Putešestvije jedne vaze

Prva priča Priča počinje davne, mislim 1966. godine, kada sam se kao student priključila svom ocu i grupi profesora i asistenata Arhitektonskog fakulteta na putu za Finsku. Za mene, bilo je to šok-putovanje. U odnosu na našu privredu još uvijek u povoju, njihove mogućnosti i dizajn, posebno namještaja, bio je vrhunski. Okolišno prihvatljivi materijali i način razmišljanja bili su za mene novost. Namještaj bez metalnih eksera, istraživanja metoda lijepljenog drveta, poštovanje i otvorenost prirodnom ambijentu gdje god je to moguće...

Objekti njihovog čuvenog arhitekte Aalvar Alte, maksimalno prilagođeni ambijentu i lokalnim uslovima, oduševljavali su nas svojom jednostavnošću, racionalnošću. Sunce koje naveče dodirne brdo i ponovo se diže, bilo je fascinirajuće, nestvarno. Nacionalni parkovi sa sobovima kao zaštićenim i njegovanim životinjama takođe. I prve grupe hipika bile su za nas iznenađenje.

Staklena vaza po dizajnu Alvar Aalte me oduševila, svojom nepravilnom osnovom, izvijanjem bočnog omotača u jedan neobičan amorfni oblik. Toliko mi se svidjela, ona zelene boje, da mi nije bilo mrsko zamoliti tatu da je kupi i nositi je sve do Sarajeva. Sa cvijećem u vazi, mojoj senzibilnoj duši bila je to oda radosti.

Prilikom udaje prenijela sam vazu u naš novi porodični dom na Ilidži kod Sarajeva. Bila je godinama obavezni, uočljivi dio dnevne sobe sa uvijek svježim cvijećem iz bašte.

Priča druga Ali jednog dana 1992... ratna dejstva natjerala su me da, sa dvije torbe, pobjegnem sa Ilidže u opkoljeno Sarajevo. Baveći se utilitarnim stvarima oko golog preživljavanja, zaboravila sam i vazu i sve što je ostalo u kući.

Nakon reintegracije Ilidže 1996. i slobodnog protoka ljudi, prvo što sam vidjela na ulazu u kuću na Ilidži, ispred ulaznih vrata kojih nema, bila je zelena vaza, u komadićima, sa zemljom u njoj i oko nje. Ljudi koji su koristili našu kuću posadili su cvijet u staklenu vazu i, naravno, usljed zimskih niskih temperatura, vaza se raspala.

Treća priča Zahvaljujući prijatelju, Švicarcu, imala sam priliku da boravim u Burgdorfu kod Berna, jedan semestar 1997. sarađujući i družeći se sa nastavnicima i studentima na njihovom tehničkom fakultetu. Kako sam sve vrijeme bila gost jednog bračnog para, kada se približilo vrijeme mog odlaska, razbijala sam glavu kako da se odužim mojim domaćinima i kupim prikladan poklon. Šetajući tako Bernom, u izlogu jedne radnje skupocjenog namještaja ugledam zelenu vazu Alvar Aalte. Ušla sam stidljivo u radnju i vlasniku počela pričati istoriju moje izgubljene vaze. On me čudno gledao i rekao... znam ja vas, vi ste arhitektica iz Sarajeva? Kako može mene neko poznavati usred grada Berna? Naš i vaš prijatelj arhitekta, poslije posjete Sarajevu, priredio je predavanje i upoznao nas sa strahotama i posljedicama opsade Sarajeva. Na slikama ste bili i vi i stan u kojem ste privremeno boravili sa prozorima zakovanim drvenim daskama.

Rekla sam gospodinu da bih željela kupiti vazu prijateljima koji su mi velikodušno dali smještaj u njihovoj kući, ali... vaza je bila preskupa. Čekajte, reče gospodin, imam nešto za vas. Donio je vazu žute boje iste veličine, sa malim oštećenjem koje se skoro nije ni primjećivalo, sa mnogo prihvatljivijom cijenom. Vazu sam sva sretna kupila i poklonila prijateljima.

Četvrta priča Pri kraju mog dugogodišnjeg boravka u Americi i odlukom da se vratim u Sarajevo, ne bih sebi mogla oprostiti da ne posjetim čuvenu Kuću na slapovima/Falling water house u Pennsilvaniji, po dizajnu još čuvenijeg arhitekte Franka Lojda Wrighta. Izletu se pridružila moja američka prijateljica. Doživljaj Kuće na slapovima za nas je bio neopisiv. Ne samo pozicioniranje kuće u prekrasan prirodni ambijent, prisustvo i zvukovi vode, niz fascinantnih elemenata izvan i unutar kuće, boje, materijali, detalji, sve je bilo uvezano u jednu skladnu neponovljivu kompozicionu cjelinu.

Pri kraju obilaska prolazak kroz suvenirnicu je bio nezaobilazan. Zapanjena... ugledala sam vazu Alvara Aalte, doduše, manju i providnog stakla. Opet je bila preskupa za mene, a i žurili smo nazad u autobus. Na povratku, ispričala sam prijateljici moj doživljaj priče u nastavcima o vazi po dizajnu finskog arhitekte.

Za rastanak i kraj lijepog druženja, prijateljica me jedan dan pozvala na ručak. Nakon ručka i ugodnog čavrljanja, stavila je na stol kutiju, srednje veličine, sa mašnicom.

Bila je to mala vaza Alvar Aalte.