana kad sam u iranskom Hamadanu otišao u školu i zamolio jednog nastavnika da me provoda kroz grad Ibn Sine, u svjetskoj medicini i filozofiji poznatijeg kao Avicena. Kad čovjek dođe prvi put u neki grad, spontano mu se nametnu poređenja i asocijacije na njegov vlastiti. Tako sam i ja tražio sličnosti Ogulina sa Sarajevom. U slučaju Ogulina imao sam sagovornike s kojima se i o tome moglo razgovarati, pošto već godinama dolaze u Sarajevo ne samo zbog filmskog festivala nego su ga i zavoljeli. Imaju sličnosti, složili smo se, ali i i razlika. Ogulin je otvoren prema nebu i suncu po cijeli dan, a nije u kotlini kao Sarajevo za koje je beogradski pjesnik iz moje mladosti Božidar Timotijević rekao da je skriveno srce među brdima.
Ali povijest im je slična. Podignuti su istog vijeka, ako ne i istih godina. Sarajevo nema kaštel usred grada, ali ima Bijelu tabiju, odakle se vidi cijela dolina po kojoj je dobilo i ime. Bilo je stvari koje su prijatelji znali, ali i onih koje rijetko koji stranac zna. Eto o imenu, na primjer. Kad ga je osvojila armada sultana Fatiha Osvajača, stara Vrhbosna postala je Saraj-ovasi, pa Sarajova, “dvorska dolina”. Pa je kao kaštel usred ogulinske doline, nad Sarajevom podignuta vojna utvrda i boravište Bijela tabija na kojoj su stolovale osmanske trupe i zlatnim gajtanom vješani bosanski prvaci.
Ne znam jesam li našim Ogulincima ispričao, ali evo sada da im kažem jedan detalj o Bijeloj tabiji koji ne znaju ni mnoge Sarajlije. Na nju bi prvo stupile turske paše nakon dugog marša iz Stambola. Pošto generalima nije mjesto da noće među vojnicima, posilni bi ih pitali: “Gdje da podignemo čadore, slavni pašo?” Na njegovo pitanje gdje podižu svoje šatore Cigani, kako su se donedavno zvali Romi, uprli su prstom na brežuljak Goricu iznad sarajevske doline, pošto tamo najranije izlazi, a najkasnije zalazi sunce. Izdana je naredba da se tamo smjeste paša i njegova svita. Mnogo godina kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji na toj Gorici je, valjda iz istog razloga, izgrađena vila za komandante vojne oblasti cijele Bosne i Hercegovine.
U poštovanje reda veličina između Sarajeva i Ogulina spada i uloga te tabije i frankopanskog kaštela u istoriji dva grada. Sarajevo je već tada, prve polovine 16. vijeka, steklo neka obilježja velegrada tadašnjeg doba. Imalo je hamam, prvo javno kupatilo u Evropi i sahat-kulu, drugi javni evropski sat. U Ogulinu je kaštel imao samo odbrambenu ulogu, a oko njega je obični puk počeo da gradi drvene kućice. Zato je i danas povijesno nasljeđe Sarajeva razuđeno po cijelom starom gradu, a Bijela tabija je prazna. A u ogulinskom kaštelu je, otkako je u njemu smješten Zavičajni muzej, koncentrirana cijela istorija grada. To se ne bi reklo kad se prilazi kaštelu, a njegove zidine odaju nekako mračan utisak kao da je tamo i dalje napuštena vojarna ili zatvor.
Da, tako se i meni učinio taj kaštel kad sam ga gledao na slikama Ogulina, pa i kad sam mu prišao. Sve dok nisam ušao unutra. Današnja unutrašnjost kaštela je takva kao da se radi o nekom manjem i ljupkom evropskom muzeju. Razni odjeli predočili su nam prošlost i sadašnjost grada i cijelog kraja. S obzirom na godine, kao i ideološka i kulturna opredjeljenja našeg doba, posebno me je zanimala adaptacija ćelije broj 6, u kojoj je više godina, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, čamio Josip Broz Tito. On je i sam posjetio kaštel kao predsjednik Jugoslavije i prisjećao se vremena kad je u njemu bio zatočen kao istaknuti komunistički aktivista.
Razumljivo mi je da se to o ćeliji 6 iz zavičajnog muzeja ne ističe u današnjim opisima znamenitosti Ogulina i kaštela. Nešto se može naći u naučnim studijama. Svako doba ima svoje političke heroje, kojima poslije velikih prevrata nove vlasti nastoje zatrti trag, za razliku od onih koji pripadaju kulturi. U kaštelu smo se zadržali dugo i pred odjelom posvećenim heroini iz te oblasti Ivani Brlić-Mažuranić. Njenim smo se bajkama i “Pričama iz davnina” i mi Bosanci napajali u školi, ali malo ko je znao da je bila Ogulinka. Ona nas je simbolično dočekala i u hotelu Frankopan. Svaka soba dobila je ime po junacima iz njenih bajki i gostima ponuđena jedna od njih u obliku brošure. Ne znam da se iko u svijetu, osim možda Iranaca koji se od svih naroda koje poznajem najviše posvećuju svojim književnim velikanima, sjetio da se tako oduži svojoj Ivani Brlić-Mažuranić. Nije bilo lako ni arhitektima da taj hotel, kao i kaštel, učine modernim unutra, a da mu zadrže vanjski izgled, na što ih je obavezivalo njegovo uvrštavanje u zaštićene državne kulturne spomenike. I zidovi su hotela isti kao 1827, kad su podignuti, mada se iz njih ponekad može probiti, što sam i ja osjetio, blagi vonj starine, ili memle kako mi kažemo u Bosni. Svejedno, i to hotelu daje poseban šarm.
Kad sam ujutro pomaknuo zavjesice s prozorčića Frankopana, ukazao se prazan prostor koji je takođe probudio prošlost koja se na njemu odvijala. Tu je najduže bilo glavno trgovačko središte grada. Evo još jedne sličnosti sa Sarajevom. U Ogulinu je nekoliko vijekova srijeda bila sajmeni dan, baš kao što je u Sarajevu, čak i u socijalističkom periodu, srijeda bila isto to. Samo što se u nas zvala pazarni dan. Svake srijede bi se, najviše po Baščaršiji, “glavnom trgu”, sjatila sila seljaka i provincijalaca iz cijele Bosne da prodaju ljetinu građanima, kupuju djeci odjeću pred bajrame i blagdane, pogađaju cijene stoke, trampe robu i obavljaju poslove u zemaljskim institucijama.
Đulin ponor
Kaštel frankopanski podignut je tik do rijeke ponornice Dobre, da bi se iz nje snabdijevao vodom. Stali smo na mostu iznad rijeke koja je tekla dolje duboko. Možda je dubina kanjona iznosila koliko i visina kaštela, a možda i više. Jedva je do nas gore dopirao njen šum. Prirodno je što se taj usjek od davnina zove Đulinim ponorom, po legendi o djevojci Đuli koju su nam na mostu ispričali naši domaćini, a znaju je svi Ogulinjani. Rekli su nam da se prilikom poplave koja je Ogulin pogodila protekle godine, voda Dobre bila popela do samog mosta.
Tako smo se nagledali starog grada Ogulina. Moderni nas nije osobito ni zanimao, mada smo prošli glavnim ulicama i posjetili općinu i načelnika. Ipak smo obišli umjetno jezero Sabljaci, koje Ogulinci zovu prirodnim biserom tog kraja, a i u cijeloj je Hrvatskoj poznato kao “ogulinsko more”. Nismo se popeli ni na neko okolno brdo da osmotrimo cijelu ogulinsku dolinu, ali smo vidjeli više nego obični putnici ili turisti zahvaljujući našim prijateljima. To su Dubravka i Ivan Vuković, već veteran ogulinske politike, te urednica ogulinskog portala Glorija i Dalibor Domitrović, gradonačelnik Ogulina i hrvatski saborski zastupnik. Prije koju godinu morao je ponijeti i službeno odijelo, jer je bio jedan od pozvanih gradonačelnika kojima je grad Sarajevo tada priredio poseban program. Oni su, koliko znam, na sarajevskim filmskim festivalima više od deset godina jedini posmatrači visokog ranga iz Hrvatske, pa je red da im se i moj list Oslobođenje malo oduži ovim redovima, kojih ne bi ni bilo da nisam konačno vidio gdje je i kako je lijep njihov Ogulin, samo naizgled skrenut sa glavnih puteva.
