Povratak kući i druge čarolije
Koliko god puta se ljeti vraćao kući, na Unu, svaki put je isti i različit. Sad sam se prvi put vraćao u grad, i prvi put ušao u stan u kojem nije bilo mog oca.
Nikad više dijasporaca, turista, biciklista, motorista, planinara i drugih ljubitelja aktivnosti pod vedrim nebom nisam vidio nego ovaj put. Bukvalno se saobraćaj odvijao mic po mic, kao da smo u Sarajevu a ne u Bosanskoj Krupi. Automobilska gužva i vrelina dobar su recept za stres od kojeg smo pobjegli iz Sarajeva, mada je u augustu u Sarajevu taj stres biva nešto manji. Ako ništa manje je ljudi na ulici koji su domicilni, a više je turista. Kažu da Rajvosa obara sve rekorde u turizmu i zaista mi je drago zbog toga, ali valjalo bi malo očistiti grad od smeća, kriminalaca i nenormalnih vozača, kojih nigdje nema više nego u ovom gradu po kubnom centimetru prostora.
Ljiljan na džamiji
Tako je sad i moj mali grad postao prenapučen, iako je Titova ulica u kojoj živim mrtva. U njoj radi samo kafić i slastičarna jedne poduzetne familije, koja drži slastičarnu i u drugoj ulici, gdje se centar grada preselio kada smo se u njega vojno vratili. A preselio se dolje jer je bivši centar mahom bio spaljen. Trgovački centar pored gradske džamije do temelja, mnoge kuće i svi kvartovi naseljeni narodom i građanima koji nisu pripadali nebeskom narodu spepeljeni. Tako to biva: neprijatelj je imao “hirurški” skalpel i on se zvao i zove se vatra.
Drago mi je vidjeti obnovljenu džamiju na čijoj fasadi se nalazi dosta motiva ljiljana. Znam da džamija Magribija na Marijin Dvoru na pročelju iznad ulaza ima tri ljiljana, od toga su krajnja dva malo odrezana, ali dovoljno da se vidi ranokršćanski simbol ugrađen u islamsku bogomolju. Danas ovakve stvari nisu poželjne, ako ljiljan na džamiji uzmemo kao metaforu. Jer uvijek negdje vrebaju hirurzi i higijeničari iz nekog od množine nebeskih naroda koji će nas vratiti u “vjeru starostavnu” putem vatre, ognja i mača, kao što trenutno rade u Pojasu Gaze i drugim okupiranim palestinskim teritorijama.
Ponekad osjećam gađenje spram epohe u kojoj živimo, kad vidim da se genocid odvija pred očima cijelog čovječanstva od kojeg dobar dio žmiri na oba oka i pravi se da ga ne vidi, dok vodeće zapadne sile otvoreno podržavaju istrebljenje palestinskog naroda. Sad-zasad to Izraelu ide jako dobro. Ubili su 40k ljudi, dok mnogi smatraju da se ispod ruševina nalazi još najmanje 100 hiljada ubijenih civila.
Čini se da rečenice koje sam ispisao u priči “Sat od krvi i mesa” u knjizi “Priče sa satnim mehanizmom” itekako imaju smisla. Stvarnost nas je preduhitrila, i prevazišla bilo kakvu distopijsku maštu. Užas je legalizovan, zapadni mediji su golema propagandna mašina, i socijalne mreže služe da vas lociraju i ubiju kao što su ubili vođu političkog krila Hamasa. Naravno, ukoliko ste zanimljivi ovima što vole da ubijaju.
Niko od nas ni aprila 1992. nije mislio da je toliko zanimljiv da bude ubijen, ali za nekoliko dana svi smo brzo shvatili tu nemilu činjenicu. Uzeo sam je zdravo za gotovo već kad sam bio u Zagrebu i na TV-u gledao kako gore gradovi i sela Istočne Bosne. Ta vatra se kao virus proširi cijelom zemljom začas. Genocidni virus s Bliskog Istoka neće biti zaustavljen u dogledno vrijeme jer ima apsolutnu podršku vodećih zapadnih sila i domicilnog stanovništva. Antimuslimanska histerija svoj vrhunac u Njemačkoj doživljava u formi lova na navodne antisemite, a zapravo je samo prikrivena islamofobija. Na ulicama engleskih gradova bukvalno su progoni/pogromi ljudi na osnovu boje kože i religijskih uvjerenja. Prave male kristalne noći, možda i ne tako male. Sada sve to postaje skroz normalno. Da neprovjerena i lažna vijest gurne fašističku masu na ulice da vrše progon muslimana.
Bastioni demokratije i ljudskih prava su pokazali svoje pravo lice. Na koga sada da se ugledamo i u koju EU želimo ići, sigurno ne u ovu fašističku koja proganja ljude i prebija ih na ulicama, kao u doba početaka nacističke Njemačke tridesetih godina dvadesetog vijeka. Opisivati legalne i legitimne užase našeg doba nije lagan posao, jer bi mi cijela sadržina novina bio nedovoljan prostor.
Onda smo htjeli ići u kanjon Une na kupanje, ali to nije bilo moguće jer je na svakom proširenju pored rijeke stajalo nekoliko auta. Ljudi su okupirali kanjon Une prema Bihaću, jer je tu voda hladnija i čistija. Dok se penjemo i silazimo niz visoku obalu primjećujem velike količine smeća koje tu stoji dugo vremena. Turizam ima svoju cijenu i o tome naši ljudi još ne razmišljaju jer ih zanima samo profit. Logično je to. Sagradio si luksuznu vilu, apartman s bazenom blizu Une i želiš da ga dobro izrentaš dok traje toplo vrijeme. Razvoj unskog, riječnog turizma će biti poguban za rijeku Unu, ukoliko ne budu postojale stroge zakonske norme za očuvanje vode i prirode koja je naseljava. Trenutno ne vidim da išta takvo postoji. Obale rijeke su izbetonirane u vodnom području, onom u kojem ne bi trebale da postoje bilo kakve prepreke. Jednom će se rijeka naljutiti, pa će svi ti nelegalni objekti pospješiti snagu i veličinu poplave, ali tada će biti kasno.
Imam takav jedan primjer bespravne izgradnje u svom dvorištu. Kao i korupcije opštinskih službi koje su dopustile da neko izgradi kuću u vodozaštitnoj zoni bez ikakve dozvole, niti one građevinske ni urbanističke. Džaba pritužbe u pisanoj formi, džaba sve, korupcija je našem čovjeku i otac i mati.
Drago mi je zbog turizma u Krupi, ali ako se ne bude vodilo računa o zaštiti rijeke i njenih obala taj turizam će biti kratkog daha. U nekim stvarima je Krupa zaista za primjer ako govorimo o ribolovnom turizmu i raftingu, ta grana cvjeta i navijam za nju. Ne navijam za betoniranje obala i uništavanje hidrosfere same rijeke.
Vratio sam se kući i tu nije bilo mog oca. Prvi put u životu. Kad hodam gradskim ulicama osjećam se kao da mi pola nečega nedostaje. Pola grada, zraka, sunca ili oblaka. Bez oca koji je uvijek bio tu, osjećaš se nekako usamljenijim, i bez obzira što si odrastao čovjek osjećaš se i nezaštićenim.
Zelenac
Gledao sam njegove fotografije i predmete u vitrini njegove spavaće sobe. Nešto od toga ću ponijeti sa sobom u Sarajevo. Završio sam knjigu radnog naslova Zelenac, moju prvu nefikcijsku knjigu. Volio bih da je nikad nisam napisao. O gubitku oca je i još jedne bliske osobe. Uporedo sam završavao roman i radio na memoaru/dnevniku Zelencu. I na još jednom rukopisu. Ubijao sam se pisanjem kako bih lakše sve prebrodio. Uvijek to pomogne, a rezultat je knjiga, koja će biti od pomoći i drugim ljudima.
I da: ono što sam napisao u novom romanu i dešava se baš sada na mnogo nivoa. Pogotovo ako pogledamo sistematsko i nacističko uništavanje Gaze i Palestinaca ili na sveprisutnu mržnju prema muslimanima: “Hoćemo li biti nostalgični za gradovima koji nikada nisu postojali i kao takvi nisu ni mogli biti uništeni? Izgleda da se sigurnost krila jedino u nepostojanju.”
