Rana pogibija Toma Sawyera
Prvo mjesto koje sa bogojevskog mosta na Dunavu vodi ka Apatinu je Sonta. Na ulazu u selo nalazi se, i sa lijeve i sa desne strane, cigansko naselje, sonćanski Mejdan koji je opjevan u nekoliko bačkih bećaraca začinjenih vinjakom ili kiselijim špricerom. Selo je to nalik tolikim drugim selima koja se nalaze na granici današnje Hrvatske i Srbije uz Dunav.
Bezimeni kanal
Dvije crkve (za svaku vjeru po jedna), nekoliko bircuza, benzinska pumpa, četiri-pet trgovina, osnovna škola, seoski brico i nepar frizerskih salona. Prema popisu iz 2011. godine u Sonti je živio 4.331 stanovnik, mahom Hrvat, odnosno Šokac. Od Sonte do prvih bara biciklu treba pola sata. Do Dunava je još desetak minuta.
Prvo i jedino selo koje se nalazi između Sonte i Apatina je Svilojevo. To je ujedno i najmanje selo u apatinskoj opštini; prema popisu iz 2011. godine imalo je 1.219 stanovnika, uglavnom Mađara. Sve kuće u Svilojevu su nekada bile izgrađene po istom nacrtu i od čerpića koji su mještani iskopavali sa periferije sela. Izgrađena je i škola sa četiri razreda, zabavište, parohija, mjesna zajednica, a zatim i Rimokatolička crkva. Svilojevo je tri ili četiri puta manje od Sonte. Na ulazu u selo nalazi se bezimeni kanal u kojem čak i tokom ljeta ima vode. U blizini Svilojeva se baškari i nekoliko ribnjaka.
Nebrojeno mnogo puta sam prošao i kroz Sontu i kroz Svilojevo. U Sonti sam i “boravio” nekoliko nedjelja. Kada je počela “mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja,” pokupili smo nešto kesa i preko bogojevskog mosta krenuli do ujnine familije. Matori su nas ostavili na čuvanje baka-Ljubi koju ni prije ni poslije sonćanske epizode nisam vidio. Izjutra nam je na lebac mazala mast i posipala je sitnom paprikom, a pred spavanje pekmez. Protiv doručka se nisam bunio, ali sam “slatku večeru” mrzio iz dna duše, pa sam gledao da se najedem “na terenu” prije nego što se pružim na glomazni dušek (krkao sam voće, makar i nedozrelo, samo da sit zaspim i da izbjegnem ono čime su se drugi sladili).
S nama je, ali sa druge strane i drugačije motivisan, u Sontu stigao i kirbaj, ali ništa nije pomagalo. Bile su tu šatre, bila je tu šećerna vuna, bili su tu autići na sudaranje, bila je tu i tombola, ali ja sam pao na samo dno ravničarskog pakla u kojem je pljuvačka bila jedina voda i davio sam se u njoj iz dana u dan. Ljeto je bilo pakleno, pa su slavine često stradavale. Bojler u kupatilu kuće u kojoj smo bili smješteni “bacao” je struju, pa smo čekali “pritisak”, a potom bismo trčali u prednje dvorište ili ostrag, do crijeva za vodu, u nadi da je guma dovoljno vrela i da će voda dovoljno dugo biti topla da svi speremo sa sebe višednevne naslage prašine.
Dva puta po mjesec dana života u Sonti dovelo me do neočekivanog zaključka - nisu sva sela u ravnici lijepa. I ne samo da sva sela nisu lijepa, nego su neka i te kako odvratna. Dugo sam “vagao” koje je selo ružnije - Sonta ili Svilojevo i uvijek sam, mada ne znam zašto, “prednost” davao zapečenom neuglednom i u ravnicu uraslom Szilágyi. Ali, to je samo značilo da sam bio mlad i glup i da nije bilo nikoga da mi svira greške u koracima.
Danas mislim drugačije, ali me ujakov divan trijezni. Kako bilo - potpukovnik veli da griješim dušu, da ne znam šta pričam i da je Sonta divno, veliko i bogato selo. Jeste, dodaje ujak, najviše je Šokaca, ali Sonćani su poznati kao “vredni i radni ljudi”. Selo je imućno, okružuju ga hektari i hektari plodne zemlje koja se obrađuje, koja ne propada i koja donosi dobar prihod mnogima. Sonćani, nastavlja on, ne mrze posao: ići će ma gdje i radiće ma šta, ali neće biti gladni.
Svilojevo, sa druge ujakove strane, nije dobro ni za cigar pauzu. Tu, besjedi familija, nema kafane u kojoj pošten pecaroš može da svrati na gemištek kada krene kući sa vode. Prljav, znojan i musav, pun uspomena na komarce, mokrih čarapa i nasekiran zbog slabog ulova - pecarošu koji sa Tuškoša krene kući, u Apatin ili Sombor, trebaju samo jedno ili dva pića, s nogu. A u Svilojevu se ne možeš napiti ni vode, a kamoli vina! To ti je, završava ujak kratko razmatranje, naopako selo koje u enciklopedijama možeš naći kao ilustraciju za - selendru.
Odrastao sam u selu na Dunavu. Do rijeke su mi trebala tri koraka, a od rijeke do kuće tri puta više. Rado sam odlazio na vodu, ali sam se od nje teško odvajao. Dunav je sjekao selo koje bi bilo isto kao i tolika druga slavonska sela da nije bilo moćne rijeke. Bile bi to iste ulice, isti bedemi, iste kuće, iste ćuprije na jendecima pred ulaznim kapijama. Ali, Dunav je mijenjao geografiju cijelog kraja, a samim time i sela.
Prijatelji koje sam nedavno vodio u svoje slavonsko selo govorili su ono što i sam sada znam: sve bi to bilo “pepeo i dim” da nema Dunava. Džaba toliki pasusi, zalud napisane i nenapisane strofe - bez Dunava bi to selo bilo još jedan ravničarski ispljuvak, ni bolji ni gori od ostalih. Ali, Dunav je tu i on je odredio mnoge koji su pored njega živjeli, mada priznajem da me plaši jedno pitanje: da li postoje oni koji žive na drugom kraju sela i koji se jednom ili nijednom godišnje spuste do rijeke?
Pouzdano znam da postoje oni koji vole svoja sela iako u njima, sem zemlje i nekoliko šumaraka, nema ništa. To su već opasni elementi. Biti trideset godina zagledan u jedno selo, u jednu tačku na karti koja se ne pomjera i koju ništa ne pomjera i nije “bivanje”. Potreban je otklon od tolike istosti; geometrijska harmonija mora biti narušena da bi pukla teška zemljana ploča pod kojom žive mnogi. Ovo što pokušavam da objasnim najbolje znaju oni paori koji se u neko avgustovsko predvečerje, nakon košenja i vršidbe, puni trine u kosi i prašine u nosu, sjure do obale, kratko poprskaju prsa i potiljak, a potom se sruče u vodu. Otplivaju koji metar, zagnjure dva ili tri puta, a onda se pokupe kući na jaču večeru i malkoc slabiji špricer. I deder ti sad zamisli tog seljaka koji je sa njive otišao drito kući! Pa, kakvo veče, kakva noć njemu može da padne?
Januarska slika
Još jedna slika, januarska. Selo je u bijelom, a rijekom klize ogromne sante koje se tek jednom u vijeku spoje i naprave “čep” na velikoj krivini koji se protegne desetak kilometara nizvodno, sve do mosta u Iloku. Zabrinuti seljaci – nema ih mnogo – izlaze na obalu i osluškuju. Čekaju pisak mađarskih ledolomaca koji stižu u ispomoć. Led puca i propada. Rijeka se ukazuje, mutna i prljava, ispod zanosne i opasne bjeline. U drugačijim zimama, kada minus nije toliko napadan i brezobrazan, sante prolaze poput čeza. Pojave se na Limanu i kroz koji minut odu dalje. Dunav u tim mjesecima, ako se sve potrefi kako treba, poprima boju koja je toliko nalik onoj Ćopićevoj čivitnoj...
Stoga - ali ne samo stoga - ne mogu da zamislim sela, pogotovo ne mogu da zamislim ravničarska sela koja nisu na vodi. Takva sela urastaju u sebe kao nokat; njih ništa ne natapa, ništa ih ne odvaja od monolitne jednoličinosti; ona ne mogu da dišu, vezana su samo za zemlju u koju tonu. U takvim selima vrlo rano umire Tom Sawyer, a za njim i Huckleberry Finn. Ćopić nije imao Dunav, nije imao Misisipi, ali je imao Japru, takvu kakva je i to je bilo dovoljno vode da navodni Prokin gaj i da on postane literarno utočište mnogih. Voda je prva i posljednja linija odbrane pred strahovitim naletima dosade.
