Poseban dio pakla namijenjen je za one koji bi “samo nešto da pitaju”
Primjer prvi: u osam ste zorom u ambulanti porodične medicine. Treba vam recept za redovnu terapiju ili uputnica za očno zato što vam je špena upala u oko. U grudima steže, kroz oko sijeva. U čekaonici jedno na drugome. Sestra za pultom uzima knjižice i usmjerava pacijente prema vratima ispred kojih imaju da kete dok ne dođu na red. Uzima i vašu. Kaže da idete pred sedmicu i da čekate. Samo jedna doktorica radi, a i sami, veli ona, vidite koliko je naroda.
Ispod broja lijepo piše
Kako jedna kad u smjeni rade četiri? To vam je što vam je, odgovara sestra. Jedna je doktorica na godišnjem, druga je na bolovanju, a treća kod načelnice. Ona će uskoro da se vrati, ali sestra ne zna da li će to biti za pola sata, sat ili deset minuta prije kraja radnog vremena. Nema druge: uzimate karton i pred sedmicu. Pitate ko je posljednji u redu i stanete iza njega sve pazeći da se ispred ne uvali neko ko je došao poslije vas.
Primjer drugi: u opštini morate da pokrenete ostavinsku raspravu nakon ćaćine smrti. Za to je potreban, između ostalog, i izvod iz matične knjige umrlih. Koji se vadi u sobi šesnaest. Na info-pultu dobijate broj, a ispod broja lijepo piše da ćete biti usluženi na šalterima osam, devet, deset ili jedanaest. Od ponuđena četiri radi, dabome, samo jedan, a ispred njega red kao da se džaba dijele bonovi za gorivo.
Sa izvodom se vraćate pred vrata broj osam ispred kojih stoji desetak stranaka. U kancelariji rade dvije službenice, ali jedna trenutno nije tu. Inače ne mrda od svoga radnog mjesta. Konačno je i vaš vakat došao. Službenica ovjerava izvod i daje vam uvjerenje o pokretanju ostavinske rasprave na koje treba udariti dvije takse od četiri marke. Koje se takođe izdaju u sobi šesnaest. Info-pult se u međuvremenu pokvario, a majstor će, kaže portir koji se tu zadesio, svakog časa.
Primjer treći: u Odsjeku za izdavanje ličnih dokumenata treba da predate zahtjev za izdavanje vozačke dozvole. Gužva je nalik zbiru gužve kod doktora i gužve u opštini. Čovjek je na čovjeku. Napolju je ugrijalo pošteno, unutra radi samo jedna klima, ali na škrge. Sve je isto kao i u sobi br. šesnaest: bićete usluženi na šalterima pet, šest, sedam ili osam. Rade samo dva. Sedmica i osmica. Za peticom i šesticom nervozni građani raspisali potjernice.
Kada dođete na red, službenik vam saopšti da morate uplatiti u pošti taksu od 42 marke i da morate donijeti uvjerenje o prebivalištu. Sve se, dodaje on, srećom nalazi tu, ali je, kao što vidite, velika gužva, pa će potrajati. Na šalter pošte dolazite nakon dvadeset minuta čekanja, na šalter za izdavanje uvjerenja o prebivalištu nakon pola sata. Vraćate se na šalter sedam, ali pred njim se već uhvatila kolona kao na hrvatskoj granici u julu.
Primjer četvrti: dobili ste konačno uputnicu i odlazite u bolnicu. Situacija je hitna i intervencija je neophodna čim prije. Pred bolnicom je kolaps. Oni koji su autom ne znaju gdje bi parkirali, oni koji su u autobusu čekaju da se javni gradski prijevoz probije kroz gužvu. U bolnici je stanje redovno: čekaonica je dupke puna i pitanje je da li ćete i kroz tri sata stići na red. A oko žulja li žulja. Gužva je iz minute u minutu sve veća.
I to je, što rekao onaj mučenik, tome tako. Vazda satima čekamo u nesnosnim gužvama. Mogu svi kompjuteri ovoga svijeta biti uvezani, mogu se u proces digitalizacije skršiti stotine miliona maraka, mogu se kupovati softveri i inženjeri, ali gužve će uvijek biti velike i nesnosne. Kao da bez gužve nijedan posao ne može da se završi. Kao da će ostati napola urađen ukoliko mu nije prethodilo višečasovno čekanje.
Gužve su naš usud. Naša sudbina i naše moranje. Sjajan putokaz u propast. Veličanstven spomenik našoj mamutskoj toleranciji. U stanju smo da čekamo satima, ali ne i da dignemo glas protiv tog čekanja. Ako treba, gužvaćemo se od početka do kraja radnog vremena, ali nećemo dreknuti, nećemo zavapiti, nećemo pitati: Aman, dokle više? Svikli na čekanje i na gužve ni ne pada nam na pamet da one nisu zakonom propisane i od boga date. Umjesto da stisnemo motku u rukama, bijesno i u tišini stišćemo zube.
U gužvama i u čekanju nema ništa plemenitog. Osim ako ne krvariš direktno iz očiju, čekaj! Nisi jedini! Vidiš li koliko ih je ispred tebe! Nema veze što imamo najbolje bolnice, najčestitije doktore i najsavremeniju opremu - protiv čekanja i protiv gužvi penicilina nema. Gužva i čekanje treba da umrtve, da parališu, da oduzmu. Ako si spreman da u nesnosnoj gužvi čekaš dva sata komad papira, onda si, potuljeni robe, spreman na sve.
Čekanje je beskonačno. Oni na koje se čeka uvijek moraju negdje da odu i nešto da provjere. Ako je sve na mjestu, onda moraju na cigar-pauzu. Red se za to vrijeme produžava i ukršta sa drugim redovima. Nakon deset minuta niko ne zna gdje počinje red za vozačku dozvolu, a gdje za pasoš. Pomjeranje naprijed je minimalno. Ako ste pomislili da će vam trebati pola sata da se dovučete do šaltera, sigurno je da ćete u redu provesti i četiri puta duže.
101 pitanje
Poseban dio pakla namijenjen je za one koji bi “samo nešto da pitaju”. Svi čekaju - neki od jutros, neki od devet, neki tek dva sata - ali on bi “samo nešto da pita”. Ako bismo mogli da ga pustimo preko reda, samo da nešto pita, ne treba za sebe, za unuku, a neće se dugo zadržati, samo mu jedna informacija treba, da ne čeka tri sata zbog jednog jedinog pitanja. Otupjeli i razoružani pred silnim čekanjem i još silnijom gužvom, ljudi popuštaju i propuštaju napasnika. On, naravno, nakon onog jednog ima još sto i jedno pitanje. Ali, ni tada niko ne diže glasa. Svi misle da će to neko drugi da uradi za njih.
Sve će jednoga dana možda da se dovede u red, ali gužve i čekanja ne. Ako bude nuklearnog rata, rečeno je davno, samo će žohari preživjeti. Njima dodajte gužve i čekanje. A ako se pitate ko će se gužvati i ko će čekati ako ništa osim žohara ne pretekne nuklearnu zimu, odgovor je jednostavan: gužvaće se oni koji će jedini pored žohara preteći. Udbaši.
