Roditeljstvo, bicikl i 10 zemalja: Izložba koja spaja put, tijelo i sjećanje
Uspomene su najbolja investicija. Dokaz istinitosti ove poznate izreke je izložba Petre Slobodnjak u zagrebačkoj Galeriji Prozori. Dođite u Prozore! – pozivaju priređivači ove zanimljive izložbe koja ostaje otvorena do 10. siječnja. Naziv izložbe je “Putešestvije – nevidljive granice”, a u postavu se može vidjeti miks fotografija i tekstova umjetnice.
Nižu se emotivne, živahne i nježne priče. A priča o Petri u Oslobođenju počinje prije šest godina. Sjajnu fotografkinju Petru Slobodnjak (Bjelovar, 1988.) čitatelji subotnjeg dodatka Oslobođenja Pogledi upoznali su 2019. Povod: proslava 70. rođendana svjetski slavnog Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, koja je startala predivnom izložbom Petre Slobodnjak u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Uz dnevnik
Petra je tri godine objektivom svog foto-aparata bilježila život i rad Lada, na najrazličitijim lokacijama. Savršene fotke isključivo sa scene snimljene su iz najnevjerojatnijih kutova. Kako mi je Petra tada rekla, da surađuje s Ladom privuklo je – sve. Ansambl je očarao svojom energijom i perfekcijom izvedbe. Sve ostale, uključujući i vašu reporterku, očarale su Petrine fotke.
O sebi je ispričala da je završila Grafički fakultet u Zagrebu, specijalnost joj je grafički dizajn. Fotografijom se krenula baviti još u 5. razredu osnovne, zahvalna je dobrim mentorima “jer su uspjeli zadržati jednu tinejdžericu da u području fotografije ostane i da taj medij odabere za svoj poziv”. Izlaže od 2008. Funkcionira kao slobodna umjetnica - to je odredilo prezime! – šali se. Imam 30 godina i putujem biciklom, zaključila je tada spiku o sebi.
Petrin veliki talent i posvećenost su prepoznati. Godine 2022. za rad Displacement Planinska 7 dobila je godišnju Nagradu za mlade umjetnike Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) i Nagradu za mlade umjetnike “Ivan Kožarić”, koju dodjeljuje Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. O svojoj najnovijoj izložbi Putešestvija i kombinaciji tekstova i fotki Petra samo za čitatelje Oslobođenja otkriva: “Ja i tekstove tretiram kao fotografiju. To je postao moj način izražavanja. Moja Planinska 7 je također koncept u kojem su, uz fotografije, slike koje su mi nedostajale bile tekstualne.”
Iz teksta u katalogu izložbe doznaje se kako je izložba “Putešestvije – nevidljive granice” oblikovana kao fotografska serija koju prate iskazi, ali koji se ne odnose na ono što je autorica zabilježila u dnevniku putovanja, nego na dijelove koji su tada izostavljeni, pa ih sada s vremenskim odmakom od nekoliko godina i u drugačijim okolnostima, priziva u pamćenje i bilježi u tekstu. U zaključku stoji: na taj način fotografske vizure s putovanja kroz niz zemalja istovremeno govore i o tome da je određene uvide moguće steći tek s vremenskim odmakom, promjenom okolnosti i drugačijom pozicijom.
Godine 2012. Petra s tadašnjim dečkom, a sada mužem Alenom, kreće na putovanja biciklom po raznim zemljama. “No kako sam prošle godine bila trudna, i kad su me iz Galerije zvali da izlažem, shvatila sam da je s tim našim putovanjima, barem takvim načinima putovanja, došao kraj. I u startu to je trebala biti priča o pomicanju granica i povećanju vlastitih kapaciteta. A onda se dogodila i ta svježa godina majčinstva, gdje su se ta putovanja pokazala življa nego što su ikad bila, zato što su nas ona najbolje pripremila za cijelu tu godinu roditeljstva.”
Jer, kako kaže, osjećaji su isti: strah, preplavljenost, uzbuđenje, umor, prisutnost. Počela je, objašnjava, razmišljati koji su to trenuci s tih putovanja koji su napravili najveće pomake u njezinim osobnim lekcijama. Na putovanjima piše dnevnik. Afirmira kretanje i fizičko i mentalno. Idu priče: sedam dana u planini, imate samo jedan drugoga, idete možda jedno drugome malo i na živce jer ste premoreni, jer vas je strah, jer vam je lijepo... ali ono: samo ste vi i on i taj bicikl, onda učite brzo rješavati probleme jer nemate kud pobjeći.
Spomenuti trenuci, svojevrsna priprema za roditeljstvo su najvibrantnija sjećanja. “Ali kad sam pisala dnevnik neposredno nakon iskustva, ja sam ih izostavila, jer možda u tom trenu su bili preintenzivni, prebrzi za bilježenje. Da nije bilo tog roditeljstva, ova izložba bi vjerojatno izgledala drugačije”, iskreno će Petra. Krenem nabrajati zemlje, Albanija, Kosovo, Grčka, Makedonija, Hrvatska, Crna Gora, Indija, Kazahstan, Kirgistan, 9 zemalja ste prošli biciklom, je l’ tako? – pitam. Ja vam iskreno uopće ne brojim to, odgovara Petra. Ja sam prebrojala, kažem. Petra ulijeće: “Tu je i Bosna i Hercegovina. Išli smo iz Crne Gore, s Durmitora smo se spuštali do Ploča, pa Sarajevo. U Sarajevu sam bila i prije toga.”
Dodaje da su putujući za Indiju, Kazahstan i Kirgistan na avion stavili bicikle pa ondje nastavili putovanje na biciklima. Tko je bio inicijator svih ovih putovanja, vaš muž ili vi zajedno? – pitam. “To je vrlo tanka granica tko ih je inicirao, moj muž nije prije putovao biciklom, ja jesam. Onda sam ja tu malo ispregovarala s njim, i tako smo krenuli na naše prvo putovanje, to je bilo na Durmitor, te godine smo prošli kroz Bosnu i Hercegovinu. Na kraju se njemu svidjelo putovati sa mnom, njegovi muški prijatelji nisu baš htjeli ići u države u koje smo mi išli, jednostavno smo nastavili skupa”, odgovara Petra.
O odabiru izloženih fotki kaže da je “jako na emotivnoj bazi”. Fotke su vizualni fragmenti svakodnevice snimljeni kako bi od zaborava sačuvali vizure godišnjih odmora, a emotivno odražavaju stanja “u kojima sam bila tada i u kojima se prepoznajem danas kao mama”. Umjetnica dalje poentira: “Uopće nisu važne lokacije nego moje emocije, i sad u godini roditeljstva i u trenu kad sam bila na tim planinama, s tim prekrasnim prizorima, iako ima nešto strašljivo u njima.”
/ VANJA BABIĆ
U moru tih impresija i emocija ima li nečega što zauvijek ostaje u sjećanju? Petra odgovara: svaka slika koju opisuje u tekstu je “baš važan moment”. Pa ipak, jedan od dojmova koji jako pamti odnosi se na planinarenje u Kirgistanu. “Planirali smo biti u tom planinskom lancu 10 dana. Pedalirali smo kroz planine, ne idemo baš po cesti nego više po planinskoj stazi pokušavajući stići na perivoj Jukka na 3.640 metara. Alen mi kaže: pripremi se na višednevna guranja bicikla koji ima 34 kilograma. Sjećam se, prešli smo brzace i bicikl smo prenijeli kroz te brzace. S druge strane nas je čekao čovjek na konju. Pita nas: kuda idemo? Moj muž je rekao na Jukka prijevoj, a čovjek kaže: na Jukka prijevoju nema ceste. Moj muž odgovara: ima, samo je nevidljiva. To je bilo prvi put da smo odustali, nismo odvezli tu rutu do kraja, bilo je prehladno i životno ugrožavajuće da smo nastavili.”
Bjelovar 2024.
Nastavljamo razgovor tako da smo skoknuli i do Sarajeva. Petra mi objašnjava da često dolazi u Sarajevo: “Imam hrpetinu povrataka u Sarajevo, od toga da sam s vašim fotografom Nevenom išla i snimala po planinama oko Sarajeva, do stipendije koju sam dobila od The VII Foundation, američke Fondacije koja ima Akademiju u Sarajevu. Tako da me Sarajevo uvijek dočeka raširenih ruku, uvijek mi je drago doći u Sarajevo.”
Vraćamo se na Petrinu zagrebačku izložbu. U finišu ovog teksta, citati Petrine priče naslovljene s Bjelovar 2024. “Ulaskom u tridesete pitanje kada planiramo imati djecu postavljano je sve češće. Alen bi uvijek smireno rekao: U četvrtak. Bio je to odgovor zahvaljujući kojem su s vremenom prestala pitanja. Na vijest da sam trudna svi su ostali iznenađeni s obzirom na to da od nas više nitko ništa nije očekivao...” Porodila se u rodnom Bjelovaru. “Dijete ipak nismo dobili u četvrtak. Vid je stigao u petak”, piše fotografkinja u atmosferičnom tekstu.
