Ponovni posjet Sarajevu u opsadi
Sjećati se grada Stan na visokom spratu u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Pred prozorom skupina mladih, izvan domašaja, komentira pucnjavu koja se sručila na zgradu preko puta. Jedan od njih drži kameru i sve snima. “Nemoj ostati u kadru”, kaže mu drug, a granatiranje je sve jače. Nedim Alikadić je autor snimaka s proljeća 1992, dok užasnute Sarajlije otkrivaju situaciju: njihov grad granatiraju Srbi i više se ne može izaći, makar ne za prvo vrijeme. Opsada će trajati četiri godine (do 29. februara 1996).
Ovaj video dio je dokumenata koje Jean-Gabriel Périot predstavlja u svom novom dugometražnom filmu od 1h 49 minuta. Sjećanje na grad ponovno budi sjećanje na opsadu Sarajeva, sa filmovima koji su snimili amateri ili studenti filmske akademije. Rođen 1974, redatelj dokumentarnih filmova posjeduje umijeće ponovnog posjećivanja arhiva i usmjeravanja novog svjetla na sadržaj. Njegovo plodno djelo obuhvata političke borbe – “Delikatna umjetnost palice” (2009), “The Devil” (2012), “Njemačka mladost” (2015), “Naši porazi” (2019), ali i društvene, intimne, kao “Povratak u Reims” (Fragmenti) (2021), nagrađen Césarom za najbolji dokumentarni film.
Putovanje kroz vrijeme Podijeljen u dva dijela, “Sjećati se grada” se ne boji zbuniti, prije nego postavi precizan dispozitiv. Snaga je u njegovoj velikoj originalnosti i dokumentarnoj rigoroznosti. U prvom dijelu su bez komentara predstavljeni arhivski snimci nastali za vrijeme opsade: reportaže za televiziju ili vojsku, koje hvale hrabrost mladih Bosanaca, koji su se naprečac pretvorili u vojnike; dnevnik, kojeg vodi sin nekog kirurga, koji pomaže u bolnici i zatekne se kako amputiranu nogu zamotava u vreću; ali i praznični video-snimci sa improvizirane projekcije… Podsjećamo da je Sarajevo Film Festival nastao 1995. kao gesta preživljavanja, nakon nekoliko “divljih” izdanja.
U drugom dijelu Périot u Sarajevu razgovara sa filmašima (zaredom, sveukupno njih petorica): susreti se odvijaju u četvrtima koje je svako od njih odabirao – posebno na Dobrinji, teško pogođenoj ratom. Zatim svaki autor, jedan za drugim, ponovno otkriva svoje vlastite arhive na tabletu. Kamera hvata odsjaj lica Nedima Alikadića na ekranu, dok ovaj pedesetogodišnjak pregleda svoje video-snimke iz adolescentskog doba.
Više od emotivne sekvence, ova snimateljska gesta započinje putovanje kroz vrijeme. Kako se odlučivalo boriti se protiv agresora, a nema se ništa junačko u sebi? Neki su više voljeli držati kameru da ne bi uzeli oružje. Jedan od kamermana je napravio You Tube kanal (“Dobrinja u vrijeme rata”) “da bi mlade generacije vidjele da rat ne donosi ništa dobro”.
Diskusije, fascinantne, imaju eho aktualnih sukoba (Ukrajina, Gaza…). Postao redatelj, Nedim Alikadić je sačuvao onaj iskričav i razočaran pogled. “Bili smo sigurni da neće potrajati. Da će strane sile reagirati”, rekao je. Zaštitne snage OUN-a jesu raspoređene, humanitarna pomoć jeste dolazila kroz tunel iskopan ispod aerodromske piste, ali je trebalo dočekati ljeto 1995. da međunarodna zajednica intervenira.
Gorčina je još opipljiva: Dino Mustafić, onda filmaš, danas direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, osuđuje Europu koja je “govorila sa kilometarske udaljenosti”. Snimljen je na terasi Pozorišta, gdje su “sve okolo bile samo linije fronta”. U ono vrijeme je snimio vrlo mračnu reportažu o smrtima na rubu aerodromske piste. “Želio sam reći da je (Europa) odgovorna za to i da će jednog dana, prije ili kasnije, fašizam pokucati na njena vrata. Vjerujem da se moje riječi od prije trideset godina baš u ovom trenutku potvrđuju”, dodao je.
(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)
