Roman o refleksu zločina silovanja

U svom radu, pod naslovom “Kakva treba biti književnost o genocidu”, Samedin Kadić je dao jedan kritički uklon o književnom naslijeđu o genocidu o kojem su mnogi u postgenocidnom vremenu pisali bez ikakve doze odgovornosti poput boema koji djecu siju gdje god stignu bez ikakvog osjećaja odgovornosti. Kadić će reći da su mnogi o genocidu pisali u nekim klasičnim formama, gotovo pa karakterističnim za kasidu i sevdalinku, kao da se on desio prije pola milenijuma, a ne prije tek trideset, odnosno manje od dvadeset godina kada je Kadić navedeni rad objavio u Novom muallimu. Zbog takvog jednog pristupa, narativ o genocidu, odnosno sadržaj je oštećen na račun forme koja mu uopće ne odgovara budući da je riječ o socijalnom pitanju iako bi trebalo da takva literatura ne teži nikakvom estetskom idealu, već da bude naturalistička, dokumentaristička i vjerodostojna.

U selu Glavinja

Nedavno objavljeni roman Enesa Karića “Isti čovjek” pruža dojam da je uspješno odgovorio zadatku koji postavlja sama tema romana, a to je rodno zasnovano nasilje, odnosno silovanje u vihorima rata. Iako ne govori eksplicitno o genocidu, posebno ne onako kako smo navikli da se o genocidu govori u literaturi, ipak ga možemo svrstati među takvu literaturu, jer je i silovanje jedna od etapa ka “uspješnoj” realizaciji genocidnog čina i navodi se u definiciji genocida.

Karić, u ovom romanu, portretirajući Mihada, izbjeglicu iz Modriče, trenutno zaposlenog u Ambasadi Savezne Republike Njemačke u Beogradu, obrađuje temu silovanja žena tako što radnju istog smješta u vremensku horizontalu i vertikalu. Na horizontalnoj osi, radnja se razlijeva tek na dva dana, dok na vertikalnoj kroz svjedočanstva žena, koje su u sjećanja prizivale iskustva silovanja u vihoru rata na početku ‘92. u istočnoj Bosni, u selu Glavinja, na koja se Mihad vraća u svojim retrospektivnim refleksijama, a potom, kroz angažiranje na horizontalnoj osi drugog dana radnje gospođe Anke Dvornik, na logore za žene i muškarce u Berlinu i Nünbergu 1942, odnosno 1943. godine.

Karić, kroz dva narativa, dualno, odnosno binarno, ali ne s ciljem kontrasta, već kako bi jedan drugog nadopunjavali, piše, uprkos tome što je riječ o fikciji, ali fikciji koja je duboko utemeljena u realnosti, odnosno mogli bismo reći faktografski utemeljena, roman o životima silovanih žena i njihovim unutrašnjim borbama. Nadopunjujućim karakterom ova dva narativa, koja Karić koristi u ovom romanu, kod čitaoca se stvara još jači doživljaj trajnosti i eksponencijalnog rasta zločina koji, nažalost, nastavlja da živi sa žrtvom i zbog čega žrtva osjeća krivicu kao da je ona počinilac ili krivac, a ne žrtva samog zločina.

Pod pritiskom te krivice, žrtva pokušava naći izlaz pa pribjegava da li operacijama promjene spola, da li pristaje biti surogat majka nakon gnusnog čina silovanja pod uslovom da to dijete nikad u životu ne vide ili, pak, pomišljanjima da se pretvori u teroristu - samoubicu. No, žrtva, kojem god se poduhvatu podvrgnula, opet se kroz roman nužno suočava, s ciljem da dobije neki minimum pravde, sa zločinom da li kroz svjedočenja koja daje na sudu ili kroz pisma njemačkom kancelaru zarad dobivanja odštete. Karić, kroz svjedočenja žrtava i reperkusije prevođenja istih u životu Mihada, vješto opisuje grotlo retraumatizacije kroz koje prolaze žrtve, a i sam prevodilac.

Nije da samo zločin silovanja nastavlja živjeti u žrtvi već se on reflektuje i na svakog onog ko čuje priču. I žrtva nasilja, kao i slušalac, u ovom slučaju prevodilac Mihad, gotovo da pate od istih patologija. I Mihad, doduše kratkoročno za razliku od žrtava, ima prijezir prema seksu i zbog toga napušta dobro plaćeni posao prevodioca. Ali, Mihad, baš kao i žrtve u ovom romanu, ma koliko nastojao pobjeći i ma koliko vremena prošlo, ne uspijeva se osloboditi usuda trajnosti zločina silovanja, a kroz svjedočanstvo Ankice Dvornik iz logora iz Nünberga, on nanova u svojoj psihi prerađuje sva prethodna svjedočanstva koja je prevodio na Sudu 2000. godine. Usred svega toga, a i samog njegovog usuda da je bio izbjeglica iz Modriče u Njemačkoj, kroz roman se čini da je njegova rodna uloga u braku sa voljenom Dagmar fluidna, budući da se Mihad, ne stideći se to izreći, iako muškarac, nameće kao neko ko je krhak, a Dagmar kao osoba koja mu je stalna uzdanica u životu.

Debeli slojevi traume

Karić koristi naturalistički pristup, shodno diktatu okosnice romana, e kako bi nam što više približio gnusnost kozmičkog zla a da pritom, kako je i očekivano budući da je po primarnoj vokaciji teolog, nikako ne daje prostora vulgarizmu. No, roman nije samo deskriptivan, kroz njega se, kao što je slučaj i sa prethodnim Karićevim romanima, u fragmentima pomaljaju filozofsko-teološke distance kroz koje Karić govori o velikim temama, a što su - poznato iz njegovog ranijeg opusa - Karl Jaspersove granične situacije iz kojih se rađa i samo filozofiranje, kao i teološko-filozofski pogled na porijeklo, postojanje i megalomanske količine zla prirodnog ili ljudskog porijekla.

Neprevaziđenost graničnih situacija, unatoč ideji da je progres čovječanstva obrnuto proporcionalan historiji, potvrđuje da je čovjek uvijek isti čovjek u svim historijskim epohama, s tim da ovaj roman nameće drugo pitanje, a to je: Je li čovjek isti čovjek nakon debelih slojeva trauma koje se na njega lijepe tokom života i da li on uopće uspijeva od njih pobjeći uprkos tome što pribjegava, pa i najsofisticiranijim metodama prerušavanja zvuka, promjene spola ili presvlačenja u druge identitete?!