Peta matematička operacija: Kako sabrati život prije i poslije četrdesete
Ne treba žaliti za onim što se prosulo/SHUTTERSTOCK
U pravu je Nurudin: četrdesete su gadne godine. Klizave, ali i stabilne. Razorne, ali i umirujuće. Sve što je bilo brzo - usporava. Sve što je bilo na snagu - odmara. Nije lako biti u četrdesetima, ali je lijepo: rečenice su punije, korak je kraći, disanje dublje. Pogled je drugačiji: oštriji, jasniji, bistriji.
Oko i dalje gleda, ali vidi samo ono što želi. Uho i dalje sluša, ali čuje samo ono što ga ne umara. Četrdesete nisu penzija, valja do nje još kičmati i derati kožu, ali su prvi pravi predah. Veliki odmor prije posljednja tri časa.
Vazda na gubitku
Sve operacije prije četrdesete su proste i lagane. Nema teških riječi, nema oporih rečenica, nema prkosnih gestova. Nema dokazivanja i nadmetanja, nema psovki i deranja. Nesporazumi se poništavaju onoga časa kada nastanu, sukobi završavaju duplom rakijom ili hladnim špricerom. Svaka krivina na toj Drini izgleda tada pravo, svi nagibi kao da su pod uglom od nula stepeni. Ako i ima šta da se trpi i podnosi, do četrdesetih se trpi i podnosi na jednoj nozi i sa pola daha. Sva su davanja ispravna, svaki se trošak ništi i otpisuje.
Prije četrdesete se sabiraju drugarstva, oduzimaju noge, množe se ljubavi, dijeli se i zadnji gram duše. Čak se i razočaranja tada lakše podnose: nikome nije krivo što je ispao budala, jer mu se to, što bi rekao Pejaković, zdogodilo iz viših razloga; nikome nije žao što se poneki most na tom putovanju srušio, jer ih je neuporedivo više podignuto. Čovjek ima pravo da se razočara u dvadesetima, ima pravo da se razočara čak i u tridesetima. Ali u četrdesetima više nema pravo na promašene investicije i na prazne skupove.
Ako je nešto zaista krivo sraslo, mlade ga oči vide drugačije. Tamo gdje je izbočina, one vide ravninu. Tamo gdje je savijeno, one vide zategnuti vektor. Teško je u tim naivnim i nevinim godinama vidjeti blijedu bjelinu namjesto raskošnih pejzaža. Zanos ide ispred razuma, snaga ispred slabosti. Svaka se greška pravda nesmotrenošću, svaki se pogrešan korak čini prividom. Kada se greške umnože, a pogrešni koraci zavladaju, jasno je da se pod taj račun mora podvlačiti crta. Valja sabrati i oduzeti, a čovjek je, opet uči Nurudin, svakako vazda na gubitku.
Teško je u dvadesetima ili tridesetima gledati kako mlado stablo puca. Nema mu još ni deset godina, tek je dalo prve plodove, a već ga je satro prvi mraz. Valja preboljeti trud, valja zaboraviti sve one sate provedene oko propalog kalema. Ko je dao sve što je imao, nema za čime da žali; ko je u toj igri samo uzimao, samo je proširio početnu prazninu iz koje je krenuo. Potrebne su mnoge snage da bi se na pustoj ledini podigao grad. Potrebna je još veća snaga da se taj grad napusti onog trenutka kada postane isuviše brz, napadan ili jednostavno – dosadan.
Mnoge smo i mnogo voljeli, veli patetični i razmaženi Šerbedžija i u pravu je. Jedan drugi koji nije patetičan, koji je prkosan i tačan, veli ovako: Davao si – imalo se kome dati/volio si ko je znao da ti vrati. Od one četiri mladalačke matematičke operacija ostala je samo jedna, ona peta, odlučujuća, teška i neophodna: svođenje računa. Ako se računi na vrijeme svedu, ako zablude ne nastave da traju, onda se ponešto još može i spasiti. Ostati sam i nije toliko teško ukoliko čovjek nije prokockao sebe samoga.
Mnogo teorije, a praktičnih pitanja nigdje. Sve je u sfumato, nikako da se magla podigne. Ali, ponekad su i takve pjesme neophodne. Ukoliko se s teorijskih visina spustim u praktične kotline, imaću ukus rastopljenog šećera, a to ne želim ni sebi koji ovo pišem, ni onima koji ovo čitaju. Svesti račun je umjetnost višega reda. Treba vidjeti gdje si bio dobar, a gdje loš; gdje si dao malo, a gdje isuviše; kada si se, kako i zbog čega smijao, a kada si, kako i zbog čega plakao; treba na jednu kamaru zgrnuti sve pluseve, na drugu sve minuse i vidjeti šta u cijeloj toj predstavi preteže.
Da još malo dodam svjetla, bar pomoćnog, ovom mračnom kadru: do četrdesete valja paziti na druge, od četrdesete na sebe. Lako je biti hrabar kada je sila vremena pred tobom, valja biti junačan kada se ono zbija i polako nestaje. Čovjek jeste, kažu filozofi, ono što da drugome, ali valja ponešto sačuvati i za sebe, jer će drugi neminovni otići ili nestati, a onda ostaje praznina koji nije moguće popuniti. Valja u tom nevidljivom plesu zadržati korak prednosti nad onima koji su surovi, sračunati i nikada zadovoljni. Težeg posla danas i nema.
Med i koštice
Svesti račun: to najprije znači priznati samome sebi greške, priznati samome sebi zablude. One mogu biti slatke kao bagremov med, ali i grke poput nezrele bademove koštice. U tom svođenju računa postoji jedan zakon koji je neobjašnjiv taman toliko koliko je tačan: što su zablude dugotrajnije i snažnije, to ih je lakše preboljeti i zaboraviti. Boli i peče ono što je kratkog daha i plitkog disanja, ali ono u šta je uložen svaki gram mišićne mase i svaki kubni milimetar duše – to je još i najlakše pustiti niz vodu. Što su veća razočarenja, to su lakša svođenja. Pas bi bio svako ko bi rekao da u tome nema neke veće pravde, neke veće ravnoteže.
Ne treba, ipak, žaliti za onim što se prosulo. Niko ne može da zna da li će nekome deset godina strasti biti malo, niko ne može da zna da li će nekome dvadeset godina prijateljstva biti nedovoljno. Ako smo ono što smo dali, onda i nismo toliko loši. Kad svedemo račun, bićemo spokojni. Neka to svođenje računa kaže sve o nama i ništa o drugima. Ukoliko su drugi bili pogrešni, ta greška je bila naša i jedino sebi treba da je pišemo. Sebi možda i možemo biti krivi što smo ovakvi kakvi jesmo, drugima nigdje i nikada.
