Reza Baraheni, iranski prorok američke anarhije

Knjiga “Koreni iranskog revolta” Reze Barahenija i Hajrudina Somuna (NIN, 1979), koju smo predstavili u Pogledima prošle subote, dragocjeno je svjedočanstvo o propasti dinastije Pahlavi i iranskoj islamskoj revoluciji, napisana prilikom njene dramatične pobjede. Prvi dio te nevelike knjige sadrži eseje Reze Barahenija, svjetski slavnog književnika i najboljeg iranskog romansijera, koji je najviše i detaljno pisao o izopačenoj apsolutističkoj dinastiji Pahlavi.

Hajrudin Somun je razgovarao s Barahenijem ubrzo pošto se on početkom 1979. vratio u Iran da svjedoči o posljednjim danima monarhije i prvim danima islamske republike.

Međutim, u postrevolucionarnom Iranu, Baraheni je ponovo postao disident i bio je prisiljen da napusti svoju domovinu, ali ovoga puta kao borac za prava i slobodu govora, jezika manjina i protiv kršenja ljudskih prava u Iranu. Na Zapadu poznat kao “azijski Vaclav Havel”, proslavljeni disident i književnik, našao je novo utočište u Kanadi, gdje je (2001-2003) izabran za predsjednika PEN kluba ove zemlje.

Možda je ovo bio Somunov najkraći, ali po značaju nezaboravan intervju, objavljen sa naslovom “Povratak u domovinu”, koji i danas potiče i ostavlja snažan dojam. U njegovoj sažetosti nalaze se poruke koje ni danas, 47 godina kasnije, nisu izgubile svoju životnost i snagu. Somun je ovdje slijedio zlatno novinarsko pravilo da jedan eminentno povijesni događaj prelomi kroz prizmu opipljivog pojedinačnog iskustva nekog od stvarnih protagonista i entuzijasta revolucije.

Žudnja za slobodom                           

Reza Baraheni je razgovarao sa energijom nekoga tko dugo nije ispričao svoju priču. Taj razgovor pokazao je jedan neobičan potencijal koji je Iran tih godina imao za demokratsku tranziciju. Vjerujem da sugovornika ovog profila, tako kompletnog intelektualca sa snažnim osjećajem za izraz slobode, Somun ne bi mogao naći niti u jednoj zemlji tog podneblja, niti u Iraku, pa ni u Siriji, a najmanje u Afganistanu.

“Preveo sam jedan Andrićev roman sa engleskog na perzijski”, započeo je ushićeno svoju ispovijest Baraheni. “Koji roman?”, iznenađeno se nadovezao Somun. “Mi znamo da je djelo ‘Na Drini ćuprija’ na perzijski preveo Bogdanović.” “Ne, ne”, ispravlja ga Baraheni, “Bogdanović je samo napisao predgovor. Bilo je to iste godine kada je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Knjiga je naišla na vanredan odjek i bila bestseler jedno vrijeme u Iranu. Mislim da je izvršila uticaj na neke naše savremene pisce, na primjer Behrama Sadekija... Znate, ja sam iz Azerbejdžana i kod Andrića sam nailazio na mnoge karaktere bliske mome kraju.”

(Mnogo kasnije, dok sam bio na dužnosti u ambasadi BiH u Kanadi, posve slučajno, tokom posjete Ivana Lovrenovića 2004. godine Ottawi, doznat ću za izjavu Reze Barahenija kako je on preko prevoda Andrića na perzijski jezik javnosti približio “bosanski identitet” i pokazao “osobenu tragiku bosanske povijesti”.)

U ovom dinamičnom početku, Somun je ukazao ne samo na živi, kreativni duh Barahenija, posebno oslobođen i inspirisan u osvitu revolucije, već je podsjetio i na sklonost Irana da dosegne literaturu jednog nobelovca sa Balkana i drugih klasika, te da u vlastitim časopisima i prevodima prati svjetske civilizacijske tekovine. Ali, paradoks je u tome što se upravo tu skrivalo i samo “sjeme zla”. U najkraćem, ova ljubav Iranaca prema literaturi bila je samo drugo ime njihove žudnje za obrazovanjem, ali i njihove neprekinute težnje za oslobođenjem i životom bez okrutne torture.

Kroz cijeli Somunov razgovor provlači se jedna snažna dijalektička nit napetosti između sugovornika, ali i njihovog kasnijeg pronalaska dodirnih tačaka o ključnim pitanjima iranske revolucije. Moram priznati, ova napetost, ovaj dijalektički okršaj suprotnosti, sačinjava srž cijele kasnije povijesti Irana. To je, u osnovi, sukob slobode pojedinca i apsolutne vlasti države u uslovima tradicionalnog azijskog despotizma.

Sugovornici su, dakle, tokom razgovora stajali na suprotnim polovima. Somun se zanima za ulogu Homeinija i, uglavnom, vjerskih krugova u oblikovanju budućnosti novog Irana, dok Baraheni prevashodno ukazuje na negativnu ulogu i grubi politički pritisak Amerike. Ovu vrstu pritiska Baraheni će nedvosmisleno potkrijepiti riječima kako je tamo (u Americi) nastao šok kada su shvatili da se u Iranu događa revolucija, pogotovo što su bili glavni saveznici i sam “mozak” monarhističkog režima. Iako poslije Vijetnama demoralizirani, bez snage koju su ranije imali, ipak nisu u potpunosti odustajali od podrške monarhiji, koja se potpuno okrenula protiv svog naroda.

Somun, međutim, ostavlja utisak “diplomatske” pomirljivosti kada govori o Americi. On piše: “Amerikanci, možda, doživljavaju najveći poraz poslije Vijetnama”, ali Somun je na drugoj strani nepomirljiv kada govori o karakteru budućeg ustrojstva Irana, što se prepoznaje u njegovom strahu od “šiitskog konzervativnog klera”. U tom razgovoru mogla se osjetiti ne toliko kritika, već doza Somunove brige za sudbinu zemlje, ali i implicitno i brige za sudbinu Reze Barahenija, disidenta i povratnika u zemlju, sa krhkom podrškom šake iranskih intelektualaca.

Somun, iako solidaran sa iranskim revoltom, nije odustajao od svoje zabrinutosti pred još neosmišljenom budućnosti zemlje. On će, zbog toga, svog sugovornika podsjetiti: ali, izuzev vjerskog klera, vi u zemlji nemate bilo kakve čvrsto organizovane političke snage.

Baraheni naposljetku priznaje: “Jeste, nemamo političko rukovodstvo. Nemamo ni političke partije koja bi imala program prihvatljiv za većinu naroda – radnike, seljake, studente. Ovi koji su još na vlasti pripadaju buržoaziji, koja se oslanja na američki imperijalizam. Vidite kako su Amerikanci tražili razne varijante. Pošto zdesna nisu mogli više nikoga naći, krenuli su na lijevo, pa do šaha, probali su sa Ameinijim Sidikijem, a sada sa Bahtijarom. A onda će možda stići do Nacionalnog fronta, samo da bi sačuvali vlast.”

(Ovdje se radi o posljednjem iranskom premijeru Bahtijaru, kome su, dok je u helikopteru letio iznad Teherana, demonstranti uzvikivali “Marg bar Bahtijuar!” – “Smrt Bahtijaru”.)

Baraheni još na nekoliko mjesta, tokom razgovora, ukazuje kako su promjene u Iranu Amerikancima bile teško zamislive, te kako se Amerikanci nisu mirili da zemlja gradi vlastitu budućnost na originalnom izboru vlastitog liberalizma, političkog sistema sa “ljudskim likom”. Baraheni je, također, podsjetio na “staru boljku” - kako su iranske političke elite tradicionalno sklone da potporu za svoju politiku uvijek traže ne u narodu, već u američkoj administraciji.

Međutim, Barahenijeva kritika Amerike ima i drugu stranu.

Amerika za njega nije bila samo vlada koja je vršila ovakve grube političke pritiske na izbor vlasti u Teheranu. Amerika je za Barahenija bila i fenomen koji je bio paradoksalan samim Irancima. Upravo je Amerika, poslije zatočeništva u tamnicama SAVAK-a, pružila utočište Baraheniju i on je, kao disident, u Americi dobio prestižni status profesora na univerzitetu u Marylandu, a uz to je svjedočio pred Kongresom, tijesno sarađivao sa Susan Sontang, Noamom Chomskim, Davidom Millerom... da bi na koncu postao jedan od najpoznatijih pisaca disidenata u SAD-u 70-ih godina i stavljen je u ravan “azijskog Vaclava Havela”.

Reza Baraheni je u ovoj kritici Amerike postao simbol jednog posebnog doživljaja Iranaca prema Americi. Amerika je za njih bila paradoks sna o slobodi i surovoj stvarnosti, zemlja koja oslobađa njihov duh, ali ih porobljava u lance profita i golog interesa, zemlja dualnosti poretka i anarhije.

Uprkos službenom antagonizmu Islamske republike i njezinim pozivima na “Smrt Americi”, koji su se sve češće čuli poslije 1980. godine, Amerika je, i uopšte zapadni duh slobode, za Barahenija, kao i za sve Irance, predstavljao uvijek prisutnu nadu oslobođenja i ulaska u novi, slobodniji svijet.

Somunova priča o Rezi Baraheniju danas je izvanredno podsjećanje na taj iranski nerazrješivi paradoks - pored oštrog protivljenja, duboko je zapretena iranska žudnja za slobodom, obrazovanjem i inspiracijom koju su tražili u vlastitim vizijama Amerike.

Svjedok progona      

Somun i Reza Baraheni ponovo će se susresti i družiti u Teheranu, osam godina kasnije, kada je Hajrudin Somun 1988. došao kao visokorangirani jugoslovenski diplomata na dužnost u Teheran. “Baraheni je tada bio drugi čovjek”, prisjeća se danas Somun. Tokom osmogodišnjeg iračko-iranskog rata, režim u Iranu je postajao politički sve tvrdokorniji. Baraheni tako nije više mogao biti svjedok oslobođenja i prosperiteta, već je uglavnom postao svjedok pritiska, progona i kršenja sloboda, uzrokovanih, između ostalog, tvrdokornim posljedicama osmogodišnjeg rata, ali i prirodom samog klerikalnog režima.

Kao najistaknutiji profesor Univerziteta Teheran, on piše “Tekst 134 iranska pisca” o slobodi manjina u zemlji u kojoj dominira perzijska nacionalna većina. Ovaj dokument, koji se širio Iranom, kasnije je tajnim kanalima dostavio do Artura Millera, koji je njegov sadržaj pročitao pred prisutnima na Kongresu PEN kluba u Pragu 1996. Baraheni će poslije ovoga, budući izložen prijetnjama i pritiscima, biti prisiljen da ponovo napusti svoju zemlju.

Zahvaljujući pomoći PEN kluba nalazi novo utočište u Kanadi. Na Univerzitetu Toronto dobio je profesuru komparativne književnosti, da bi 2001. godine bio izabran za predsjednika PEN kluba Kanade.

Somunov razgovor sa Rezom Barahenijem, koji je danas prerastao u jednu važnu historijsku priču, u sadašnjim okolnostima američko-izraelskog razaranja jedne suverene zemlje, razumijemo i kao podsjećanje na monumentalne greške američke politike prema Iranu.

Šta su, zapravo, Amerikanci napravili od jednog naroda koji je tako žudio za obrazovanjem, koji je toliko bio fasciniran američkom svakodnevnicom, koji je u Ameriku gledao kao svoj brend? Mnogi od lidera američke politike, koji se završavaju sa Trumpom, Hegsethom, Grahamom... napravili su vlastite političke karijere na osakaćivanju i destrukciji vlade u Teheranu i na tome dobili podršku moćnih jevrejskih lobija, a na drugoj strani izgubili su najveću polugu – iranski narod, kao što su na isti način izgubili i vlastitu kredibilnost i snagu poziva za slobodnim i demokratskim društvima.

U završnom dijelu ovog prikaza želio bih predočiti nekoliko svjedočenja Reze Barahenija koji nam otkrivaju zapanjujuće sličnosti između monarhističke vladavine dinastije Reze Pahlavija iz 1970-ih godina, sa - recimo - sadašanjim projektom Epstein ili projektom izraelske zatvorske torture Palestinaca, kao i američkom praksom privatnog bogaćenja kroz pokretanje rasta militarne proizvodnje.

Barahenijevo svjedočenje po tome je antologijsko, jer nam ukazuje na crvenu liniju upozorenja - kakav to režim Iranu, zapravo, danas namjerava nametnuti izraelsko-američka osovina, dok koristi i medijski široko propagira aktuelnog unuka osnivača iranske monarhije Reze Pahlavija Velikog.

Američki playboy Reza Pahlavi, rođen 1960. u Teheranu, otac troje djece, istovremeno sin i unuk, ponovo se pokušava nametnuti za vladara “novog demokratskog Irana”. Istini za volju, njega se Trump odrekao, jer playboy Pahlavi, prema njegovim procjenama, nema dovoljan broj pristalica u Iranu kako bi preuzeo vlast. No, to sigurno ne mijenja koncept buduće vlasti, koji bi posve sigurno bio strogo kontrolisan od strane CIA i izraelskih službi sigurnosti, te bi zemlju vratio u njeno predrevolucionarno, barbarsko stanje.

Zapanjujući citati

Barahenijevi citati koji slijede ostavljaju nas zapanjenima.

Bal pod maskama u šahovoj palati u Teheranu 1976. ”Zatim smo se svi našli u jednoj manjoj dvorani, sedeli smo i gledali neki film samo za odrasle. Bio je to dosadan i ružan film, u kojem su muškarci nasrtali na žene i nedorasle devojčice od kojih su poneke silovali. To mora da je delovalo vrlo privlačno na učesnike ovog ‘zoološkog vrta’... Najmoćnija scena sledi posle toga. Svi izlaze ispred zgrade. Miris sveže pokošene trave dopire do naših nozdrva. Uskoro će ta sveža trava biti zgnječena pod teretom njihovih nagih tela. Životinje se sparuju na otvorenom prostoru... Odlazim” (str. 11).

Tajna policija SAVAK je bila proizvod CIA i Mossada ”CIA je ponovo uspostavila monarhiju, organizovala SAVAK - šahovu tajnu policiju, obučila rukovodeće kadrove i stajala uz šaha i SAVAK kao njihov najverniji saveznik, omogućivši da se Iran preobrazi u policijsku državu. U tom poduhvatu su, pored ostalih, učestvovali i sledeći Amerikanci: Richard Nixon, Allen Dulles, John Foster... U toku poslednjih 25 godina ubijeno je na hiljade ljudi, dece i žena u Iranu. Računa se da je više od 300.000 ljudi prošlo kroz zatvore u vremenu od 20 godina postojanja SAVAK-a, svakog meseca u Iranu je prosečno hapšeno 1.500 ljudi. Samo u toku jednog jedinog dana, 5. juna 1963. odredi iranske armije, koji su u Americi obučavani za gušenje ustanka, i SAVAK ubili su više od 6.000 ljudi... Pečat tom periodu daje prisustvo bivšeg direktora CIA Richarda Helmsa, koga je Nixon postavio za ambasadora SAD-a u Iranu” (str. 12).

Principi mučenja iranske monarhije i Ben-Gvirovog Izraela su istovjetni ”Tek sam kasnije, na osnovu sopstvenog iskustva i po pričama drugih, saznao čemu te sprave služe. Sa suprotne strane bila su podignuta vešala. Njih upotrebljavaju da bi zatvorenika obesili naopačke i zlostavljali... Neretko se dešava da u toku ove torture zatvorenika spuste sasvim nisko i skinu mu pantalone, da bi ga neki od mučitelja u tom položaju silovao. Sadisti su izmislili ovu vrstu mučenja da bi zadovoljili svoje neljudske sklonosti. Ali, bilo je u drugim komorama za torturu i gorih sprava za mučenje, koje su opisali drugi zatvorenici: lisice sa tegovima koje slamaju ramena za manje od dva časa grozne torture, sprava za elektrošokove, očigledno najnoviji izum u iranskoj industriji torture” (str. 32).

Ako Iran postane novi Vijetnam za Ameriku ”Većina mojih sugrađana najviše zamera Americi što je vlada SAD-a pružila svesrdnu podršku jednom vladaru koji teroriše sve narodne slojeve, koji je opljačkao bogatstvo naše otadžbine i kupio vojnu opremu u vrednosti od milijardu dolara. Savremena ratna oruđa, kojima ni on ni iranski narod ne umeju da barataju. Iran je postao živi pesak u koji Sjedinjene Države tonu sve dublje i dublje. Budućnost će to potvrditi. Ali, ako Iran postane novi Vijetnam, nema sumnje da će odgovornost za stvaranje te krize, pred porotom čovečanstva, da snosi zbog svoje neljudske hegemonističke politike – vlada SAD-a i nezajažljiva pohlepa američkih fabrikanata oružja. Beskrajna glupost i avanturizam iranskog carskog režima takođe su znatno doprineli sadašnjem haotičnom stanju u zemlji” (str. 54).

Um Pahlavija bio je prekriven crnom zavjesom ”Nema ni najmanjeg nagoveštaja da je šahov sin za vreme boravka u Evropi pročitao bilo koju značajnu knjigu. Živio je srećno, bez novih saznanja u ljušturi mladalačkog neznanja. Njegov um bio je prekriven crnom zavesom. Naučio je samo da ljude u rođenoj zemlji posmatra kao nižu ljudsku vrstu, onako kao što su evropski prinčevi posmatrali narode u kolonijalnim zemljama” (str. 56).

Vizije monarha Pahlavija ”U jednom intervjuu Oriani Fallaci, šah je rekao: Ja nisam sasvim sam, prati me i čuva nevidljiva snaga. To je moja mistična moć. A dobijam i poruke... Od svoje pete godine živim sa Bogom. Ustvari, od časa kada me je Bog podario vizijama...”