Roy protiv Berlinalea: Književna zvijezda otkazala dolazak i prozvala šutnju o Gazi

Rezerva koju su 12. februara izrazili članovi žirija Berlinskog festivala (12-22. februar 2026) povodom izraelsko-palestinskog sukoba, izazvala je reakciju Arundhati Roy (1961), čije je prisustvo bilo najavljeno. Ova nagrađivana i prevođena indijska spisateljica i aktivistica, dobitnica nagrade Booker 1997. za “Bog malih stvari”, odmah je obavijestila da otkazuje svoj dolazak na Berlinale zbog “neprihvatljivih izjava” članova žirija, koji su odbili komentarisati djelovanje Izraela u pojasu Gaze.

“Ono što se desilo u Gazi i što se i dalje događa je genocid nad palestinskim narodom, kojeg sprovodi Država Izrael. Ako veliki redatelji i najveći umjetnici našeg vremena, ne mogu ustati da to izgovore, neka znaju da će im povijest suditi”, njena je izjava, koju su prenijele novinske agencije.

Ledeni tuš

Na konferenciji za medije, koja je prethodila otvorenju Festivala, žiriju je postavljeno pitanje o podršci njemačke vlade Izraelu, uprkos njegovoj ofanzivi u pojazu Gaze, koju je komisija OUN-a 2025. nazvala genocidom. Prva je odgovorila poljska producentica Ewa Puszczynska (1955): “Postaviti nam takvo pitanje je malo nepravedno”, naglašavajući da “svako može imati drugačije preokupacije i donijeti drugačije odluke”.

Na moju veliku žalost, ova gospođa neizgovorivog prezimena producirala je filmove “Ida” i “Hladni rat” Paweła Pawlikowskog, “Zona interesa” Jonathana Glazera i “Real Pain” Jesseja Eisenberga. “Moramo ostati izvan politike, čija smo protuteža i suprotnost”, odgovorio je predsjednik žirija Wim Wenders, Zlatna palma na Kanskom festivalu 1984. za film “Paris Texas”. NB: Njemačka vlada je skupa sa saveznicima 1951. utemeljila Međunarodni filmski festival Berlinale, poznat po političkoj i umjetničkoj orijentaciji, nazvan “izlog slobodnog svijeta”. Po broju prodanih karata to je najpopularniji filmski festival na svijetu. Ova sramna izjava žirija ovogodišnjeg Berlinalea je ledeni tuš koji bi mogao isprazniti njihove kino dvorane, što ne znam da li da želim ili da ne želim.

Arundhati Roy je scenaristica filma “In Wich Annie Gives it Those Ones” (1989), redatelja Pradipa Krishena, koji je na ovogodišnjem Berlinaleu trebao biti prikazan u restauriranoj verziji u programu Classics, kao svjetska premijera. Film Heritage Foundation, koja je pokrenula restauraciju filma, u martu će ga prikazati u kinima širom Indije, sa pristupačnim cijenama ulaznica, da bi privukla mlađe generacije. Film zauzima jedinstveno mjesto u povijesti indijske kinematografije: lokalna tekstura, a kosmopolitski glas. Dobio je i dvije nacionalne nagrade – za scenario i za najbolji film na engleskom jeziku.

Piratske snimke su kružile među studentima arhitekture i filmoljupcima, koji su ga smatrali jednim od rijetkih vjerodostojnih indijskih filmova na engleskom jeziku svog vremena. Radha, lik kojeg tumači Arundhati, utjelovljuje bezbrižni prkos: puši beedis (ručno motane jeftine indijske cigarete) i odijeva se smjelo, kombinirajući sari s otmjenim šeširom, dočaravajući slobodoumnu energiju studentskog campusa. Film prikazuje raspoloženje u zemlji na pragu ekonomske liberalizacije, a studentske rasprave o hijerarhiji, birokraciji i institucionalnoj moći su i danas aktualne: zato prikazivanje filma, koji nije zastario ni po čemu, ima smisla. Predstavlja i preludij kasnijeg života spisateljice, jer govori o mladim ljudima koji se ne namjeravaju prilagoditi sustavu kojeg im država i vlast nameću.

Veliki uspjeh Arundhati Roy

Arundhati Roy nije pristala učestvovati u ovogodišnjoj njemačkoj filmskoj farsi. “Čuti ih kako kažu da umjetnost ne bi trebala biti politička je zaprepašćujuće. To je način da se prekine rasprava o zločinu protiv čovječnosti”, izjavila je. Zbog svoje povijesne odgovornosti u Holokaustu, Njemačka je jedna od glavnih i najodanijih privrženica Izraela u svijetu. OUN-ova komisija i neke nevladine organizacije, Amnesty International i Human Rights Watch, optužuju Izrael za genocid u Gazi. Izrael te konstatacije naziva lažnima i antisemitskim.

Kakve veze ima Indijka Arundhati Roy (rođena u kratkom braku kršćanke i Hindusa) sa Gazom, Židovima i Holokaustom? Prenosim njenu ideju: “Mislim da je život – biti sposoban osjetiti istinske emocije. To je ono što nas čini ljudskim bićem, zar ne? Nikada neću biti osoba koja će okrenuti pogled od tuge ili trauma, koja okreće leđa onome što je pokreće.” Što bi rekao Oscar Wilde: “Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi samo postoji”, ili figurira, kao bijedni berlinski žiri 2026.

Majka Mary Roy

Povodom izlaska njene knjige “Mother Mary comes to me” u septembru 2025. (prijevod na hrvatski nosi naslov “Moje utočište i moja oluja”), autorica je izjavila da je u Indiji opasnije biti žena nego krava. To je zaključak kojeg donosi u ovom tekstu, u kojem predstavlja Indiju druge polovice XX stoljeća i vlastitu povijest pomiješanu sa storijom svoje majke, za koju osjeća koliko divljenja, toliko i odbojnosti. Autoritarna, zahtjevna do okrutnosti, svom sinu je jednog dana izustila: “Ti si ružan i glup. Na tvom mjestu bih se ubila.”

Kad bi je Arundhati naljutila, majka je ironično imitirala njen glas i nekom prilikom joj rekla: “Trebala sam te baciti u sirotište, onaj dan kad si se rodila.” Ekscentrična i brutalna majka, a inovativna pedagoginja i pionirska feministkinja, u Kerali, državi na jugu Indije, 1967. je u prostorijama Rotary Cluba osnovala naprednu školu za dječake i djevojčice. Mrs. Roy je uvođenjem nastave za djecu oba spola napravila nezamislivu revoluciju, “koja je omogućila dječacima da budu blagi, a djevojčicama da budu slobodne”.

Njena škola postoji i danas, zove se Pallikoodam i ima izuzetnu reputaciju. Na sajtu piše da ju je osnovala “sanjarka, ratnica, učiteljica Mary Roy”. U početku je bilo četvoro učenika, dvoje djece Roy i još drugo dvoje. Majka je Arundhati i njenog brata Lalita Kumara Christophera Roya odgajala sama. “Nije bilo razlike između kuće i škole, nije bilo intime za našu familiju, nije bilo granice. Moj brat i ja smo dijelili istu spavaonicu sa drugima.”

Hrvatski prijevod “Mother Mary comes to me”

Da ne bi pravila razliku u odnosu na druge učenike, vlastita djeca su je morala zvati - Mrs Roy. I da bi pokazala da je pravedna, prema svojoj djeci je bila strožija nego prema ostalima. Izlivi uvreda i “gangsterskog bijesa” nekad su dovodili do usijanja: majka je usmrtila psića za kojeg je Arundhati bila jako vezana. U drugim slučajevima je bila hladna kao glečer, pa su kćerka i sin cijele dane provodili lutajući ulicama.

“Biti kćerka kršćanke, koja se udala za Bengalca i onda se razvela, nije bilo jednostavno. To je značilo ni biti potpuno u sustavu, ni izvan njega. I slučaj vrlo rijedak, u zemlji u kojoj je sve hijerarhizirano i kontrolirano organizacijom kasta. Nisam mogla računati na majku, nisam poznavala oca i cijelo društvo me je stalno podsjećalo da sam sa margine. Nisam se mogla osloniti ni na koga.” Kad bi bila malo bolje volje, majka i majstorica taktičnosti, kćerki je preporučivala: “Nikada se nemoj udati, ni rađati djecu. Jednostavno se ne isplati.”

Mary Roy, ikona feminizma u Indiji, dugo je maltretirala svoju djecu, što je Arundhati navelo da sa 16 godina ode od majke i udalji se od porodičnog gnijezda. Sa 18 godina se prestala vraćati kući. Upisala se u školu arhitekture u New Delhiju. Za diplomski rad je obranila temu o “Negrađanima koji žive u pukotinama prostora”. Pisala je scenarije za filmove, a 1985. je glumila u filmu “Massey Sahib”. Prvi roman, prodat u 6 milijuna primjeraka, objavila je 1997. Booker je nagradio ovu njenu djelimično autobiografsku storiju, koja opisuje kako sitnice oblikuju sudbine.

Predstavila je dramu familije slomljene kastama, ljubavnim tabuima i društvenim konvencijama kroz oči osmogodišnjih blizanaca, Rahel i Esthapena, čiji se životi okreću naglavce nakon posjeta engleske rođake Sophie Moi, što je dovelo do tragedije. Roman se bavi zabranjenom ljubavlju majke blizanaca, Ammu i Veluthe, koja pripada nedodirljivima i koja prkosi društvenim zakonima. Naslov knjige ističe emocije i svakodnevne, prolazne malenkosti, koje se suprotstavljaju povjesnim silama indijskog podkontinenta.

Arundhati kaže da je “priča najbolji način da se kompleksnim emocijama predstavi kompleksni svijet”. Napisala je brojne eseje, boreći se protiv izgradnje brana, korupcije, protiv nuklearnih proba, apartheida, protiv ugnjetavanja muslimana. Suprotstavlja se autoritarizmu nacionalističkog hinduističkog premijera Narendre Modija, koji je na vlasti od 2014: “Od 2014. hiljade ljudi su u zatvorima. Pisci su ubijani. Svaki dan linčuju ljude na ulicama, zbog glasina objavljenih na WhatsAppu.” Redovito je suočena sa pritiscima i prijetnjama sudskim procesima, a njena djela su zabranjivana, naročito u Kašmiru, zbog njenih stavova o ljudskim pravima.

2024. je dobila nagradu PEN Pinter, utemeljenu u čast književnog nobelovca Harolda Pintera, a predsjednica žirija Ruth Borthwick je izjavila: “Roy piše o gorućim temama, o nepravdi, duhovito i lijepo. Iako Indija ostaje važan fokus, ona o svijetu razmišlja u međunarodnim dimenzijama i njezin snažan glas ne smije biti ušutkan.” Govor kojeg je održala povodom dodjele naslovila je “Nijedna propaganda na svijetu ne može sakriti ranu koja Palestina jeste”. Novčani iznos nagrade PEN Pinter je preusmjerila Palestinskom fondu za pomoć djeci.

Nagrada Booker, 1997.

U knjizi “Mother Mary comes to me” govori o djetinjstvu, kako je izgradila svoju ličnost, koje borbe je vodila i o onome što duguje majci. “Naučila me je razmišmiljati, onda ju je moj način razmišljanja razbjesnio. Naučila me je biti slobodna, a onda se razbjesnila protiv moje slobode. Naučila me je pisati, a onda se naljutila na spisateljicu koja sam postala.” Smisao knjige je requiem majci: “Bila je žena koja je zauzimala ogroman prostor u vrlo konzervativnom gradu i koja nije mislila da je njen posao biti ljubazna, ni poslušna, ni savršena majka.”

Majka Mary je umrla septembra 2022. u 88. godini. “Odabrala je septembar, taj izvanredni mjesec, za svoj odmor. Nakon monsuna, Kerala je svjetlucala, poput smaragdnog slapa između planina i mora. Tuga je žestoka.” Kćerka je zabilježila: “Kad je umrla, plakala sam kao spisateljica, jer sam izgubila moju najljepšu temu, a nisam plakala kao kćerka, jer sam odavno prestala biti njeno dijete. Od djetinjstva sam bila podijeljena na dvoje: jedna strana je primala udarce, a druga je pisala bilješke.”

Povodom ove smrti The Hindu Times je pod naslovom “Revolucionarni san nazvan Mary Roy” objavio: “Glas usamljene aktivistice, koji je promijenio tok povijesti žena u Indiji i vjerojatno u cijelom svijetu, proglas je samohrane majke sa krova vlastite nesigurnosti: dječak i djevojčica koje je rodila bili su jednakopravni građani pred zakonima svoje zemlje, s jednakim pristupom svim ustavnim pravima, uključujući i imovinu. Za Mary Roy, vizionarsku pedagoginju i amblematičnu figuru borbe za prava žena u Indiji, osobno je bilo neodvojivo od politike. Prije stupanja na snagu povijesnog zakona, odlukom Vrhovnog suda 1986, što je postigla vlastitim znojem i zahvaljujući nepokolebljivoj volji, indijske sirijske kršćanke su bile podložne zakonu iz 1916, prema kojem je kćerka nasljeđivala jednu četvrtinu sinovljevog nasljedstva ili 5.000 rupija – što god je od ovo dvoje bilo manje. Ova fenomenalna žena izvela je jedinstven napad na patrijarhalne utvrde vjerskog i obiteljskog ugnjetavanja, koje su ovjeravale mizogine dekrete, poput ovog iz 1916.”

Na početku knjige “Moje utočište i moja oluja”, spisateljica je zabilježila da je ona bilješka u dnu stranice i objasnila: “Smatram da je moj život bilješka u dnu stranice. Nikad tragičan. Često veseo. I kad bismo svi shvatili da smo bilješke na dnu stranice, ne bi trebalo ići u rat zbog bilježaka u dnu stranice. Ali izgleda da nemamo svi pravilan pogled, da Zemlja ima milijarde godina i da smo mi svi bilješke u dnu stranice.”

Arundhati Roy najčešće predstavljaju riječima “poniznost” i “ogroman talenat”.

Povodom pozicije žena u Indiji, Arundhati navodi da to zavisi od žena i da je kao i svugdje: nema specifičnog mjesta za žene, neka su sigurnija, a neka manje sigurna. “Ima prostora koji su zaista jako opasni. A kako danas možemo govoriti samo o Indiji, kad pogledamo Epstein fajlove i najmoćnije ljude na svijetu, kako misle o ženama i kako ih tretiraju, kako tretiraju djecu, kako se bave trgovinom ljudi, kako ucjenjuju jedni druge? To je svugdje jednako.”

Arundhati Roy 1982, kao glumica

U knjizi govori o prostoru u kojem žene imaju pravo postojati i koji je vrlo sporan, da se njihove želje izraze – ili ne izraze, i kako bi one morale ili ne bi morale živjeti. Ono izuzetno, što je stvorila njena majka, jeste da je organizirala školu u malenom mjestu i time potpuno promijenila odnos spolova. I iako je za Arundhati, kao njenu kćerku, imala veliku mračnu stranu, bitke koje je vodila za žene su bile i za kćerku, jer je i ona - žena.

Eksperimentalni projekat

Na predstavljanju knjige autoricu su pitali o političkom položaju žena u Modijevoj Indiji, budući da u skoro polovici indijskih država dobijaju novčanu nakodnadu da bi ostale kod kuće i bavile se kućnim poslovima. To je eksperimentalni projekat, koji se primijenjuje u 12 od 28 država. Riječ je o univerzalnoj sumi koju prima 118 milijuna Indijki i koja mjesečno iznosi 1.500 rupija, tj. 14 eura. To im omogućava nabavku, kupovinu lijekova i školskih potrepština za djecu.

Iako malo, to je u neku ruku i tračak osjećaja neovisnosti. List New Indian Express je prenio da novčana naknada ima značajan emancipacijski učinak na žene, koje su žrtve patrijarhata i ugnjetavanja. U nekim državama se interpretira da je to i pokušaj kupovine glasova žena. Arundhati Roy smatra da u vezi s tim postoji ogromna iluzija. “To je sraman pokušaj kupovine njihovih glasova. Na selu je postojao sustav garantiranog zaposlenja, gdje su ljudi mogli raditi i zaraditi barem tri plaće. To je potkopano ovim novčanim naknadama. Nekada Vlada dostavlja hranu, rižu i sol, skupa sa portretom predsjednika Vlade. Živimo u vrijeme masovne nezaposlenosti, kad se bacaju kiperi puni novca, da bi se tom dimnom zavjesom zamaglili ekrani.” Za premijera Narendru Modija prenosi da je fašista za druge leadere u svijetu, a u Indiji “samo nacionalista i patriota, koji brani interese svoje zemlje, za koju je opasan”.

Upravo u vrijeme Berlinalea, francuski predsjednik Macron je sa gospođom posjetio Modija i Indiju. Arundhati Roy je izjavila: “Modi je fašista, ja to ne mislim, nego znam. Ja sam sigurna. Ako pogledate povijest organizacije kojoj pripada, RSS (paramilitarna) nacionalistička hunduistička organizacija (ekstremne desnice, kojoj su inspiracija stranke ekstremne desnice u Europi), koja smatra da Indija mora biti pretvorena u zemlju Hindusa, koji bi morali biti građani prvog reda, a prošli mjesec je zapaljeno 300 crkava, svakodnevno linčuju muslimane, udaljili su ih iz parlamenta, iz novinarske profesije, sa posla: tako je ponižavajuće biti građanin musliman u Indiji, gdje žive milijuni muslimana (oko 184 milijuna, prema popisu iz 2012.). Ta partija pravi kampanju na temelju mržnje. Pretvorila je masovne medije u slavinu za netrpeljivost. Modi je jako opasan i ne vjerujem da bilo ko, bio to francuski predsjednik, Trump, ili bilo koji svjetski leader, nije toga svjestan. Oni to znaju. Međunarodna politika se ne temelji na političkom moralu. To svi znamo. I to je razlog zbog kojeg će se oni zagrliti, a mi imamo ogromno puno problema i mislim da će u zemlji biti jako puno nemira zbog toga. To je uporedivo sa Trumpom, ali mnogo opasnije. Iako situacija u Indiji ne utječe na ostatak svijeta, kao što je slučaj sa SAD-om.” U Indiji živi milijardu i pol duša.

Na pitanje da li se plaši zbog svojih javno iznesenih stavova, Arundhati Roy odgovara: “Nisam neustrašiva. Jako se plašim, mnogo mojih prijatelja je u zatvoru. Kao i mnogim drugim ljudima, prijete mi. Zakoni o terorizmu u Indiji su promijenjeni da bi obuhvatili intelektualce, za koje se govori da su gori od terorista. Nazivaju nas narativnim teroristima. U međuvremenu, ponovno se pišu udžbenici povijesti, lažne storije bujaju na sve strane, čak i u Bollywoodu, i milijuni ljudi su indoktrinirani video snimcima koje piju sa mobilnih telefona. Dakle, biti neustrašiv znači i biti malo glupav. Treba se bojati. Ne treba postati žrtva. Ja želim samo raditi… Ali, ono što bi me zaista brine je da ne budem dobra. Ne želim biti ona osoba koja uvijek čini ono što se od nje očekuje. To zvuči tako sladunjavo i nepodnošljivo. Ono što želim biti je građanka koja smeta.” Neposlušna i nepredvidiva, kao majka.

Na pitanje da li je ova knjiga i njena najosobnija, autorica je odgovorila: “Ne znam, i politička je i osobna. Kao moja sudbina.” Naslov “Mother Mary comes to me” je iz pjesme “Let it Be” Beatlesa, koji su tako voljeli Indiju, a ova njihova numera je simbol prihvatanja, otpornosti i vedrine. Možda je to i namjera autorice da se tračak raznorodnog utka u čitanje o ovoj zemlji, kojom nezaustavljivo gazi hinduski nacionalizam. Neka bude i tako.