Ružina velika skala

Ne volim proslave. Nikakve. Osim slučajnih. Svaka proslava koja se podrazumijeva, svako slavlje koje je unaprijed zadano, svako veselje koje je odavno upisano - pada mi teže nego mamurluk. Što sam stariji, stanje je sve gore i gore. Za deset dogovorenih druženja dajem jedno spontano. Za dvadeset na silu – dva mekana. Nemam više živaca za ono što se mora, ostao mi je tek poneki živac za ono što mi nije mrsko i što me veseli do svake jetrene stanice.

Red i poredak

Ipak, postojala je jedna fešta koja se prenosila iz januara u januar, jedna zabava kojoj sam se radovao čim namirišim kraj godine, jedno okupljanje koje me je veselilo uprkos tome što se za njega mjesecima unaprijed znalo. Bio je to turnir u stonom tenisu u naherenim barakama u Aleji Svetog Save, a nakon toga bogovsko krkanje i pijenje u kafani koja se i danas nalazi na istom mjestu, u Ulici Petra Kočića, na rednom broju 17.

Ruža nikada nije stalnim mušterijama dijelila rokovnike, upaljače i malene kalendare uoči novogodišnjih praznika. Nije bilo reklamnih olovaka, majica sa logom firme, vlažnih maramica, bonova za besplatno piće. Red i poredak su bili poznati: umjesto meze - okupljanje u kafani između devet i deset. Prvo dođe Žare (zabranjeno bacanje Žare!), jer on skuplja kotizacije. Onda kako ko, a posljednji u kafanu uđe Švabo, jer em živi u Trnu, em ga je prethodne večeri satrala dupla žuta.

Od skupljenih para Žare kupuje cvijeće Ruži i konobarici koja je tog dana u smjeni i štampa diplome koje će prije ručka biti podijeljenje učesnicima. Kada se svi okupimo, kada popijemo po jednu ili dvije i kada Žaretu položimo račune, odlazimo prema barakama. Tamo su postavljena tri stola, loptica ima k’o šodera, bijelih i žutih, a za rekete se borimo kao za posljednji metak, jer su samo dva ili tri koliko-toliko pristojna. Počinje zagrijavanje: loptice se preko mrežica prebacuju polako, svi pokušavaju da namjeste ruke i skočne zglobove što bolje mogu, naslućuju se i prvi parovi…

Žare nikada ne igra, jer tvrdi da je u svom vijeku pokorio Banju Luku, Krajinu, Bosnu, Jugoslaviju, Balkan, Evropu, Aziju i omanji dio Mliječnog puta. Ako bi on igrao, nama ne bi pomogla reprezentacija Kine, frljavi reketi i namještene loptice. Kada Žareta odstranimo iz stonoteniske jednačine, ostajemo čika-Mišo Banjac, de Niro, profesor Branko, čika-Jorga, Ablegen, jedne godine bogami i Cigo, a iste te godine i Ignjatić, profesor režije Savanović i moja neznatnost. Nekoga sam vjerovatno zaboravio, a ponekog namjerno preskočio. Bracika nikada nije igrao turnir, jer je u to doba odlazio kod tetke u Novi Sad, ali je redovno slao ekipu Simić televizije da zabilježi istorijski sportski događaj u našem gradu.

Turnir ne traje dugo, jer igrači nisu prva klasa. Bude tu epskih poteza, ali i antičkih promašaja. Neko se ljuti, neko se veseli, nekome nije pravo, nekome je svejedno, ali se sve završava nakon sat vremena. Sat i po ako je baš napeto. U barakama je ionako hladno, grijanja nema, izolacija je tanka. Ko izgubi, sjeda za sto, nalije sebi rakiju i gleda ostatak šampionata. Navijanje je poželjno, ali nije obavezno. Ako neki poen bude sumnjiv, svi se okreću prema Žaretu, a on sa pozom hirurga u penziji objašnjava šta se desilo i na kome je servis.

Žare podijeli diplome prije nego što gozba počne

Posao se privodi kraju. Oblače se duksevi i jakne, pakuju se reketi i loptice, saberu se čašice i nazad u kafanu. Májka je u međuvremenu postavila: desni dio kafane odvojila je za polaznike koji taj dan imaju da jedu i da piju dok ne popadaju. Na trpezi su juneća supa, sarma sa komadima suvog mesa i bijele slanine, piletina, sirnica i čini mi se da je serviran i poneki tanjir salate. Od pića šta ko voli: volj rakiju, volj vino, volj pivo, volj nešto sedmo. Svako može da sipa i da sjedi koliko može da izdura.

Žare podijeli diplome prije nego što gozba počne. Pobjednik turnira je ove godine ovaj, a naredne neko treći, priznanje čovjeka koji je zalutao u ping-pong tradicionalno je dobijao glumac Deni (koji je pred kamerama diplomu ponosno primao da bi je potom bijesno derao), najbolji potez turnira redovno bi pripadao čika-Jorgi, dok je Švabo posljednjih trideset godina turnira dobijao laskavo priznanje najboljeg “šank lakta”. Ruži se na ruke spuštala diploma sa nekoliko laskavih titula i buket cvijeća. Májka bi nešto i rekla, sjetila se nekih davnih vremena i onih koji više nisu bili među inventarom, skotrljala bi se i poneka suza, a onda je počinjala gozba…

Bez greške

Klupa namijenjena omladini bila je kraća, ali srčanija. Ostatak stolica pripadao je onima koji su prije dvadeset ili trideset godina bili stalni gosti i koji bi tih godina tek povremeno svraćali u Krajišnik. Bila je to sjajna ekipa koja je umjela da priča, da se veseli i da zapjeva. Nije bilo teških riječi, nije bilo svađa, nije bilo glavobolje. Prosjek je dvije godine zaredom kvario jedino Cigo, ali je to májka manirom iskusnog beka riješila narednog januara. To je bio njen dan i u tom šesnaestercu nije bilo mjesta za pogane i nikakve.

Bila je to Ružina Nova godina, njen mali Božić i njen sveti januar. Danima je spremala ono što će toga dana da iznese pred svoje i greške nije moglo da bude. Deni je demonstrativno napuštao kafanu nakon što bi pocijepao diplomu, ali bi se nakon pola sata-sat vraćao i sjedao u drugu polovinu kafane, ali májka nije dala na njega, pa mu je donosila redom kao da je tamo gdje bi trebao da bude. Nisam mnogo toga uradio u životu, ali neopisivo mnogo držim do toga što sam jednog petog januara pred šankom kojeg najbolje čuva moj brat dobio diplomu na kojoj je pisalo “pobjednik turnira”…