Pad Assada, Putin i Erdoğan
Pad režima u Siriji nema jednak ukus u Ankari kao u Moskvi. U očima turskog predsjednika Erdoğana je to pobjeda u kojoj vidi jačanje svoje pozicije u regiji, a za ruskog kolegu Putina je veliki neuspjeh, koji prijeti gubitkom vojnih baza u Siriji i diplomatskog utjecaja u regionu. Gubitak baza može nanijeti težak udarac ambicijama Kremlja, željnog širenja moći na Bliski istok, Mediteran i Afriku. “Rusko vojno prisustvo na Bliskom istoku ovisi o končiću”, upozorio je ruski vojni bloger Rybar sa 1,3 milijuna pratitelja, blizak Ministarstvu obrane.
Putin se suzdržao od komentarisanja bijega Al-Assada, kojem je 8. decembra ponudio azil u Moskvi. Zauzet ratom u Ukrajini, u nemogućnosti dostaviti oružje i vojsku neophodne sirijskom režimu, šef Kremlja je ostavio svog najstarijeg saveznika na Bliskom istoku. “Sve ruske snage su ekskluzivno skoncentrisane na ukrajinskom frontu i Bashar je za Putina drugorazredni klijent”, objasnio je ruski novinar Mihail Zigar.
Gubitak Sirije, najvjernijeg ruskog saveznika na Bliskom istoku, ozbiljan je poraz za Putina, naglašavaju zapadne diplomate u Moskvi. Zbog rata u Ukrajini Kremlj se ne može posvađati sa Irancima, ni sa Turcima, jer mu treba njihova podrška. To pokazuje da je rat u Ukrajini oslabio njegove strateške ciljeve drugdje. Gubitak vojnih baza bi, diplomatski rečeno, značio gubitak regionalnog utjecaja u korist Turske.
Tri milijuna izbjeglica
Promjena vlasti u Siriji jako ide na ruku Erdoğanu, koji se, nakon što je 13 godina branio sirijsku pobunjeničku vojsku, našao u poziciji jačeg. Posjet američkog državnog tajnika Blinkena Ankari 13. decembra to potvrđuje. Erdoğanu se nudi više opcija: moći će poslati kući 3 milijuna sirijskih izbjeglica i povećati zonu koju turska vojska i pomoćnici zauzimaju na sjeveru Sirije da bi istjerali Kurde.
Nakon što su pobunjenici zauzeli Alep, turski ministar unutarnjih poslova Ali Yerlikaya je izjavio da je 1,3 milijuna sirijskih izbjeglica u Turskoj porijeklom iz Alepa i da veliki broj njih nije mogao suzdržati uzbuđenje zbog povratka. Istina je da je krajnje morozan gospodarski kontekst u Turskoj, sa inflacijom od oko 50% doveo do antisirijskog raspoloženja. “Braća” su bili meta pogroma i njihovo prisustvo je postalo prvi izborni adut za AKP, predsjednikovu stranku, koja je izgubila općinske izbore u martu zbog - kako je jedan dio birača ocijenio - prelabave migracijske politike.
“Turska će nastaviti raditi da se osigura dobrovoljni povratak Sirijaca i izgradnja zemlje”, izjavio je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Ideja je otvoriti puteve za turska poduzeća, naročito u razorenom Alepu. Dionice turskih proizvođača cementa su samo na pomen te perspektive porasle već 8. decembra.
“Turska će vrlo vjerojatno ubrati plodove svoje diplomacije normalizacije veza sa zemljama u regionu, naročito sa UAE, koji će vjerojatno prvi početi raditi u Siriji. Doha, saveznik Ankare, koja je sa Turcima sudjelovala u izgradnji montažnih gradova u zonama rezerviranim za opoziciju, mogla bi biti prethodnica. Qatar je počeo surađivati sa pobunjenicima još 2023”, prenio je Anton Mardasov, istraživač za Bliski istok Instituta u Washingtonu.
Erdoğan je, na dan Assadovog bijega, u pograničnom gradu Gaziantepu uživao u svojoj pobjedi. Sinem Adar, iz berlinskog Centra za primijenjene studije o Turskoj, smatra da će mnogo ovisiti o dinamici lokalnih aktera, naročito HTC-a, islamističke skupine koja je svrgla režim, Sirijskih demokratskih snaga, kojima dominiraju Kurdi, i o dinamici odnosa HTC-a i Ankare.
Nije poznato u kojoj je mjeri Turska podržala ofanzivu HTC-a koja je u 12 dana svrgla tiranski režim, ali je moguće da su turske službe bile u toku njihovog marša na Alep. Sigurno je da HTC održava komplicirane odnose sa turskim zaštitnikom, koji ima 13.000 vojnika u Idlibu.
Za pobunjeničke skupine Turska predstavlja jedina vrata za izlaz u vanjski svijet. Utočište u Idlibu, u blizini turske provincije Hatay, ovisi od turske logističke podrške za opskrbu strujom i mobilnom telefonijom. Više od 4 milijuna iseljenih Sirijaca iz svih drugih regiona živi nagurano u tom pobunjeničkom gnijezdu, pored turske granice, na zapadu, i u zonama koje su okupirali turski pomoćnici na sjeveru.
Idlib je bio jedna od četiri pobunjeničke zone (Homs na sjeveru, istočna Guta u predgrađu Damaska i Deraa na jugu), gdje je prekid vatre trebao nastupiti nakon Sporazuma u Astani. Prva konferencija u glavnom gradu Kazahstana organizirana je januara 2017. pod okriljem Moskve, a učestvovali su Ankara i Teheran. Završena je uspostavom tvz. zona deeskalacije.
Povišeni ton
Kako se stiglo dotle? Ruska intervencija u Siriji 2015. na strani Al-Assada je promijenila situaciju. Naoružana opozicija je progresivno istjerivana iz svojih bastiona, kao kad je sirijska vojska ponovno preuzela Alep, decembra 2016. Nakon propasti različitih pokušaja posredovanja OUN-a, Zapad je prepustio ruku trima zemljama koje su imale vojni utjecaj u Siriji: Rusiji, Turskoj i Iranu. Tako se stiglo do Sporazuma u Astani.
Potpisali su ga Moskva, Ankara i Teheran (ali ne sirijski režim, ni opozicija), pobunjenici su se trebali smjestiti u te zone. Zauzvrat, Rusija i sirijski režim su se angažirali da ih neće bombardovati. Ali to su vrlo konstantno radili, uništavajući zone deeskalacije jednu po jednu. Ahmed al-Charaa, poznat pod ratnim imenom Abu Mohammed al-Jolani, vođa HTC-a, nametnuo je autoritet, razvijajući infrastrukture i afirmirajući se kao pragmatičan lider. Redovita meta ruske avijacije, enklava je bombardovana ove jeseni. To je kap previše za Tursku, koja se pribojavala masovnog priliva izbjeglica na svoje granice, ali i pobunjenika HTC-a, koji su odlučili lansirati ofanzivu na Alep.
Odnos Putina i Erdoğana u vezi sa Sirijom je nastajao ispreplićući neprijateljstva i suradnju. 24. novembra 2015. Turska je oborila ruski lovački avion iznad tursko-sirijske granice, što je izazvalo smrt dvojice pilota. Ton između Ankare i Moskve se podigao. Dok Erdoğan osuđuje “ratne zločine koje je Rusija počinila u Siriji, Putin govori o nožu u leđa kojeg su mu zabili oni koji podržavaju terorizam”. Moskva je odmah uvela sankcije, otkazala sve letove ruskih turista u pravcu turskih plaža (tri milijuna svake godine) i blokirala uvoz turskih poljoprivrednih proizvoda. Stjeran u kut, Erdoğan je juna 2016. poslao pismo izvinjenja Putinu, izrazio žaljenje zbog oborenog aviona i uputio sućut familijama poginulih pilota. Kontakti su se intenzivirali, pomirenje je solidno, odupire se šokovima. Naročito ubojstvu ruskog veleposlanika u Ankari, Andreja Karlova, kojeg je 19. decembra iste godine, dok je u držao govor u umjetničkoj galeriji, metkom u leđa pokosio turski policajac blizak vjerskim ekstremistima. Analitičari su predviđali kraj rusko-turskog savezništva, ali od toga - ništa. Iste generacije, Putin je 1952. a Erdoğan 1954. godište -predsjednicima je zajedničko što su na vlasti dvadesetak godina. A ostalo: jedan je komunistički špijun, a drugi pobornik političkog islama, nemaju ni jednake reference, ni jednak put. Njihovi karakteri su oprečni. Koliko je Erdoğan emotivan, strastven i bez limita, toliko je Putin, uprkos svojim verbalnim ispadima, hladnokrvna i proračunata životinja.
Ekspansionizam na Crno more
Obdaren izrazitim političkim instinktom, Erdoğan je dokazani tribun. Islamistički militant od mladosti, od prve stepenice se uspeo do vrha moći. Za razliku od Putina, formiranog u školi KGB-a, kome je vlast ponuđena na pladnju. 1999. ga je izabrao njegov prethodnik Boris Jeljcin, jer je nanjušio njegovu “odlučnu i robusnu” narav. Obojica su željela pojačati moć zemalja u usponu, sa izrazitom averzijom prema hegemoniji dolara. Poput proroka, pozivaju svoje narode na patriotsko i duhovno buđenje, stavljajući u prvi plan propast zapadne civilizacije. Obojica smatraju da su “ljudska prava i demokracija nepostojeći parametri”, precizira ruski politikolog Fjodor Lukjanov. Animira ih ista žudnja za autoritarizmom. Brzo prepraviti Ustav, nasilno rastjerati demonstracije, opozicionare strpati u zatvor, začepiti usta medijima i svim kritičkim glasovima. U Ankari, kao u Moskvi, predsjednik je sunce oko kojeg gravitiraju sve institucionalne planete. Na prvi pogled ne izgleda da je slom sirijskog režima poljuljao kompleksan odnos dvojice autokrata. Uprkos srdačne antante koju pokazuje prema svom “prijatelju” Putinu, Erdoğan agresivni ekspansionizam Rusije u zoni Crnog mora ocjenjuje kao prijetnju geopolitičkoj i energetskoj sigurnosti Turske.
Polagano rusko načinjanje ruba Crnog mora, zauzimanje Abhazije 2008, aneksija Krima 2014. i invazija Ukrajine u februaru 2022, u Ankari su doživljeni kao napad na stabilnost regiona. Rat je obnovio središnji geopolitički značaj bazena Crnog mora, pretvarajući ga u mogući teren sukoba Rusa i Turaka, koji su stoljećima izazivali jedni druge radi dominacije, posebno na poluotoku Krimu, mitskoj kolijevci turkofonih Tatara, starom otomanskom protektoratu.
U jesen 2020. masovna vojna podrška Ankare Azerbejdžanu, u ratu protiv Armenije za preuzimanje kontrole nad enklavom Nagorno Karabaha, prijeti poremetiti geopolitičku ravnotežu na jugu Kavkaza. Rusija tu regiju vidi kao svoje pozadinsko dvorište, u koje skoro cijelo stoljeće nijedna druga vojska nije mogla kročiti.
Turska u očima Rusa pretjeruje. A ipak se antanta Putina i Erdoğana odupire. Ruski predsjednik vēze pohvale na račun svog kolege. “Predsjednik Erdoğan i ja ponekad imamo različita stajališta, ali on drži riječ i pravi je čovjek”, izjavio je na redovitoj tiskovnoj konferenciji, decembra 2020. “Vladimiru Putinu priznajem jednake kvalitete i želim da se naš dobar odnos nastavi”, odgovorio je zainteresirani.
Napad azerbejdžanske vojske na Nagorno Karabah, uz pomoć turskih vojnika, izazvao je ipak puno emocija u Moskvi, a Putin je nastojao umiriti igru: treba gledati na drugu stranu.
Jedan drugi događaj je mogao umiriti rusku stranu: dok su turski dronovi, vojni savjetnici i sirijski plaćenici, koje je poslala Ankara, u punoj akciji na jugu Kavkaza, turska vojska prvi put testira protuzračne raketne baterije S-400, kupljene od Rusa. Zaključena 2017, prodaja tih raketa se pokazala kao majstorski potez Moskve, željne oslabiti NATO, omraženu organizaciju čija je Turska istočna osovina od 1952.
Opremajući se ruskim materijalom, tehnički nekompatibilnim sa obrambenim sustavom Atlantskog saveza, Turska je posijala sumnju kod svojih tradicionalnih saveznika i izložila se teškim sankcijama Washingtona. U januaru 2020. stotinjak turskih poduzeća je izbačeno iz programa proizvodnje F-35, aviona koncipiranih za izbjegavanje radara, na koje je vojska računala za obnavljanje zastarjele flote. Ljut, Erdoğan govori o kupovini ruskih lovačkih aviona i Putin likuje.
Diktirano geografijom, rusko-tursko partnerstvo je neophodna vježba. Ovisnost je uzajamna. Moskvi Turska treba radi završavanja plinovoda kod krajnjih europskih klijenata (Mađarske i Slovačke) preko plinovoda TurkStream i Blue Stream, pod Crnim morem, zajedničkim pomorskim prostorom. Od svoje invazije na Ukrajinu, odsječena od Europe, Rusija preživljava dijelom zahvaljujući podršci svog turskog susjeda, koji od nje kupuje plin, sirovu naftu, dizel, ugalj, metale i gnojiva.
A Ankara ovisi od ruske energije. Nakon Kine i Indije, Turska je treća zemlja po količini uvoza ruske nafte, i jedan od glavnih klijenata Gazproma. Izgradnja Rosatoma, ruskog nuklearnog giganta, prve atomske centrale u Turskoj, u Mersinu, na mediteranskoj obali, samo pojačava tu ovisnost. Tim više što centralom u potpunosti upravlja vlasnica Rusija, koja proizvedenu struju prodaje turskoj vladi.
Izbjegavanje sankcija
Jedina članica NATO-a koja ne primjenjuje sankcije, Turska je znala iskoristiti situaciju. Njeno veliko morsko pročelje, dobro podmazana logistika, mala i srednja poduzeća koja imaju solidan osjećaj za rizik, idealno su raskršće za izbjegavanje sankcija. Njen zračni prostor je ostao otvoren za ruske avione, a luke služe za reizvoz esencijalnih proizvoda za ruski vojno-industrijski kompleks. Turski biznismeni redovito služe kao posrednici ruskim poduzećima.
Eto zašto je 8. decembra, na dan kad je Bashar al-Assad pobjegao iz zemlje preko ruske baze u Hmeimimu, Erdoğan želio izraziti posebnu počast ruskom kolegi. “U stvari, ostaju samo dva lidera svjetskih dimenzija, ja i Putin. To kažem jer sam na vlasti 22 godine, skoro jednako dugo kao Putin. Svi ostali su neutralizirani ili nestali. Želimo da se naš dijalog nastavi. To je važno”, izjavio je na susretu sa studentima u Gaziantepu.
Na dan spektakularnog poraza sirijskog diktatora, saveznika u kojeg je Kremlj toliko uložio, i kojeg je turski predsjednik, nedavno, nazvao “krvavim koljačem”, aluzija na svjetske dimenzije Putina mnogo govori ne samo o pozitivnom mišljenju kojeg šef turske države ima o sebi i svom djelovanju, nego i o značaju kojeg pripisuje svom partneru.
Nekoliko dana poslije, Moskva se obratila Ankari tražeći da osigura zaštitu jednog dijela njenog vojnog osoblja, koje se zateklo “u neprijateljskom okruženju”. Ruski vojnici su zabarikadirani u bazama i aerodromima koje Moskva posjeduje na sirijskoj teritoriji, Hmeimimu i Tartusu, čija je evakuacija počela ispodtiha. Konačno su Putin i Erdoğan postigli aranžman da se ruski vojnici i njihova oprema pošalju prema zonama Sirije koje su pod turskom kontrolom, i zatim avionima u Rusiju.
Oslabljen u Siriji kao nikada, Putin ima veliku brigu sa novim gospodarima zemlje, islamistima HTC-a, koje rusko zrakoplovstvo bombarduje duže od decenije. Kako s njima izaći na kraj? Kremlj računa da će Tursku biti posrednica, naročito u smislu pregovora o sudbini vojnih baza koje bi Rusija željela sačuvati. Sa pobunjenicima je 8. decembra postignut dogovor, požurili su medijima prenijeti izvori bliski Kremlju. “Moskva poduzima sve što je moguće da stupi u kontakt sa onima koji mogu preuzeti sigurnost njenih vojnih postrojenja”, naglasio je Fjodor Lukjanov, službeni geopolitikolog ruskog predsjednika.
Nagli preokret
Uprkos oslabljenoj situaciji, ruska diplomacija želi biti optimistična. Nakon što su ušli u Damask, pobunjenici su unakazili iransko veleposlanstvo, ali nisu pipnuli rusku diplomatsku misiju, što je protumačeno kao otvaranje. S druge strane, ruski mediji su promijenili narativ, nazvavši članove HTC-a naoružanim borcima, a ne više teroristima, kako ih je 8. decembra u Dohi nazvao Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova.
“Ovo što se dešava u Siriji ne znači da je vanjska politika Kremlja na Bliskom istoku u rasulu. Postoji scenario u kojem bi Moskva mogla potpisati sporazum sa novom vladom. Rusija je naviknuta na pronalaženje kompromisa sa radikalima cijelog svijeta, takav ishod je vjerojatniji nego što djeluje na prvi pogled”, napisao je Nikita Smagin 11. decembra na sajtu Centra Carnegie na ruskom jeziku.
Budućnost baza će se morati pregovarati sa HTC-om, možda posredstvom Turske, spremne braniti interese svoje ruske susjede, od koje velikim dijelom zavisi njena opskrba energijom, tvrdi Fightbomber, prokremaljski orjentiran vojni bloger: “Ako sudimo po tome što nema panike u našim bazama Hmeimimu i Tartusu, izgleda da je postignut sporazum, pregovaran naravno uz pomoć Turske.” Za rusku upravu nije bilo drugog izbora, nego da se dogovori sa HTC-om. Preokret nije posebno problematičan za Putina, uvijek vrlo prilagodljivog u vezi sa ovim. “Na primjer, talibani u Afganistanu su za Moskvu donedavno bili ilegalni teroristički pokret, a sada su dragocjen partner”, naglasio je Nikita Smagin.
Prema Guillaumeu Ancelu, bivšem oficiru, ruske baze u Hmeimimu i Tartusu ne služe isključivo fizičkoj vojnoj akciji, nego i obavještajnim djelatnostima. “Zna se da su Rusi dostavljali informacije pobunjenim Hutima, da pomognu prilagoditi paljbu na brodove na Crnom moru. Zna se da je Moskva povukla iz Sirije u Ukrajinu najveći dio radara i sustava za prisluškivanje. Ne zna se kada, ali to je izvjesno igralo veliku ulogu u napredovanju pobune.” Ne ističe se dovoljno, a zračno prisustvo Rusije je bilo odlučujuće za al-Assada.
Rusko slabljenje u Siriji će imati posljedice na njene veze sa saveznicima, naročito sa Iranom, koji vidi da Moskva nema kapacitet da ga obrani, niti da zamijeni naoružanje uništeno septembarskim zračnim napadima Izraela na Islamsku Republiku.
S druge strane, Rusija bi se mogla savršeno proći svojih baza u Siriji i nastaviti operacije na Bliskom istoku i u Africi, budući da ima veliki kapacitet zračnog prometa. Ako ih želi sačuvati, moraće se dogovoriti sa pobunjenicima. “Šta bi Rusija drugo mogla ponuditi, ako ne oružje? Novim čelnicima u Siriji bi to moglo trebati, ako ništa - da popune zalihe koje su nedavno uništene u izraelskom bombardovanju”, naglasio je Ancel. Još jedna karta je u rukama Moskve: imetak Bashara al-Assada, dijelom u ruskim bankama, što bi moglo trebati pobunjenicima. Dogovor ove vrste nije nemoguć, ne treba ga isključiti. I tu bi Turska mogla posredovati.
(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)
