Priča o Goranu Čengiću, čovjeku koji je branio komšiju i ljudskost Sarajeva

Goran Čengić: Odbrana ljudskosti u doba mraka

Svake godine 6. marta prisjećamo se Gorana Čengića, čovjeka koji je u najtežem vremenu pokazao šta znači ostati čovjek. U ratu, kada su strah i mržnja postali svakodnevnica, Goran je uradio nešto što mnogi ne bi smjeli – stao je u odbranu svog sugrađanina, doktora Husnije Ćerimagića. Zbog toga je izgubio život, ali je dobio nešto mnogo veće – poštovanje i sjećanje koje traje.

Goran nije bio samo sportista. Bio je rukometaš kojeg su ljudi poznavali i cijenili, ali prije svega bio je dobar čovjek. Imao je porodicu, prijatelje, komšije. Mogao je ostati u svom stanu i reći da to nije njegova briga. Mogao je okrenuti glavu, kao što su mnogi tada radili iz straha.

Ali nije. Izašao je i pokušao pomoći. Taj korak iz sigurnosti bio je njegov najveći i najhrabriji potez. Njegov čin nas uči da pravi put nije uvijek lak. Nekad je lakše šutjeti i skloniti se. Nekad je lakše misliti samo na sebe. Ali Goran je pokazao da postoje trenuci kada moramo stati uz ono što je ispravno, čak i ako to znači da ćemo ostati sami. On je branio jednog čovjeka, ali je zapravo branio ideju da svi ljudi vrijede jednako. U doba mraka, kada se činilo da je dobro nestalo, njegov postupak je bio svjetlo. Možda nije mogao promijeniti tok rata, ali je pokazao da mržnja ne može potpuno uništiti ljudskost. Njegova žrtva bila je dokaz da hrabrost nije u sili, nego u spremnosti da zaštitiš slabijeg.

Zato se Gorana Čengića ne sjećamo samo kao sportiste, nego kao simbola dobrote i hrabrosti. Njegova priča nas podsjeća da svako od nas ima izbor. Možemo biti nijemi posmatrači ili možemo reagovati kada vidimo nepravdu. Goran je izabrao da reaguje. I upravo zbog toga njegovo ime i danas nosi posebnu težinu. On je pokazao da i u najtežim vremenima čovjek može ostati čovjek.

Učenici čitaju svoje radove

FARIS BAŽDAR,
JU Prva gimnazija Sarajevo

Komšijska vrata – Najkraći put do većeg dobra

Komšijska vrata - tiha, a velika,

od drveta običnog, od smisla daleka,

a bliža srcu nego gradska svjetla,

bliža čovjeku nego svaka cesta.

Iza njih ne stoji samo prag i zid,

već nečiji umor, nečiji stid,

nečija radost što traži glas,

nečija suza što čeka spas.

Jedan je korak dovoljan samo -

da izađeš iz svoga “ja” i postaneš “mi”,

da pokucaš tiho, da kažeš:

“Tu sam”,

dok vani tutnje nemiri svi.

U vremenu hladnom, bez pogleda toplih,

kad svako žuri u svoj mali svijet,

komšijska vrata su najkraći put

do dobra što briše svaki nemir i bijes.

Tu se dijeli hljeb i tišina,

tu se nosi teret kad oslabi snaga,

tu riječ postaje most preko tame,

a ruka - nada što ne traži traga.

Nisu to vrata od hrasta ni zlata,

već od povjerenja, krhkog i čistog,

ona nas uče da veće dobro

počinje blizu - od koraka iskrenog.

Jer svijet se ne mijenja glasnim govorom,

ni velikim planom što ostane san;

on raste iz malog, iz kucanja blagog,

iz pitanja jednostavnog:
“Jesi li sam?”

Komšijska vrata - to je izbor hrabar,

da srce ne zatvoriš
kad zavlada strah.

Da budeš svjetlost u hodniku mračnom,

da pružiš toplinu kad zadrhti dah.

I zato neka ostanu otvorena,

nek’ kroz njih prolazi briga i smijeh -

jer najkraći put do većeg dobra

vodi kroz prag… kroz čovjekov oprost,

kroz blizinu koja pobjeđuje grijeh.

GABRIJELA PANIĆ,
IIf JU Prva gimnazija, Sarajevo

Goran Čengić, odbrana ljudskosti

Goran Čengić bio je istaknuti rukometaš i uzoran građanin Sarajeva. Živio je u vremenu kada je Bosnu i Hercegovinu zahvatio rat 1992. godine, periodu obilježenom strahom, nasiljem i podjelama među ljudima. U takvim okolnostima na ispitu su bile osnovne ljudske vrijednosti. Ljudskost podrazumijeva dobrotu, saosjećanje, spremnost da pomognemo drugome i da ostanemo vjerni moralnim principima, čak i kada je to teško i opasno. Upravo u teškim vremenima ljudskost dobija svoje pravo značenje, jer tada pokazuje ko smo zaista.

U trenutku kada je nasilje postalo svakodnevica, a strah zatvorio vrata mnogih domova, Goran Čengić je otvorio vrata vlastite savjesti. Vidjevši da je njegov komšija izložen brutalnosti i poniženju, nije pristao na šutnju. Nije dopustio da ga paralizira strah niti da ga podjele uvjere kako je tuđa nesreća nečiji tuđi problem. Izašao je pred nasilje nenaoružan, ali naoružan onim najjačim moralnim uvjerenjem da je svaki ljudski život vrijedan i da nepravda ne smije proći bez otpora. Njegov čin nije bio impulsivna reakcija, već svjesna odluka da ostane vjeran sebi i vrijednostima u koje je vjerovao. U vremenu kada su se ljudi dijelili po imenima i prezimenima, on je birao da vidi čovjeka. Time je pokazao da ljudskost ne poznaje granice, ni naciju, ni vjeru, ni stranu sukoba. Njegova hrabrost nije bila samo fizička, već i moralna hrabrost da se suprotstavi zlu, čak i kada zna da može snositi teške posljedice. U njegovom postupku ogleda se suština dostojanstva: stati uz slabijeg, zaštititi ugroženog i ostati uspravan onda kada je najlakše pogeti glavu.

Goran Čengić je svojim djelom dokazao da pojedinac može biti svjetlo u vremenu tame. Njegova žrtva nije samo čin prkosa nasilju, već trajni simbol solidarnosti i časti, podsjetnik da je istinska snaga u odbrani ljudskosti. Smatram da je djelo Gorana Čengića snažna poruka svima nama. Njegov postupak pokazuje da prava veličina čovjeka ne leži u snazi ili slavi, već u spremnosti da zaštiti drugoga. I danas, kada živimo u miru, trebamo se sjećati njegovog primjera i učiti iz njega. Mladim generacijama njegova priča poručuje da uvijek biraju dobrotu, pravdu i hrabrost. Odbrana ljudskosti je najveća pobjeda koju čovjek može ostvariti.

AMAR DAJIĆ,
JU Prva gimnazija Sarajevo

(Priredila: ANA MRDOVIĆ, članica DPGS-a)