Ruže

“Kad siromaštvo uđe na vrata, ljubav bježi ili izlazi kroz prozor.”

Svjedočio sam i sam mnogom primjeru koji potvrđuje aforistički izrečenu mudrost, no isto tako ima i primjera koji se ne daju podvesti pod nju. Ipak je najvažnije u vezama koje nazivamo ljubavnim od kakvog su materijala sazdane. Jer, da je siromaštvo imalo uticalo na život Alme i Aladina, davno bio se oni razišli. A kod njih, može se reći, obrnuto. Što je tanjir prazniji bivao, sve se više trudili, svako prema svom znanju i umijeću da olakšaju jedno drugom.

Sa zorom se budili, do prve kafe jutarnje posliće pozavršavali, a onda bi se on spremio i u grad krenuo. Uvijek ga do vrata ispratila, poljubila kao da odlazi na neki daleki put, a on će se vratiti najkasnije do večeri, a nekad i prije. Sve zavisilo od poslova i kako će se tog dana snaći.

Znalo se za Aladina da je spretan oko raznih poslova, posebno pri izgradnji i renoviranju kuća i ništa im ljepše i draže nije bilo nego kad se pojavi kakva mušterija, na kuću mu dođe, pa pogađa posao.

A poslijeratno je doba, valja krpiti, valja opet graditi ono što se rušilo i uništavalo. Na koliko je samo kuća Aladin ostavio svoj trag: negdje krov popravljao, negdje fasadu udarao, a negdje učestvovao pri izgradnji nove kuće od temelja pa do zadnjeg crijepa.

Alma opet vješta sa pletivom, pa mu naruči, a on kupi vunice. Pa pleti rukavice, pleti čarape, kape… Našla i trgovce koji su prodavali njenu robu.

No, svejedno, oblak neizvjesnosti stalno je visio nad životima Alme i Aladina. Bližili su se tridesetim, pucali oboje od snage i zdravlja, a još ni dijete nisu zaimali i nikakav trajniji plan koji se temelji na sigurnosti nisu imali.

Njemu je to nekako teže padalo. Pa se znalo dogoditi da jedan cijeli dan presjedi u kući, zamišljen i odsutan. Htio bi da od nje sakrije brigu, svoju nevoljkost obrazlagao “danas me nešto boli stomak” ili naprosto “ne osjećam se dobro”. Kao dijete kad mu se tog jutra ne ustaje i ne ide u školu pa za roditelje smisli kakvu boljku. Znala je Alma da je uzrok njegove nevoljkosti briga, ali mu je povlađivala spretno koristeći oružja koja je imala:

“Hajde, samo ti lezi... sad će tebi tvoja Alma čaj skuhati. Toplo nam je, niko nas ne dira, nikome nismo dužni, a i za ručak možeš birati… I šta nam fali?”

Njega opet nikako da popusti to desperatno stanje.

“Eh, šta nam fali? Bolje pitaj šta nam ne fali. Osuđeni smo na ovaj život od danas do sutra…”

“Hajde, bogati, malo pogledaj oko sebe. Koliko ih samo nema ni ovo što mi imamo, a još smo mladi i ko zna šta nas čeka. Naći se već neki posao”, tješila ga je Alma. A usput i sebe.

“Alma, znaš o čemu neko vrijeme razmišljam?”

“O čemu?”

“A što mi ne bismo probali negdje drugo početi život? Negdje gdje su veće šanse, gdje se rad cijeni i da zaživimo normalno?”

“Aladine, ti znaš da ću ja s tobom gdje god i kako god odlučiš. Ali, ja bih da budemo još malo strpljivi. Nije još ni godina od rata prošla, nisu laka vremena, sačekajmo još malo. Nego, ti mi često pominješ onu cvjećarku Milku? Mislim da bismo s njom mogli nešto…”

“Šta bismo mogli, moja Alma, kad i ona sama jedva kraj s krajem sastavlja?”

“Mogli bismo, mogli. Meni nešto na umu već neko vrijeme. Vidiš ove puste naše zemlje. Mi uredili ovo malo vrta i dobro je da ga imamo. A mogli bismo s tom zemljom svašta. Zdrava je i… ja sam mislila da bismo mogli nas dvoje pokušti sa, recimo, ružama. Pitaj Milku, ona sigurno zna i kako se uzgajaju i gdje sjeme ili one sadnice nabaviti. Za probati je. Hajde, obećaj da ćeš je pitati.”

Nevoljko je slegnuo ramenima, ali i njemu se učinila ideja zanimljivom.

Sutradan je pričao s Milkom o ružama.

Dobio od nje savjete, popodne donio kući sadnice.

Pripremio zemlju kako mu je rekla i posadili ruže.

Odabrao sunčane dijelove, iskopao rupe, pomiješao zemlju sa kompostom… namočio korijenje u vodu prije same sadnje, uradio sve baš kako mu je Milka savjetovala. Bio je mart, a u maju ruže procvjetale, zamirisala bašta, a ne zna se koje su ljepše: da l’ bijele, da l’ žute, da l’ crvene?

Odnio prvu kantu Milki. A ona ga iskreno oduševljena osokolila:

“Pa, ti si pravi stručnjak. Odavno ljepših ruža nisam vidjela. Pa, još kako i mirišu. A koliko ih imaš?”

“Ma puna mi bašta”, pohvalio se Aladin.

“Super… ako ti budu sve ovakve, onda ne trebaš brinuti za prodaju. Što ne prodam ja, prodaće drugi.”

I tako je, eto, krenulo. Sa ružama u maju, pa u junu, pa onda pauza, a u jesen bašta ko velika vaza. Oboje se prihvatili posla sa dječijom radošću. Našla se i sorta od koje se slatko, ljekoviti đulbešećer pravi, pa se Alma i tim poslom preokupirala.

Mirišu ruže, miriše uspjeh. Sljedeće godine, grm do grma, ruža do ruže. Prihvatili se oboje učenja o tim zamamnim biljkama i uskoro nije bilo ružine boje koja se nije mogla vidjeti u bašti Alme i Aladina.

Domalo, prestao Aladin snositi kante. Nego, eto mušterija njemu pred kuću.

Da ih ima još toliko, sve bi otišle. A od ruža se može ohoho lijepo zarađivati i živjeti.

I da skratim, Alma i Aladin podigoše novu kuću, baš onakvu kakva pristaje bajkovitoj bašti.

I kad smo kod bajke: eno ih i dan-danas sretno žive, dobili u dvije godine i dvoje djece, a događa se da ljudi dođu samo da vide Aladinov i Almin vrt. Toliko ih dobar glas učinio popularnim.