Reagiranje: Neistine Đure Kozara
Zapaljena zgrada Oslobođenja
Kako me autor teksta “Prelom Oslobođenja u skloništu”, kao jednog od ratnih urednika Deska i autora više od 150 storija o golgoti Sarajlija, a posebno djece, “izmjestio” iz opkoljenog Sarajeva, u kojem sam proveo tri i po godine?!
Kao pacifista i putopisac, koji se igrom novinarske sudbine više puta našao i u ulozi ratnog izvještača, od rumunskih tragičnih događaja 1989. do uloge jednog od ratnih urednika Deska Oslobođenja na prvoj vatrenoj liniji u Nedžarićima, zbog svojih dragih i mnogobrojnih čitalaca, želim da demantujem neistinu Đure Kozara, iznesenu u tekstu “Prelom Oslobođenja u skloništu” od 2. decembra.
Jer napisao je gotovo nevjerovatne neistine o meni - da sam cijeli rat proveo na Ilidži i došao u Redakciju 1995! To je bolna neistina od kolege, kojeg sam upoznao još na prvoj godini Pravnog fakulteta 1966, da ne mogu da povjerujem. A istina je sljedeća.
Cijeli rat proveo sam u roditeljskom stanu u Ferhadiji, u koji smo primili i porodicu teško ranjene komšinice u redu za hljeb u tadašnjoj Vase Miskina ulici. Dvadeset dana mjesečno odlazio sam u popodnevnu i noćnu dežuru, a ujutro se vraćao kombijem za razvoz štampe u grad, da bih se oko sutona, nekada sa vozačem, a nekada pješice, vraćao na prvu liniju, gdje sam sa ostalim članovima dežurne ekipe i hrabrim štamparima vajao list koji je postao svjetsko mjerilo istine, slobode i hrabrosti. I to na svega 200 metara od prve vatrene linije, što je bio jedinstven slučaj u svijetu.
Kao i ostali građani Sarajeva, tako sam i sam prošao kroz ratni pakao, kako kao građanin, tako i kao član ratne redakcije Oslobođenja. Pomenuću samo nekoliko najizazovnijih trenutaka, koji najbolje demantuju pomenute neistine.
Zajedno sa kolegama Zlatkom Dizdarevićem, Fuadom Kovačevićem, Marinom Rodić, Borom Simićem, Izetom Žiškom, Mugdimom Galijaševićem, dokumentaristima Enverom Kudićem i Novicom Popovićem, kao i uposlenicima iz Centra veze Draganom Radovićem, Muhamedom Pajevićem i Sinišom Blagojevićem 16. maja 1992. bio sam među onim koji su preživjeli prvi napad na Oslobođenje, kada smo ostali potpuno nebranjeni, pošto je kompletno obezbjeđenje napustilo objekat.
Taj užasni dan bio je uporediv samo još sa onim od 20. juna, kada je usljed stalnog granatiranja u plamenoj stihiji počeo da nestaje jedan po jedan sprat zapadnog i istočnog dijela nebodera.
Kao za Kozara “nepostojeći” član ratnog Oslobođenja, uz brojne dežure, napisao sam i oko 50 tekstova o golgoti naših sugrađana, posebno malih anđela – dječice, kao i sto kao ratni izvještač za atinsku Elefterotipiju. A moja pretužna storija “Majin prekinuti let” o stradanju mlade odbojkašice Bosne Maje Đokić, 9. aprila 1995, blagodareći posredstvu menadžerke Mire Poljo, preuzelo je više listova i u svijetu dok je jedan bogati Amerikanac osnovao Fond “Maja Đokić” za pomoć ugroženoj djeci opkoljenog Sarajeva. O Majinoim stradanju snimljen je i dokumentarni film.
Najzad, na znanje mom nekadašnjem kolegi Đ. K. pominjem i da sam aprila 1992, zajedno sa komšijom Abdulahom Dizdarevićem, i po cijenu života, zbog stalnog granatiranja, pomagao vatrogascima u spašavanju zapaljene kupole na Ferhadiji džamiji. Kao i da sam sa kolegom Senadom Gubelićem, 29. januara 1994, u drevnoj Olimpiji, na desetogodišnjicu paljenja olimpijskog plama za 14. ZOI na postament dorskog hrama položio grumen fasade iz razorenog Sarajeva, moleći se da se olimpijski krugovi ponovo nadviju nad Sarajevom umjesto krvavih ratnih.
I na kraju, možda će gospodinu Đ. K. zasmetati i moja brojna novinarska, domaća i inostrana, priznanja, među kojima su i dva ratna, za humanizam i doprinos istini. Kao i to što navodim da je u nabrajanju zaslužnih ratnih novinara naše kuće “zaobišao” jednog od najhrabrijih - Fahrudina Memića. Srećom, u mom Muzeju štampe, postoje i ratna izdanja Oslobođenja, pa se svako, ko želi, može uvjeriti ko govori istinu, a ko je obmanuo javnost. U pogledu mene, to nije bio Raif Čehajić, čiji tekst “Kako su planule i nestale ikone novinarstva” komentariše Đ. K, već upravo ON.
Slobodan Stajić,
novinar u luci smiraja
•••
Iskreno mi je žao što se neke moje kolege osjećaju povrijeđenim, moja želja i ambicija je bila da podsjetim na one koji su istrajno radili u Atomskom skloništu. Pogriješio sam u godini: Emir Habul je 1994. bio urednik Oslobođenja. S nadom da će prihvatiti ovu moju ispriku.
Đuro Kozar
