Perić povodom isteka mandata Lagumdžiji u VSTV-u: "Da je bar nešto uradio..."
Ne sumnjam u tačnost tvrdnji kolege Halila Lagumdžije, koje je nedavno javno iznio, da u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) postoje najmanje tri člana koji su direktno ili indiretktno “konektovani” na političke centre moći. Nije to nikakva novost. Prosto, struktura VSTV-a je takva da se u instituciji mogu pojaviti grupni interesi, pa i oni političke prirode. Problem je u tome koliko i kako se institucija može uspješno boriti protiv takvih partikularnih interesa. O tome se nije dovoljno razmišljalo kada su se pripremale izmjene Zakona o VSTV-u.
Olako potvrđene optužnice
Bilo bi dobro da je kolega Lagumdžija govorio o tome. I bilo bi dobro da su se članovi VSTV-a potrudili da nađu rješenje za ovaj veliki problem i ponude precizne odredbe o odgovornosti članova za nezavisan i odgovoran rad u instituciji koja upravlja pravosuđem.
Za četvrt vijeka postojanja, VSTV se nikada nije bavio odgovornošću svojih članova. Svi skandali bivšeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije nisu bili dovoljni da institucija raspravlja o njegovoj odgovornosti. Naprotiv, gotovo jednoglasno su Tegeltiju izabrali da ih predstavlja u drugom mandatu. Bilo je i disciplinskih postupaka protiv članova VSTV-a za postupanje u svojstvu nosilaca pravosudnih funkcija, ali to nije bilo smetnja da i dalje nesmetano budu članovi VSTV-a.
Lagumdžija se utopio u pravosudnu upravljačku močvaru i propustio dobru priliku da novim pristupom osnaži rad institucije i unese svježinu u njen rad. A imao je za to desetine povoda i stotine razloga. Kao iskusan sudija, znao je za sve probleme u funkcionisanju VSTV-a i sudskog dijela pravosudnog sistema. O tome smo ponekad i razgovarali dok još nije bio izabran za člana VSTV-a, vezano za moja javna oglašavanja, koja je, čini mi se, podržavao. Kada sam javno otvorio problem dugotrajnih krivičnih postupaka koji se vode protiv sudija i tužilaca (čak i po deset godina!), izjavio je da se taj problem mora rješavati. Ali, VSTV u vezi s tim problemom do danas nije ništa preduzeo.
Godinu dana nije preduzeo nikakve korake ni o slučaju suspendovanog predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i pored toga što su dokazi o njegovim disciplinskim povredama očigledni i takve prirode da ga čine nepodobnim za obavljanje pravosudnih funkcija. Funkciju predsjednika Suda BiH godinu dana obavlja sudija u statusu vršioca dušnosti, koji prvosudni zakoni ne poznaju. Izgleda da će se krivični postupak i protiv suspendovanog Debevca voditi desetak godina po istoj matrici kao i slučajevi pokojnog Gorana Salihovića i tužioca Bože Mihajlovića, a on će za to vrijeme primati platu predsjednika suda! Svako razuman traži odgovor na pitanje zašto se disciplinski postupci protiv nosilaca pravosudnih funkcija ne vode nezavisno od krivičnog postupka kada su dokazi očigledni?
Pravosudnom bezumlju ne nazire se kraj. Krivični postupak protiv tužioca Bože Mihajlovića traje osam godina. Suspendovana sutkinja Suda BiH Dalida Burzić dvije pune godine čeka da se okonča istraga koju protiv nje koju vodi Tužilaštvo BiH, a da se ne zna u kojoj je fazi i zašto traje toliko dugo. Ne zna to dvije godine ni suspendovana tužiteljica Dijana Kajmaković.
Krivični postupci protiv sudija i tužilaca teško kompromituju pravosuđe i VSTV. Kakav je to pravosudni sistem u kome se za dvije godine ne mogu provesti istrage protiv sudija i tužilaca? Da li neko kontroliše šta rade tužioci u ovim otvorenim istragama? Zašto glavni tužilac ne obavještava javnost o dugotrajnim istragama koje skupo koštaju državu i nanose ogromnu štetu suspendovanim sudijama i tužiocima?
Drugi ozbiljan problem funkcionisanja pravosudnog sistema na koji sam više puta javno ukazivao, a čije postojanje je Lagumdžija priznao, tiče se olakog potvrđivanja optužnica. Taj dio krivičnog postupka je najlošija karika Zakona o krivičnom postupku. U praksi se potvrđivanje optužnica pretvorilo u institucionalni kriminal sui generis. Pratio sam tu praksu na nekoliko ozbiljnih slučajeva pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Sudije za prethodno saslušanje potvrđivale su optužnice, uz koje su dostavljene gotovo hiljade dokaza, bez uvida u dokaze, što im je glavna obaveza. Čak su obavještavale tužioce da dokaze nisu ni otvarali. Uz to su, ne ispitujući dokaze, određivali optuženim mjere zabrane kojim su im oduzimali putne isprave ili ograničavali slobodu kretanja i druga ljudska prava!
I Ustavni sud se više puta bavio apelacijama zbog ovakvih proceduralnih prestupa. Ništa nije moglo promijeniti praksu kršenja zakona od strane nesavjesnih sudija. Da stvar bude gora, i zakonodavac je doprinio ovakvoj praksi tako što nije obavezao sudije za prethodno saslušanje da obrazlažu svoju odluku o potvrđivanju optužnica i optuženim osigurao pravo žalbe protiv odluka o potvrđivanju. Takav propust zakonodavca je neshvatljiv imajući u vidu važnost i cilj postupka prethodnog ispitivanja optužnice. Problem potvrđivanja optužnica je kolosalan i trenutno najvažnije procesno pitanje koje se mora rješavati hitnom izmjenom ZKP-a.
Mjera (ne)uspješnosti
Da je Halil Lagumdžija bar nešto uradio na ova tri problema u funkcionisanju nezavisnog regulatora i krivičnopravnog sistema, mogao bi se pohvaliti da je uspješno priveo kraju svoj mandat. Sve ostalo što je za njegovog mandata pričano i rađeno, nije za hvaljenje. Beskrajne priče o integritetu i imovini nosilaca pravosudnih funkcija potiskivale su na periferiju suštinske probleme pravosuđa i bacale sjenku na ugled i dostojanstvo sudija i tužilaca.
Da je u svom pismu sudijama Suda BiH da ga ponovo izaberu za člana VSTV-a Lagumdžija naveo da će mu ovi problemi biti prioritet u novom mandatu, vjerovatno bi dobio podršku. Realizacija ciljeva je jedina mjera uspješnosti na svakom zadatku. U dosadašnjim godišnjim planovima VSTV-a nisu se jasno vidjeli konkretni ciljevi. Ako ih je i bilo, nisu realizovani. Krajnje je vrijeme da se VSTV okrene fundamentalnim problemima pravosuđa, prvenstveno onima koji se tiču njegove efikasnosti i dostupnosti pravde.
Srećan povratak u sudnicu, dragi moj Lagumdžija!
