Ruši se kompleks nekadašnjeg vojnog odmarališta Kupari kod Dubrovnika
Počele su pripreme za rušenje velikog turističkog kompleksa i nekadašnjeg vojnog odmarališta u Kuparima kod Dubrovnika, javljaju ovih dana hrvatski mediji. Kupari su od Dubrovnika udaljeni 9 kilometara, vožnja autom traje 10-ak minuta.
Mediji se raspisali. Stigli su zaštitna ograda i zaštitari. Zbog sigurnosti zaštitna ograda se postavlja oko cijele zone Kupara, a za pješake bit će ostavljen isključivo pješački koridor po preciznoj ruti, kako je službeno priopćeno, prema pomorskom dobru. Stigla je i teška mehanizacija za početak rušenja svih objekata bivše vojno-ugostiteljske ustanove.
Turizam s ljudskim licem
U planu je rušenje svih hotela u kompleksu Kupari osim hotela Grand koji je pod konzervatorskom zaštitom. Iz općine Župa dubrovačka potvrdili su da će sami radovi rušenja započeti do kraja ovog mjeseca ili odmah početkom idućeg. Uvjet je lokacijska dozvola koju bi resorno ministarstvo trebalo izdati do veljače.
Nakon toga, tijekom svibnja, građevinska dozvola. Očekuje se realizacija gradnje suvremenog hotelskog resorta koji će, kako se predviđa, biti jedan od najmodernijih u Hrvatskoj. Prema ugovoru potpisanom sa stranim investitorom, rok izgradnje cijelog kompleksa je 48 mjeseci nakon ishođenja građevinske dozvole.
Prema najavama, preuređuje se hotel Grand, grade 2 nova hotela i 4 velike vile s ukupno 380 kreveta, a to je, kako se navodi, samo dio projekta budućeg resorta s 5 zvjezdica. Najavljuje se, među ostalim, da će se u samom hotelu Grand nalaziti multifunkcionalni centar s banketnom dvoranom, restoranima, uređuje se velika plaža, na plaži restoran, jako puno otvorenih bazena itd.
Investitor jednog od najvećih turističkih projekata u Hrvatskoj je singapurska tvrtka HPL, no medijski izori javljaju da istodobno i država mora osigurati vrlo opsežnu infrastrukturu, od vodoopskrbe do rekonstrukcije rijeke Tarante i izgradnje nove dalekovodne mreže. Kompleks Kupari je u posljednja tri desetljeća izmijenio više vlasnika, ali nitko nije ništa obnavljao, naglašava se. Kompletni Kupari oronuli, devastirani, prepušteni su tako sudbini. Prema medijskim blic-anketama, lokalni građani kažu da pozdravljaju konačan pomak, ali su i zabrinuti. Zašto? Ne žele, pričaju, da plaža na koju godinama odlaze bude privatizirana.
Kako javljaju državni mediji, samo rušenje Kupara trajat će sedam mjeseci, a dobiveni materijal će biti recikliran i upotrijebljen za nasipanje prilikom gradnje luksuznog kompleksa. Treba li podsjećati? Priča o Kuparima je stara više od sto godina. Kupari simboliziraju neprolazne čari dubrovačke rivijere. Voditelj dubrovačkog Etnografskog muzeja Ivica Kipre kaže da je ta priča jako romantična. Da, da, romantična. Od mondenog ljetovališta do najljepših uspomena.
U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja, Kipre objašnjava: “Priča o turističkom uspjehu kupališta i hotelskog kompleksa Kupari u Župi dubrovačkoj priča je o jednom toplom, romantičnom i iščezlom vremenu, vremenu u kojem je svaki turist bio gost, često i prijatelj, kojemu se pristupalo s posebnom pažnjom, nenametljivo ali domaćinski. Vrijeme je to turizma s ljudskim licem, turizma koji je navještavao novo doba, prosperiteta i razvoja.”
Kaže da je lokalna zajednica živjela u skladnom suživotu s turizmom, zajednički su dijelili ovaj mali komadić raja. “Prostori hotela bili su prostori odmora, uživanja i zabave, ali su bili i prošireni javni prostori zajednice.” Kipre je ekspert za ovu temu, praktički o njoj zna sve. Kroz izložbe Dubrovačkih muzeja “Biseri južnoga mora – turistička kultura i arhitektura dubrovačke rivijere 20. stoljeća”, koju Kipre radi zajedno s Dinom Lokasom 2021, te “Šarm i sjaj župskih kupališta – 100 godina organiziranog turizma na području Župe dubrovačke”, koju samostalno realizira 2022, ova turistička baština prezentirana je u cijelosti javnosti. Zahvaljujući istraživanjima i ogromnom entuzijamu ovog muzealca, sačuvana su sjećanja na važnost ove baštine i to u širem društvenom kontekstu.
Kipre precizira da su glavni protagonisti nastanka, razvoja i uspona Kupara bili češki i dubrovački poduzetnici i intelektualci. Oni su početkom 20. stoljeća prepoznali svu čaroliju ove jedinstvene lokacije. Kompleks Kupara stvaran je od 1920. do 1924. U finalu imao je 188 soba. Hotel Grand je povijesno mjesto: to je jedan od prvih turističkih kompleksa južnog Jadrana. Sagradili su ga 1924. investitori iz Češke na mjestu bivše ciglane grofa Caboge. Arhitektonski spoj kasnog baroka i mediteranske tradicije, s toskanskim stupovima u predvorju, mjesto je relaksacije i čistog glamura, s alejom palmi prema moru i šumom oleandera. Palme stare 15 godina dobavljene su 1922. iz Herceg-Novog.
Ovo luksuzno odmaralište imalo je vlastiti vodovod, električnu centralu, garažu za aute, vlastite automobile, hladionicu s produkcijom leda, posebno uređena sunčališta za dame, prekrasan restoran s domaćom, češkom i francuskom kuhinjom, poštu, ambulantu, čitaonicu, kupališnog fotografa, teniski teren, tobogan, među brojnim uslugama je i rentanje gondola. U sklopu kulturnog programa organiziraju se koncerti, balovi, u hotelskom baru svira se jazz. Kupari su i mjesto gdje se liječi bronhitis, išijas i sl, ali i “izmorenost živaca, porušenje nerva uslijed pretjeranog rada”, postoji i terapija grožđem.
Uz Kupare, na obalama Župe dubrovačke turizam je u usponu i u pansionima na području Srebrenog i Mlina. “Nakon Drugog svjetskog rata, 1948. hoteli u Kuparima ulaze u sastav dubrovačkog hotelskog poduzeća Lokrum, iz kojeg se potom izdvaja Vojna ugostiteljska ustanova za odmor Kupari. Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine 1949. hotel Kupari proglašen je poduzećem od općeg državnog značenja i iste godine rješenjem Vlade FNRJ stavljen je pod rukovodstvo Uprave za snabdijevanje vojnih lica Ministarstva narodne obrane”, govori Kipre. “Nakon preuzimanja, poduzeće je nastavilo s radom kao Ugostiteljsko poduzeće Kupari i iste je godine pripalo administrativno-operativnom rukovodstvu glavne direkcije Poduzeća za snabdijevanje vojnih lica – Sarajevo. Početkom 1950. poduzeće je predano radnom kolektivu i to je početak decentralizacije.”
Odlukom Radničkog savjeta promijenjeno je ime u Ugostiteljsko poduzeće Plavi Jadran, Dubrovnik, a odlukom državnog sekretara za narodnu obranu određen je novi naziv odmarališta, koje je nastavilo s radom pod imenom Vojno odmaralište Kupari. Pitam Ivicu, s obzirom da počinje rušenje svih hotela u Kuparima, hotel Grand je jedini pod formalnom zaštitom, znači Grand se neće rušiti? Odgovara potvrdno. Kaže: “Hotel Grand će ostati u stanju u kakvom je zatečen, obnovit će ga, ali će ostati u sadašnjim arhitektonskim elementima.”
Sjetim se odmah da je misteriju prostora nekad fancy, a danas opustošenog hotela Grand u Kuparima prva otkrila slavna dubrovačka slikarica Dubravka Lošić, prije 3 godine ondje postavlja jednodnevni ambijentalan miks ogromnih triptiha visine 2 metra iz ciklusa “Lapad” i o tome snima film. Nakon Dubravke dolaze holivudski filmaši kojima hotel Grand glumi kulisu za snimanje ratnog filma. Potom stižu i likovi iz avanturističkog realityja s istim ciljevima. Slijedi pitanje: što se sada sve ruši?
Kipre nabraja što je sve u međuvremenu u Kuparima izgrađeno: “Intenzivna gradnja na području Kupara u sklopu Vojnog odmarališta započinje sa sarajevskim arhitektom Davidom Fincijem, koji 1962. završava gradnju hotela Goričina, 1963. hotela Pelegrin, tadašnjeg najvećeg hotela na Jadranu. Kao dio rezidencijalnog kompleksa izgrađeni su hotel Galeb 1966. po projektu Milorada Petijevića i Katarine Djivović, te dvije vile Borovka i Dubravka 1968, isto djela arhitekte Fincija. Novi hotel Kupari izgrađen je 1976, a hotel Goričina II 1980.”
Ispada da se zapravo ruši sve osim Granda, jer ostali hoteli nisu pod zaštitom. Kipre kaže da trenutno ne zna što će biti s vilama koje su djelo Davida Fincija, a niti s Pelegrinom: “Najveću buru izazvala je najava rušenja hotela Pelegrin, koji je zaista, u kontekstu vremena u kojem je nastao tadašnje Jugoslavije, ali i u kontekstu općenito turističke arhitekture tog vremena, na europskoj razini reprezentativan objekt. Upečatljiv. Veoma zanimljiv objekt svojom formom i terasama. Bitno je odredio vizuru te destinacije. Uvijek dominira na razglednicama, kao suvremeno arhitektonsko ostvarenje uspješno interpolirano u prostor i obalu kuparskog zaljeva. Pelegrin je i bio zaštićen jedno vrijeme, pa je onda ta zaštita bila dignuta, neću ulaziti u peripetije koje su se tu izdogađale, kažu da će se on rušiti.”
Dodaje da mu je nepoznato što je sadašnji investitor planirao koliko će toga iskoristiti i koliko će graditi iznova. Ono što ostaje, to su sjećanja. Recimo, terasa ispred hotela Goričina, djela arhitekte Fincija, bila je poznata po živom mjuzu i plesnjacima. A do nje slastičarna. “Gdje je glavni slastičar bio gospar Nenadić iz Mlina, čuvena po krempitama, šampitama i točenom sladoledu od vanilije”, notirao je Kipre.
Što je općenito turizam u Kuparima značio za turizam dubrovačke rivijere? “Izgradnjom i jačanjem Kupara u kontekstu suvremenog turizma naglo se razvio privatni smještaj kod domaćina na području Kupara, Čibače, Srebrenoga i Mlina. Još od vremena Čeha Kupari su na Jadranu jedan od najvećih hotelskih kompleksa, a kamoli kasnije kada su se dogradili novi hoteli. Župa je cijela procvjetala. Oaza mira, a blizu Dubrovnika, s kojim si bio povezan i brodovima i autobusima. Pogotovo kad je postojalo Vojno-ugostiteljsko poduzeće Kupari.” Kad bi se hoteli u Kuparima popunili, velik broj tih gostiju, najčešće šire obitelji vojnih lica, smještao se po seoskim kućama privatnih iznajmljivača u Župi dubrovačkoj.
Slavlja i karnevali
“Znam da je moja majka Ana Kipre, rođena Butijer, koja je svoju stručnu ekonomsku praksu 1976/77. odradila u Zajedničkim službama u Kuparima, pričala kako je moja baba od 1966. iznajmljivala dvije sobe u Čibači. Pripremala im je doručak, domaći pršut, kruh, friška jaja iz kokošinjca – kapunare, koja je bila tik uz kuću. Gosti su bili oduševljeni jer ih je dočekivala puna srca, pa su tako nastala mnoga višegodišnja prijateljstva i s obiteljima iz Bosne i Hercegovine. Poznavali su ih u dušu, a oni su roditelje moje majke doživljavali kao svoje i nazivali ih dundo Mijo i tete Ane”, govori Kipre.
U Kuparima, u hotelskim kompleksima, radili su ljudi iz Župe dubrovačke, ali i velik broj radnika s područja bivše države, ponajviše s područja BiH, koji su dobili stanove u zgradama izgrađenim u tu svrhu. U finalu razgovora otkriva, kako kaže, zanimljivost: “Ti hotelski prostori u Kuparima, iako su bili u državnom vlasništvu, oni su bili javni prostori.”
“U to vrijeme sve naše karnevalske zabave, dočeci novih godina, razne proslave ove ili one, sve se to događalo u tim prostorima. Nije bilo problema da li se može osigurati, da li je hotel to dužan ili nije dužan uraditi, to je bilo otvoreno za cijelu zajednicu, to je bilo zajedničko vlasništvo, lokalni stanovnici su doživljavali te prostore svojima, i tako su se prema njima ophodili. Nije to bila destinacija u današnjem smislu zatvorena, pa ne možeš se kupati, ondje su ležaljke... Sve je bilo lijepo nekim finim nitima isprepleteno, obala s unutrašnjosti Župe, i stanovnici s turistima, to je donijelo jednu dodanu vrijednost nama kao društvu”, kaže Kipre.
