Praćenje žute linije
Prognoze nisu bile dobre
U pravu je Nurudin: četrdesete su gadne godine. Snažne, ali klizave. Moćne, ali nepouzdane. U četrdesetima čovjek više nije mlad. Ali, srećom, nije ni star. Četrdesete su izmaglica u kojoj čovjek i dalje traži sebe, ali je u opasnosti ili da samoga sebe nikada ne pronađe ili da se u potpunosti izgubi. Dobro su kamuflirane: svako bi pomislio da su bezopasne i naivne, mekane i nježne, ali umiju da budu surove i neupotrebljive.
Na trijaži
Do četrdesete trkom, od četrdesete laganim korakom. Do četrdesete bez stajanja, od četrdesete sa sve češćim pauzama i odmorima. Do tada ništa ne žulja, nakon toga svaki kamenčić smeta. Nakon četrdesete počinju prve nesanice, mamurluci su sve teži, glavobolje sve nesnosnije. Plivač je pola rijeke savladao bez problema, uz svega dva ili tri jača zamaha, a nakon toga počinju da ga dave i raznose matice i vrtlozi. Sve je više uzbrdica, sve je manje ravnih pravaca; sve je više nekrčenih puteljaka, sve je manje čistih staza.
Vukao sam bol petnaestak dana; vjerovao sam da će me proći kao što me sve prolazi, ali ništa nije prolazilo. Bol se nije uvećavao, ali nije ni nestajao. Ako bi nestao na dva dana, javljao bi se trećeg u zoru. Nije to bio bol zbog kojeg ne može da se spava ili da se pišu tekstovi koji imaju da se napišu; ne, bio je to jedan od onih dosadnih, upornih bolova koji naprosto žuljaju i koji više brinu nego što smetaju. Nisam imao temperaturu, nisu me patile mučnine, nisam gubio apetit (sve je, dakle, na svome mjestu!), ali boljelo je i boljelo.
Ignorisao sam sva ta povremena probadanja i rezanja uvjeren da to mora da se vrati tamo odakle je došlo. Nisam želio doktoru, jer doktori uvijek nešto nađu – ili kalijuma ima premalo ili su trigliceridi povišeni – a onda počinje pakao koji se pretvara u raj ako se završi brzim umiranjem. Ljekarima je uvijek sve sumnjivo, čak i nalaz koji je u potpunosti uredan. Htio sam da preskočim naručivanjâ, gužve i čekanja u lokalnom domu zdravlja, pa sam trpio možda i više nego što je trebalo, ali dobitak je lako mogao biti ogroman.
A da pravo velim: i nisam dobar u procjeni sopstvenih mogućnosti. Prije nekoliko godina jaukao sam mjesecima zbog bola u koljenu. Šepao sam kao da imam geler u čašici, vukao sam se na zadatke kao “prebita mačka”, što bi rekao Bogdan Bilogorac, stavljao sam obloge, išao kiropraktičarima i maserima, ali ništa nije pomagalo. Kada više nisam mogao dva čestita koraka da napravim bez jauka, otišao sam ortopedu koji je za tri minute izvukao iz koljena dvije pune konjske šprice vode i oslobodio me svakog bola. Ali, objašnjavao sam sebi prije par dana, to je koljeno, od bola u koljenu niko nije umro, a ovo što te sada boli lako može da vagne na drugu stranu.
Ljekarima je uvijek sve sumnjivo
Lakše je umrijeti nego ići doktoru. Četrdesete su zaista zamka za samouvjerene. Prvo mi je rečeno da izvadim krv. A pošto sam krv posljednji put vadio prije cirka dvadeset godina, hoće doktor da vidi sve, svaki metal i nemetal iz periodnog sistema elemenata ponaosob plus sve ostalo što ne pripada ovom skupu. Poranim kao da idem na pecanje, jer se krv vadi između sedam i devet. Dođem u pola devet, ispred mene samo sedamdeset penzionera i dvanaest trudnica. Dođem sutra u sedam i dam pola litre svježe novinarske krvi.
Vratim se u ambulantu broj pet sa rezultatima. Sve mirno osim leukocita i ponekog holesterola koji za ovu priliku nije od presudne važnosti. S obzirom na predio u kojem se bol javlja predlaže se pregled kod hirurga koji bi trebao da potvrdi ili da eliminiše sumnju na upalu slijepog crijeva. Ranom zorom, prije svitanja, na UKC. Ne boli toliko, povremeno ne boli uopšte, ali “u starom se prknu strah koti”, veli Bećković. Na trijaži kažem ko sam i zašto sam, a zauzvrat mi odgovore da pratim žutu liniju dok ne dođem tamo gdje treba da me pregledaju.
Pratio sam žutu liniju i pratio, valjda sam došao tamo gdje sam trebao, a možda i nisam, jer me dva debela sata, dva sata deblja nego što sam sâm, niko nije prozivao. Gledao sam u žutu liniju, tražio po susjednim hodnicima njen nastavak, bio sam uvjeren da je nisam dobro pratio, da sam zalutao, da sam došao u pogrešno bolničko krilo, ali onda neko dreknu moje ime i ja se ponovo nađoh na ambulantnom krevetu sa podignutim i skupljenim koljenima. Doktor je pritiskao, udarao i gnječio, ali nisam imao šta da prijavim osim onoga što sam već prijavio.
Da je bolje, ne bi valjalo
Ponovo su mi izvadili dva deci krvi. Poslali me na rendgen, pa na ultrazvuk. Zatim opet na beskonačno čekanje. Hodao sam po žutoj liniji računajući koliko će mi baterija na telefonu potrajati ako budem čekao još pola sata, sat, dva. Prognoze nisu bile dobre. Teško je, mater mu, biti u četrdesetima. Lakše je, što bi rekao Grunf, biti tridesetogodišnjak, jer u tim se godinama i na kvrgavom kamenu i dalje može zaspati. Ovi koji su na tih trideset dodali još deset stolica, u čekaonici postaju španska čizma u koju je sabijen nakon petnaestak minuta.
Pregled se, na koncu, završava, jer sve jednom mora da se završi. Krv je odlična, rendgen još bolji, ultrazvuk da je bolji ne bi valjao. Samo mi je još to trebalo: mene boli, a zdrav sam k’o livanjski dorat. Pitam doktora šta me onda žulja kada su svi nalazi uredni. A de ga znaj, veli hirurg, može biti svašta, a može biti ništa. Možda neka upala koja nije prošla, možda si se samo naladio, možda nešto ne vidimo, možda i nema šta da se vidi, a možda su samo i godine. Nije to više kao nekada. Sada zna da zaboli i kada nema šta. Rekoh: doktori vazda nađu nešto, čak i kada ništa ne nađu. I dodah: gadne su četrdesete. Čim čovjek zbog njih mora češće kod doktora nego u kafanu, vrijeme je da se podvlači refa.
